Ljepota skladateljičine duše

CD klasika: Dora Pejačević, The Complete Piano Works, Nataša Veljković, cpo, 2015.

• Njemačka diskografska kuća cpo, koja je do sada objavila šest nosača zvuka isključivo s djelima skladateljice Dore Pejačević, objavila je i CD-album s cjelokupnim klavirskim opusom skladateljice, nastavljajući tako tim sedmim nosačem zvuka svoj svjetski hommage glazbenici. Taj vrlo zahtjevan i izvedbeno složen pothvat ostvarila je, u Austriji i mnogo šire, afirmirana i ugledna pijanistica Nataša Veljković. Iznimno vrijedna ostavština hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885-1923) dobiva od sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve veći ugled i popularnost ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Naime, nakon što je Ottomar von Lumbe, suprug skladateljice, kojemu je 1923. rodila sina Thea i ubrzo nakon poroda preminula, donirao notnu i biografsku građu Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a koja je bila pohranjena u njihovom bečkom stanu, zaslugom tadašnjeg profesora klavira i zaljubljenika u hrvatsku glazbu Ladislava Šabana (1918-1985), prionula je 1970. Koraljka Kos istraživanju života i opusa Dore Pejačević. Te 1970. godine bio je utemeljen studij muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i nas petoro studenata prve generacije u predmet Povijest glazbe uvodila je tada vrlo angažirana profesorica Kos, posebno posvećena hrvatskim skladateljima i njihovim ostavštinama.
  
  Dakle, profesorica Kos, danas ugledna redovna članica HAZU, do 1982. dovršila je monografiju Dora Pejačević, koja je objavljena na hrvatskom jeziku i izazvala veliko zanimanje za skladateljicu koja je za života bila vrlo aktivna u studiju i skladanju i njezina su djela bila poznata i izvođena u metropolama i gradovima s kojima je bila životno povezana. Nažalost, zbog prerane smrti Dore Pejačević i zbog rukopisa koje je udovac, budući da sam nije bio glazbeno obrazovan, brižno i vjerno čuvao ali ih u Beču nije nikome pokazivao, njezina ostavština više od pola stoljeća nije bila pristupačna. Ottomar von Lumbe zacijelo je bio previše zaposlen odgojem i školovanjem sina Thea, koji također nije imao nikakve veze s glazbom. Tako su rukopisi i notna izdanja iz vremena Dorina života, ta bogata i vrijedna ostavština, zapravo samo skupljali prašinu.
  
  Autorica monografije doradila je rukopis i objavila ga na njemačkom jeziku 1987. godine, a 2008. godine objavljeno je bogato ilustrirano i popularizirajuće izdanje na hrvatskom i paralelno na engleskom jeziku. Na ta znanstvena i širim slojevima čitatelja prilagođena izdanja nadovezala su se notna izdanja Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb koji vodi Davor Merkaš, muzikolog koji je hrvatsku glazbenu kulturu zadužio vrlo brojnim nalazima rukopisa hrvatskih skladatelja u privatnim zbirkama i zapravo po tavanima i škrinjama nasljednika. U nastavku zauzimanja za tu vrijednu glazbu povezao se Merkaš s umjetničkim i programskim ravnateljem njemačke diskografske kuće cpo Burkhardom Schmilgunom. Zainteresiran za manje poznate skladateljice/skladatelje naroda koji ne čine glavnu struju europske povijesti glazbe, Burkhard Schmilgun započeo je s izdavanjem nosača zvuka s djelima Dore Pejačević (Symphony, Piano Trio i Cello Sonatas, Violin Sonatas, Lieder, Chamber Works, Piano concerto i Ouverture Orchestral). U izvedbama vrhunskih njemačkih i drugih zapadnoeuropskih glazbenika, prodaje se tih šest nosača zvuka diljem svijeta i osvaja i budi zanimanje inozemnih poznavatelja, ljubitelja klasične glazbe i dakako glazbenika koji žele te skladbe uključiti u svoj repertoar.
  
  Navedenome bih dodala i činjenicu da je Muzikološki zavod Muzičke akademije, u kojemu sam gotovo dvadeset godina radila, 1985. godine u povodu stote obljetnice rođenja Dore Pejačević u Našicama, lijepom slavonskom gradu u kojemu je dvorac obitelji Pejačević, a u kojemu je Dora tako rado boravila i skladala, organizirao sjajne koncerte. Među ostalim je naša slavna pijanistica Pavica Gvozdić sa Zagrebačkom filharmonijom interpretirala Dorin Koncert za klavir a legendarni violinist Josip Pepi Klima (1927-2012) izveo je djela za violinu. Održan je tada i Međunarodni znanstveni skup s novim podacima o ostavštini i recepciji stvaralaštva skladateljice te objavljen Zbornik radova s predstavljenim referatima (ur. Zdenka Weber). U Našicama je tada bio Dorin sin Theodor von Lumbe (preminuo je u rujnu 2012. godine u 89. godini života) s obitelji i više članova obitelji Pejačević koji su došli iz Londona, Amsterdama i Beča. Kao posebnu zanimljivost s tog prvog događaja o skladateljici u Našicama navela bih samo podatak da se Dorin sin Theo rasplakao kada je, prvi put u životu, čuo glazbu svoje majke koju nikada nije upoznao!
  
  Za hrvatsku javnost informacije radi navodim i podatak da je u 2015. godini, u povodu 130. obljetnice rođenja Dore Pejačević, Austrijsko-hrvatsko društvo u Beču u dvorani Sveučilišta za glazbu i dramske umjetnosti organiziralo koncert na kojemu je bio i Dorin unuk s praunucima te više potomaka obitelji Pejačević koji žive u Beču. Uz ostale je nastupila i pijanistica Nataša Veljković.
  
  Hrabar pothvat snimanja svih ciklusa, dviju sonata i brojnih klavirskih minijatura Dore Pejačević na dva CD-a u ukupnom trajanju od 157,28 minuta – koji redom donose Blumenleben, op.19, Sonatu u As-duru, op. 57, Sechs Fantasiestücke, op. 17, Bluetenwüirbel, op. 45, Zwei Nocturnes, op. 50, Vier Klavierstücke, op. 32a, Impromtu, op. 32b, Valse de Dconcert, op. 21, Erinnerung, op. 24, Walzer-Capricen, op. 28, Berceuse, op. 20, Sonatu u b-molu, op. 36, Capriccio, op. 47, Zwei Klavierskizzen, op. 44, Zwei Intermezzi, op. 38, Berceuse, op. 2, Gondellied, op. 4, Chanson son paroles, op. 5, Papillon, op. 6, Menuett, op. 7, Impromtu, op. 90, Chanson son paroles, op. 10, Trauermarsch, op. 14, Humoreske, op. 54a i Caprice, op. 54b – za Natašu Veljković u prvom je redu osobni doživljaj te nadahnute glazbe i želja da je što je moguće dublje upozna.
  
  Predstavljala sam CD-album Nataše Veljković 10. ožujka 2016. godine u trgovini specijaliziranoj za nosače zvuka klasične glazbe DaCapo classic, koje je moderirala urednica Radija Stephansdom Ursula Magnes, a na kojem je događaju pijanistica emocionalno i impulzivno izvodila snimljene skladbe (koje se moglo čuti i s CD-a). Vrlo nadahnuto govorila je o svojim susretima s djelima Dore Pejačević, o svojem poimanju, nadahnuto govorila o Dori Pejačević kao o osobi koju osobito cijeni kao angažiranu osobu i glazbenicu svojega vremena, ljudski joj je bliska, a njezinu glazbu doživljava kao nadasve osjećajnu, naglašeno intimnu i nostalgičnu. Za Natašu Veljković glazba Dore Pejačević je vjerodostojno ogledalo njezina vremena pa time i pravi izraz europskog fin de sièclea. U tekstu u programskoj knjižici uz CD-album pijanistica iznosi osobna viđenja skladateljice i njezine glazbe, pa već u prvoj rečenici kaže kako je Dora Pejačević posebna žena te da je svojim blagim ali odlučnim koracima bila daleko ispred svojega vremena. Kako je skladateljica živjela u vrijeme koje je već predosjećalo Prvi svjetski rat, u Dorinoj glazbi osjeća se nada za bolji svijet, te ustvrđuje kako se u svakoj ženi zacijelo sakriva jedna Dora koja je hrabra, misli slobodno, obrazovana je, nježna i snažna. Na kraju Nataša Veljković zaključuje kako početak i kraj stoje jedan pokraj drugog u klavirskim djelima Dore Pejačević, a iz tog razloga je odabrala i redoslijed kojim izvodi skladbe. Tako su dječje skladbe gotovo na kraju albuma i taj zajednički protok početka i kraja ima snagu koja je s tom glazbom najviše povezuje.
  
  U programskoj knjižici vrijedno je pročitati i priloge akademkinje Koraljke Kos i Davora Merkaša, a na kraju knjižice je fotografija izuzetno lijepog Dorinog lica i slika Aleksandra Dragutinovića koja prikazuje Natašu Veljković zadubljenu u proučavanje Dorinih notnih zapisa. Objavljene su i fotografije naslovnica svih dosadašnjih izdanja kuće cpo s djelima Dore Pejačević, arhivska fotografija skladateljice iz Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu, kao i fotografija pijanistice naslonjene na klavir skladateljice u dvorcu Dore Pejačević u Našicama i fotografija Nataše Veljković i Davora Merkaša u Memorijalnoj sobi u dvorcu koja sadrži predmete i uljane slike iz vremena kada je skladateljica, contessa Dora, dolazila k roditeljima. Na omotnici albuma je akvarel Slave Raškaj Stari grad Ozalj iz zbirke Zavičajnog muzeja u Ozlju. Treba dodati da su zvučni zapisi snimljeni u Komornom studiju SWR Stuttgart, producent je Roland Rublè, snimatelj ing. Burkhad Pitzer-Landeck, izvršni producenti Burkhard Schmilgun i Marlene Weber-Schäfer, a izdavač CD-albuma je Muzičko-informativni centar Koncertne direkcije Zagreb.
  
  Doista, kad se slušaju interpretacije Nataše Veljković, prve pijanistice koja je snimila cjelokupni opus Dore Pejačević i prihvaća za zanimanjem njezin odabrani redoslijed, kada se sluša izrazito emocionalni, tehnički savršen i u interpretaciji potpuno spontani način interpretiranja, štoviše krajnje osobno muziciranje Nataše Veljković, izvođenje koje je agogički slobodno, dinamički u širokom rasponu od gotovo nečujnog pijana do odlučnog i snažnog fortea, koje je do detalja osmišljeno i senzibilno, naglašeno emocionalno i u velikom spektru boja, glazbeni svijet Dore Pejačević, na glazbalu kojim je i sama virtuozno vladala, otkriva se u najtananijim nijansama njezine plemenite duše. Tako je Nataša Veljković ovim CD-albumom ispunila svoju želju da kasnoromantičnu, harmonijski posebno bogatu i melodijski inventivnu i inspiriranu glazbu Dore Pejačević, koja istovremeno prodire u prostore glazbene Moderne i glazbe budućnosti, predstavi svijetu svojim osobnim, snažno proživljenim i bravuroznim klavirskim umijećem. Slušateljima pak pijanistica želi pružiti užitak praćenja i doživljavanja klavirskih maštanja Dore Pejačević, ali i svojih osobnih maštanja i doživljaja te tako podatne glazbe.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 11. travnja 2016.

Piše: