U svom glazbenom radu Mak Marko Murtić (1988), unuk slikara Ede Murtića, naglašeno naginje tzv. glazbenom teatru, što je osobito vidljivo kroz djelovanje njegova mnogoljudnog matičnog sastava Mimika Orchestra, čiji je osnivač i vođa, baziranog u Londonu u kojem Murtić živi od 2010. Nastupi Mimika Orchestra, podnaslovljenog Orchestra of Possibillities, odnosno Orkestar mogućnosti, osobito u njegovu izbojku Mimika Ensemble Theatre Project, uključuju kostimografsko, scenografsko, koreografsko (suvremeni ples) i maskersko oblikovanje te video pratnju, a pripovjedno-kazališno-performerski izvedbeni koncept uočljivo se provlači i samom glazbom, jasno ga čujemo i bez ikakvih izvanjskih znanja i predznanja. Svoja će pregnuća Murtić gdjekad prispodobiti i radio-dramama.
Za to čuti, ne treba imati posebno napereno uho. Većina skladbi sadrži vokalnu izvedbu, na engleskom jeziku – naratorice i pjevačice su Maja Rivić i Anabela Barić, a mjestimice im se na ovom CD-u pridružuje i pijanist Joe Kaplowitz – koja doduše, jest pjevačka i melodiozna, ali još više narativno recitativna, s tekstovima koji ne smjeraju lirsko-poetskom oslikavanju ugođaja, nego pripovjedačko-poručujućem informiranju. Uz to, recitativni izvještaji, nerijetko nalik obavijestima i uputama, često su postavljeni kao uvodnici u skladbe. Također, same glazbene strukture, oblici i aranžmani, s mnogim lomovima, promjenama smjera i stila unutar iste kompozicije, snažno sugeriraju težnju ka priopćavanju, radije negoli glazbolikom stvaranju izvanjski nedefiniranog ugođaja.
Murtićeva prva dva nosača zvuka, CD-a, From Scratch to Structure (2012) i A Place Glowing a Brilliant Red (2015) ostvarena su s Mimikom, dok je treći, Antarctica and Other Destinations, sastavljen isključivo od Murtićevih autorskih skladbi, sve osim jedne u njegovim vlastitim aranžmanima, realiziran u suradnji s Jazz Orkestrom Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Saše Nestorovića i, u jednoj pjesmi, Andreasa Marinella.
Kako sam kaže, Murtić najveći podstrek za stvaranje nalazi izvan glazbe, osobito u etnologiji i odnosima među različitim kulturama te budućnosnim konceptima vezanima ponajprije uz razvoj agrikulture, politički ustroj i ljudsko nastanjivanje drugih planeta. Glazbom, kao iskonskim sredstvom komunikacije, nastoji istraživati prostore uma koje nije jednostavno verbalno opisati. Kao i svaka distopija, odnosno utopija, i ona koju predstavlja Murtić potaknuta je i nadahnuta današnjicom, svijetom u kojem živi i čije anomalije i nelogičnosti zaigrano ironizira u svojim tekstovima, baveći se temama ljudskog postojanja na ovom svijetu kroz osmišljanje metaforičkih društava, ukazujući na brojne nevoljne i nehumane apsurde civilizacijske mreže 21. stoljeća kojih premnogi, žrtve sustavnog i neumornog korporacijsko-konzumerističkog ispiranja mozga, prečesto nisu svjesni te ih prihvaćaju kao zadanost oko koje se ne treba uznemiravati. Štoviše, kao mjesto posve prihvatljive ugode, dok god se ravnamo prema uputama odozgo, uputama moćnih korporacija-država.
U glazbenom smislu, posrijedi je suvremeni izraz koji je, ako se sporazumijevamo u tim kategorijama, teško žanrovski svrstati, no koji ipak ponajprije počiva u gnijezdu jazza. Dakako, uz brojne utjecaje, prožimanja, sljubljivanja, preplitanja, entropiju. Kad govori o glazbi koju voli, sluša, proučava i iz koje crpi, gotovo i nema toga što Murtić – u Hrvatskoj se mahom razvijao kao samouk, u Londonu kao student Londonskog središta za suvremenu glazbu Sveučilišta Middlesex (London Centre of Contemporary Music, Middlesex University) – ne spominje.
Među za nj važna stvaralačka glazbena crpilišta ubraja brojne klasičare, klasične i suvremene, poput Johanna Sebastiana Bacha, Antonia Vivaldija, Luke Sorkočevića te onih koji su se, poput Mauricea Ravela, Claudea Debussyja, Béle Bartóka i Emila Cosetta nemalo oslanjali na folklor, odnosno narodnu glazbenu tradiciju koja i Murtića posebice intrigira, bez obzira na to na kojem kontinentu niknula. Album Antarctica and Other Destinations snimljen je i miksan u studijima Hrvatske radiotelevizije 2014. s poslovično vrsnim oblikovanjem i predočavanjem zvuka u nadležnosti tonskog majstora Emira Altića i producenta Igora Geržine.
© Janko Heidl, KLASIKA.hr, 17. travnja 2016.