Odavna prozvan kraljem rock'n'rolla, Elvis Presley (1935-1977) i njegov opus ustvari zasigurno nisu otjelovljenje tog glazbenog pravca koji je dao mnoge izvođače kudikamo rokerskijeg zvuka i djela. Među onima koji su na sceni stasali usporedno s Presleyjem, to je svakako (2015. još uvijek aktivan!) Chuck Berry (1926), a među njihovim sljedbenicima i nasljednicima znatnijeg, značajnijeg, zapaženijeg i utjecajnijeg opusa, ono što rock'n'roll jest u svojoj biti, glazbeno-duhovni model reskosti, energije, tematike, drskosti, jednostavnosti, žestine, oštrine, buntovništva, subverzivnosti mnogo bolje epitomiziraju, primjerice, The Rolling Stones, The Clash ili Elvis Costello. Ili – poželi li neki izvanzemaljac čuti što je taj vražji rock'n'roll, valja mu ponuditi pjesme i albume potonjih. Presleyjeve tek nakon toga, kao dodatno gradivo, ako bude zainteresiran, mada se naziv kralja rock'n'rolla inercijom uspješno zadržao uz Presleyjevo ime. Dakako, ne bez razloga, ponajviše vezanih uz njegove pionirske pothvate, no u konačnici zapravo netočno i neprimjereno.
To, međutim, nipošto ne znači da Presley nije jedan od najprobranije šačice prvaka onoga što u najširem smislu podrazumijevamo pod pop-rock glazbom, u cjelini, na nekoj zamišljenoj ljestvici velemajstorstva vjerojatno ispred gore navedenih. Uz jedan ipak ozbiljan nedostatak – različito od njih, Presley nije bio potpisnik pjesama koje je izvodio. S druge strane, njegova vokalna interpretacija, veličajno sugestivna i dojmljiva, uvjerljivo proživljena i emotivna, zavodljiva i tanano nijansirana, bez sumnje se može držati određenim autorstvom, a i činjenica da prepoznajemo stil i zvuk Elvisa Presleyja – kao i u većine glazbenika dugovječnije karijere, posrijedi je nekoliko razmjerno različitih stilova i zvukova u različitim razdobljima djelovanja – govori o tome da je bio duhovni vođa raznih glazbeničkih ekipa s kojima je surađivao tijekom vremena, što također jest oblik autorstva, no od one vrste koja se ne bilježi kao takva.
Osim ponešto zbiljskog rock'n'rolla na samom početku karijere – prvorazrednog, ali mekšeg i prijemčivijeg od onoga nekih njegovih suvremenika, pa i predšasnika, crnoputih bluzera (primjerice Muddyja Watersa ili Howlin' Wolfa) koji su opako znali zaprašiti ono što će tek poslije dobiti naziv rock, a kojima je boja kože onemogućavala da se probiju na nacionalnoj, a onda i na svjetskoj razini – najveći i najpoznatiji dio Presleyeva opusa zapremaju ovalne šlagerske balade melodramskog naboja, no koje neće remetiti građanski mir, čija je pregnantnost učestalo, ako ne i redovito naglašavana aranžmanskim rješenjima i u kojima se Presley vokalno, a vjerojatno i osobno, najbolje osjećao. Često na rubu kiča, gdjekad možda i preko te crte, raskošne izvedbe Presleyja i njegovih vazda su u tom pogledu ostajale prihvatljivima, jednostavno zbog ljepote i izražajnosti pjevačeva toplog i mekog, ali čvrstog, snažnog i moćnog, baršunastoga glasa te izvedbene vrsnosti glazbenika, uvijek najboljih među najboljima u svojoj branši, onih kojima vrhunska profesionalna spremnost nikad nije zapriječila intuicijska nadahnuća.
Dok ga je na početku pratio razigran i uigran trojac načelno akustičnog zvuka, unatoč električnoj gitari briljantnog Scottyja Moorea – ritam sekciju osnovne Presleyjeve glazbene ćelije činili su (kontra)basist Bill Black i bubnjar D. J. Fontana – Presley je vrlo brzo počeo uvoditi sve više glazbenika, rado rabeći mnogoljudne sastave, težeći svojevrsnoj masivnosti zvuka. Upućeni kažu da je po svršetku snimanja vrlo često bio nezadovoljan, smatrajući da snimci treba dodati još glazbala. Nerijetko je izražavao želju za suradnjom sa simfonijskim orkestrom, no u tome su ga sprečavale kojekakve okolnosti.
Stoga se CD If I Can Dream, na kojem su Presleyjeve snimke ojačane doprinosom londonskog Royal Philharmonic Orchestra, doima ne samo (zakašnjelim) ispunjenjem njegovih davnašnjih sanja, nego i posve logičnim pothvatom koji se skladno nastavlja na pjevačevo djelo i nadopunjuje ga. Riječ je, dakle, o izvornim snimkama, onima što ih je Presley s raznim suradnicima snimio između 1956. i 1973., na što su londonski filharmoničari, pod vodstvom i u aranžmanima Robina Smitha, Nicka Ingmana, Stevea Sidwella te u produkciji Dona Reedmana i Nicka Patricka, u londonskim studijima Abbey Road, dodali zvučno bogatstvo simfonijskog orkestra. Svakako valja naglasiti da su i originalne snimke pjesama Burning Love, It's Now or Never, Love Me Tender, You've Lost that Lovin' Feelin', Can't Help Falling in Love, In The Ghetto, An American Trilogy, If I Can Dream i drugih savršeno aranžirane, da im ne manjka baš ništa i da ih nije bilo potrebno korigirati, a još manje popravljati u bilo kojem smislu.
Utoliko možda još i više možemo cijeniti intervenciju Royal Philharmonic Orchestra u kojoj Presleyjevi klasici zvuče isto, onako kako su nam već odavna u uhu, a opet drukčije, upravo toliko da u njima možemo opetovano uživati iz donekle osvježenog gledišta koje ne narušava već poznato, nego mu je posve komplementarno, izvedeno toliko vješto da ga malne i ne zamjećujemo, ako to ne želimo, a jako dobro čujemo, ako želimo.
© Janko Heidl, KLASIKA.hr, 17. travnja 2016.
