Strastveni zaljubljenik

Umjetnička organizacija Cristoforium, Pleyel Svetislava Stančića: U spomen na Ivu Mačeka, Ljubomir Gašparović, Hrvatski glazbeni zavod, 15. ožujka 2016.

• 
  
  Koncertni klavir Pleyel prof. Svetislav Stančić – „otac hrvatske klavirske pedagogije“, nabavio je 1924. Na tom prekrasnom instrumentu svirali su njegovi učenici i brojni gosti, redom ugledni i slavni pijanisti koji su koncertirali u Zagrebu. Taj reprezentativni koncerti glasovir austrijskog skladatelja i graditelja instrumenata Ignaza Josepha Pleyela sada je u vlasništvu pijanista Ljubomira Gašparovića, pedagoga na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je diplomirao u razredu prof. Ive Mačeka. Gašparović je tijekom karijere bio aktivan solist i komorni glazbenik (primjerice u Klavirskom duu s Eminom Armanom ili Hrvatskom klavirskom triju), a što je najzanimljivije – strastveni je zaljubljenik u stare instrumente.
  
  Gašparović je vlasnik jedinstvene zbirke povijesnih klavira, koje je sam restaurirao, a biser u toj zbirci je prekrasni koncertni klavir Pleyel Svetislava Stančića. Zanimljivo je da je to jedini takav klavir u Hrvatskoj, što je neobično jer su dvadesetih godina prošloga stoljeća Pleyelovi klaviri, uz one niza drugih graditelja (Blüthner, Bösendorfer, Bechstein, Steinway & Sons, Erard...) bili među najcjenjenijim klavirima. Kako bi te vrijedne instrumente oživio na glazbenoj sceni, osmislio je prvi komorni ciklus koncerata na povijesnim glazbalima u Hrvatskoj koji se od ove sezone održavaju u Maloj i Velikoj dvorani HGZ-a, a vodi ga njegov sin, također pijanist Danijel Gašparović u sklopu Umjetničke organizacije Cristoforium. U tom ciklusu Pleyel Svetislava Stančića ima posebno mjesto.
  
  Ljubomir Gašparović ima veliko sviračko iskustvo, ali koncertiranje mu danas nije u prvom planu. Ipak, veliki izazov bio mu je održati vlastiti recital na Stančićevu Pleyelu, i to u spomen na svojega profesora Ivu Mačeka, također Stančićevog đaka. Nakon zanimljivih uvodnih riječi o karizmi pijanista, pedagoga i skladatelja Ive Mačeka – tog „najneobičnijeg umjetnika 20. stoljeća“, Gašparović je izveo nekoliko djela iz njegovog repertoara. Najprije je naizmjence svirao skladbe Frédérica Chopina i Clauda Debussyja: Chopinove Mazurke (a-mol i cis-mol), 4. baladu u f-molu i Scherzo u h-molu, te Debussyjeve preludije (Jedra, Djevojka lanene kose i Potonula katedrala). Na kraju koncerta Gašparović je izveo popularnih Šest bagatela Božidara Kunca, posvećenih Ivi Mačeku, koji ih je često izvodio i Tri intermezza, op. 117 Johannesa Brahmsa.
  
  Iako je Ljubomir Gašparović na tom nastupu imao i svjetlijih trenutaka u interpretaciji – s profiliranim iznošenjem tema, profinjenom dinamikom i originalnim viđenjem partitura, ukupni pozitivan dojam pomutile su mjestimične tehničke poteškoće i forsirani forte u virtuoznijim dijelovima. Ipak, umjetnik je opravdano zaslužio odobravanje publike, uključujući i nekolicinu članova HDGU, u čije je ime predsjednica Društva Višnja Mažuran umjetniku uručila Zlatno zvono, najveće priznanje Društva za njegov doprinos novome u pijanizmu te za poseban sluh i brigu za staru glazbu i restauriranje starih instrumenata.
  
  © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 29. ožujka 2016.

Piše: