Na poveliko iznenađenje samog interpreta, pa i autora izdanja, ako već ne i skladbi, CD Matija svira Arsena, na kojemu naš vrsni pijanist temeljno džezističkog opredjeljenja Matija Dedić (1973) izvodi skladbe svog oca, nedavno preminulog korifeja ovdašnje tzv. zabavne glazbe, Arsena Dedića (1938-2015), nekoliko se tjedana nalazio na vrhu ljestvice najprodavanijih CD-izdanja u Hrvatskoj. Jedan je i od najprodavanijih protekle godine, a u mnogim godišnjim kritičarskim izborima najboljih albuma 2015., našao se pri ili na samom vrhu. Unatoč tome što razlozi jagme slušatelja-kupaca (konkretan broj prodanih primjeraka nigdje se ne navodi, no prema neslužbenim navodima iz zapozorja, u današnje vrijeme u sintagmu odlična prodaja ulaze već ona izdanja koja kupi nekoliko stotina zainteresiranih) uvelike leže izvan umjetničke vrsnoće samog proizvoda, odnosno u činjenici da je publika naročito sklona zainteresirati se za nekog umjetnika neposredno po njegovu odlasku s ovoga svijeta, a ovom prigodom, uz u tom smislu dodatno privlačan čimbenik da djelo netom preminula oca izvodi njegov također renomirani sin, uvelike je zanimljivo da je među najtraženije nosače zvuka u nas prispio album tankoćutna izraza, poprilično udaljen od svidljivosti naciljanog lahkonotnog pop-zabavnjaštva za kojim konzumenti, ne samo u nas, najčešće posežu.
Materijal CD-a Matija svira Arsena izvire, dakako, iz tzv. popularno-zabavne glazbe kojoj je, s njenog šansonijerskog krila, Arsen Dedić načelno pripadao kao (kant)autor i izvođač, no kojoj je pristupao s dostojanstvom inteligentnog čovjeka i umjetnika te se visinom dometa, skladateljskih, tekstopisačkih i interpretacijskih, odavna, od svojih prvih javnih koraka iskazao lučonošom te scene kojeg je malotko, ako itko i jest, uopće mogao slijediti, a kamoli parirati mu. Bilo je na domaćoj (jugoslavenskoj i hrvatskoj) estradi autora i izvođača koji su se gdjekad, neki i dulje vrijeme, umjeli naći u njegovim visinama, no nitko tako dugo, tako dosljedno i s tolikim brojem pjesama kao on. A u čitavom njegovom opusu nema ni jedne jedine skladbe iz kategorije koja u engleskom jeziku ima zgodan naziv filler, odnosno popunjavač, a označava slabu, nenadahnutu pjesmu koja se na album ili na B-stranu singla ubaci tek toliko, da popuni gabarite nosača zvuka.
Većina melodija na ovom CD-u Matije Dedića, mnoge i desetljećima u eteru, odavna se nalaze u uhu slušateljstva, no on ih, ne iznevjeravajući ih, uistinu čini svojima, pristupa im iz drugog kuta, osvjetljava na drugi način, rastače ih i raspliće, na vidjelo iznosi vrijednosti koje u pop-formatu nisu dolazile do izražaja, mada su bile dijelom skladbe. No on to ne čini analitički intelektualno, nego predan emocionalnom nadahnuću i intuiciji, potkrepljenima, dakako, znanjem, iskustvom i zavidnim sposobnostima, što rađa neobično dirljivim plodovima, ne u smislu sentimentalne plačljivosti, nego u smislu traženja i stvaranja ljepote, onog uzvišeno nedohvatnoga za kojim duševno težimo, a što nam umjetnost može dati, s čime nas umjetnost, barem nakratko, može povezati ili nam stvoriti pričin da smo nadomak nečega bogovski veličanstvenoga.
Ako je izvorište, barem prema elementarnoj osnovnoj žanrovskoj podjeli, pop glazba, a senzibilitet interpreta džezistički, zašto o ovom izdanju pišemo na stranici koja se bavi klasikom? Zato što, pristupimo li njegovu vrstovnom smještaju – ako se time uopće i potrebno baviti – uhom, a ne strogo formalno, Matija svira Arsena pripada klasici barem onoliko koliko i jazzu. Štoviše, ponajprije zvuči kao elegantan i profinjen pijanistički album suvremenije, malo slobodnije shvaćene klasične glazbe. Istina, Matija Dedić u izvedbi nadahnuto improvizira, što jest jedna od prvih odlika džezističkog shvaćanja, no što bi bilo kada bi netko sada notno transkribirao njegovu izvedbu po čemu bi potom, tko god, savršeno točno i vjerno odsvirao iste skladbe? Bi li to tad, zato što se izvođač strogo drži notnog zapisa, bilo klasificirano kao klasična glazba? Uostalom, i Arsen i Matija Dedić klasično su školovani glazbenici – Arsen je diplomirani flautist zagrebačke Muzičke akademije, a Matija je prije Jazz akademije u Grazu (Universität für Musik und darstellende Kunst Graz), naravno, završio standardnu srednju glazbenu školu (Vatroslav Lisinski u Zagrebu) – stoga itekako upoznati s baštinom ozbiljne glazbe, a to se doista čuje i osjeti, i u samim Arsenovim skladbama, i u Matijinom sviranju. Na ovom CD-u, prvorazrednom primjerku tzv. treće struje, izrazito.
Posrijedi su, ne preskočimo, instrumentalne, solističke pijanističke izvedbe, tek s jednom pjevanom pjesmom (Razgovor s konobarom) u kojoj gostuje Massimo i jednom (Ne plači) u kojoj se Dediću, svirajući akustičnu gitaru pridružuje Miroslav Tadić. Album je snimljen 2. rujna 2015. u, kako veli Dedić, savršenim uvjetima, u velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Snimatelj je Miroslav Vidović, miks i mastering obavili su Miroslav i Filip Vidović, autorica ugođajno primjerenog ovitka je Ana Nikolić Baće, a popratni tekst napisao je Hrvoje Horvat.
© Janko Heidl, KLASIKA.hr, 18. travnja 2016.
