Grmljavina Appassionate

Vladimir Babin, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 28. travnja 2016.

• 
  
  Recital Vladimira Babina u HGZ-u u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih umjetnika otvorila je Bachova Toccata u C-duru, BWV 564 u obradi Ferruccia Busonija. Tada se u dijelu Intermezzo. Adagio ukazao i piano kakvog zahvalna dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda trpi gotovo do besčujnosti. I koju valja iskoristiti. Smionost ovog istaknutog osječko-riječkog umjetnika (jedno rođenjem, a drugo djelovanjem) srednje generacije, pijanista – kojega još uvijek krasi mladalački zanos pa i stanovita silovitost bez kočnica – bila je i u odabiru kapitalnih autora i kapitalnih djela: Bach, Beethoven, Brahms.
  
  Bachova Toccata u C-duru iz majstorovog weimarskog razdoblja stigla je u raskošnoj Busonijevoj obradi kakva pristaje pravom zanosu romantičara, ali pristaje i instrumentu za koji je priređena s dovoljno preglednosti. Danas više nisu u modi izvedbe Busonijevih obrada, ali pogleda li se bez predrasuda, one zaslužuju svaki respekt. Babin je u izvedbi uspio kontrolirano zadržati preglednost sloga, što nije nevažno i u završnoj orguljski zgusnutoj fugi. U drugom dijelu večeri svoju sklonost velikim formama Babin je donio i golemom peterostavačnom Trećom sonatom u f-molu, op. 5 mladoga, u vrijeme nastanka dvadesetogodišnjeg Johannesa Brahmsa. Njezina simfonizirajuća struktura i zamah, te naglašeni rubato ostali su po mjeri Babinova bujnog umjetničkog senzibiliteta. Naravno da može i drukčije.
  
  Središte večeri zauzela je Beethovenova Appassionata, Klavirska sonata br. 23 u f-molu, op. 57. Svi znaju da ta Sonata iz takozvanog srednjeg, zrelog doba autorova stvaranja uvijek ostaje kamenom kušnje. Nakon mnogih izvedbi zna se da i nevino i uobičajeno označeni stavci Allego assai – Andante con moto – Allegro ma non troppo.Presto u živoj izvedbi kriju tisuće zamki i pitanja. Uostalom, kao i ostali 31 komad, a da se ne priča dalje. Appassionata intrigra čak i one koji su je imali prilike izvoditi desetine puta. Vladimir Babin se s Appassionatom hrabro uhvatio ukoštac. Odvažno je čuvao cjelinu, ali i ponegdje pretjerano dramatizirao. Ponajviše u presilovitoj grmljavini instrumenta u odnosu na prostor Glazbenog zavoda. No, znao je sabrano dočekati Presto na kraju, koji se često u sigurnosnim izvedbama doima sporijim od duge pripreme označene kao Allegro non troppo. Iliti: „Ne žuri, vrag te tek čeka“.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 2. svibnja 2016.

Piše: