Prema prasku finala

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: dir. David Danzmayr, KD Vatroslav Lisinski, 20. svibnja 2016.

• 
  
  Zvukom trublje počinje Posmrtni marš mnogima omiljene simfonije Gustava Mahlera, one Pete u cis-molu nastale na samom početku 20. stoljeća, odnosno u razdoblju od 1901. do 1902. godine. Bilo je tozbog opsežnosti, razumljivo, jedino djelo na programu koncerta Crvenoga ciklusa Zagrebačke filharmonije pod vodstvom austrijskog dirigenta Davida Danzmayra. Ukratko, Danzmayr je rođen godine 1980, studira doma, na Mozarteumu u Salzburgu, a potom i na Sibeliusovoj akademiji u Helsinkiju. Nakon natjecateljskih nagrada, trenutno već drugu godinu vodi prekooceanski Filharmonijski orkestar Illinoisa u Chicagu i Komorni orkestar na tragu njegovih interesa za suvremenu glazbu. Danzmayr je prije tri godine osvojio drugu nagradu tik do globalno preferiranog Gustava Dudamela, na Međunarodnom dirigentskom natjecanju Gustav Mahler u njemačkom Bambergu. Vjerojatno je stoga njegov izbor iz Mahlerova simfonijskog opusa i očekivan i logičan. Danzmayr nije u Zagrebu prvi put, a u ovoj prilici čeka ga još jedan koncert mješovitog repertoara već za sedam dana.
  
  Precizni i pomalo prenaučeni David Danzmayr, nesklon ikakvom riziku uvijek novog iskustva izvedbe uživo, ne propušta pomno predočiti svaki detalj i nekako ga sračunato uskladiti s golemom cjelinom Mahlerove Pete simfonije. Pokazuje izrazit smisao za dramaturgiju djela, gdje nejednakom trajanju stanki između pet stavaka Simfonije također pridaje značenje. Trajanje izvedbe uživo, mjereno štopericom, vjerojatno bi odgovaralo rasponu minutaža izvedbe o kojima svjedoče brojne snimke. Filharmonija se spremno prilagodila dirigentovim uputama. Čak i limeni puhači nisu u skupini imali svoj šou koji im se ponekad zna herojski omaknuti. Zato su gudači u interakciji s harfom nadasve pažljivo, ponekad i bojažljivo prionuli preslavnom polaganom Adagiettu. Vrlo sporo, kako je naznačio skladatelj, a Danzmayr je to znao poštovati. Globalno obožavanje Pete simfonije počelo je negdje upravo s Adagiettom kojega je redatelj, doslovno i preneseno grof Luchino Visconti početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća upotrijebio u nedostižnoj ekranizaciji pripovijetke Smrt u Veneciji Thomasa Manna.
  
  U kreiranju cjeline fragmentirane strukture Pete simfonije Danzmayr je povremeno previše inzistirao na detalju, ali je uspio razborito ujednačiti odnose orkestralnih grupa, istaknuti pojavu lendlera, seoskih valcera, ili pak vrlo pažljivo pristupiti fugattu iako su se obrisi katkad zamaglili. Orkestar je imao priliku za mnoga sola, u kojima bi možda valjalo posebno istaknuti onaj roga. Dirigent, kao predvodnik, znao je i pomno dozirati zahuktavanje prema svetkovini finala Simfonije i prasku kraja.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 23. svibnja 2016.

Piše: