Sjajni Emmanuel Pahud

Bijeli ciklus Zagrebačke filharmonije: dir. Ivan Repušić, solist: Emmanuel Pahud, flauta, KD Vatroslav Lisinski, 23. veljače 2016.

• 
  
  Prvi dio večeri koncerta Zagrebačke filharmonije u Bijelom ciklusu pod ravnanjem Ivana Repušića bio je u znaku nevjerojatnog švicarskog flautista Emmanuela Pahuda. Uvertira Mozartovu Figarovu piru, osobito opasna početka koji već najavljuje opću petljanciju, kao i nebrojeno puta dosad poslužila je kao brzinski i nedorađen uvod. Flautist Pahud ima sve što se poželjeti može, osobito kada je riječ o teško savladivom prostoru velike dvorane. Pahud je virtuoz fokusirana, nosiva i meka tona te osvaja i svojim mogućnostima rječite i sugestivne interpretativne pretvorbe od Mozartova Koncerta do Carmen fantazije Francoisa Bornea.
  
  Klasična literatura za flautu i orkestar nije osobito obilna. Razumljivo i stoga jer je vrlo osjetljivo stvaranje ravnoteže između solističkog instrumenta i orkestra, osobito u prostranoj dvorani. Napokon, niti Mozartov Koncert u D-duru Koechelove oznake 314 nije pisan za takve prostore. Ali prilike su se promijenile, a i Pahud i Repušić im znaju doskočiti. U tome je Repušić pravi majstor u vječnom elegantnom dosluhu sa solistom, iako Filharmonija uvijek pomalo ratuje s Mozartom, vjerojatno zato što joj ne pruža priliku da se razmaše u nekom impozantnom zvučanju. Za dugog slušalačkog iskustva ipak bi bilo teško nabrojati više od prstiju na jednoj ruci one flautiste koji su to uspjeli. S lakoćom, bestežinski i iznad svega rječito, poput Pahuda. 
  
  Nevjerojatni Emmanuel Pahud pretvorio se u zabavljača bez granica izvodeći Carmen fantaziju. U njoj je najpoznatije teme iz Bizetove Carmen spretno upakirao Francois Borne i čine dio omiljene flautističke literature. Pahudova mogućnost transformacije tada postaje fascinantna, a usto on svakom ulomku daje jasno ocrtani karakter – zvučan, sentimentalan ili vedar bez granica. U takvim uvjetima s Pahudom i Repušićem čak i takva zavodljivo vješto instrumentirana kompilacija bez pretenzija – Carmen, može se slušati s isto takvim veseljem.
  
  Drugi dio večeri Zagrebačke filharmonije u njezinom Bijelom ciklusu bio je posvećen Ludwigu van Beethovenu i njegovoj Drugoj simfoniji u D-duru. Čini se da se ona malo rjeđe izvodi od nasljednica i možda je stoga veći izazov. Dirigent Ivan Repušić je na stalnom radu u Njemačkoj, u Berlinu kao respektabilan operni dirigent i uza sav široki repertoar povremeno je u prilici voditi i simfonijski repertoar. S Repušićem se orkestar očito dobro i opušteno osjeća i u sklopu mogućnosti će napraviti sve što je u njihovoj moći. Temperamentnom i pomalo ubrzanom Repušiću najbolje pristaju stavci s oznakama Allegro ili Allegro con brio. Kao iskusan scenski dirigent on se neće zamarati detaljima konstrukcije nego jasnim i privlačnim protokom. U njemu ne nedostaje smisla za cjelinu, ali nedostaje pomnijeg razgovora s Ludwigom van Beethovenom koji ipak nije ni operno ni holivudski šarmantan zabavljač. Premda u Drugoj simfoniji ima glazbenih šala i doskočica, one su potpuno drukčijeg karaktera, u vrlo strogo građenom djelu još uvijek s ishodištima povučenim od učitelja Josepha Haydna. Zasad su Beethoven i Repušić još uvijek na pristojnoj distanci punoj poštovanja i slikovito rečeno, oslovljavaju se s vi.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 28. ožujka 2016.

Piše: