Kad pomislimo na jednu od najpoznatijih svjetskih glazbenih institucija, austrijski zbor Bečki dječaci, pomislimo i na internat, disciplinu, Beč, Božić, a možda se sjetimo i velikog hrvatskog dirigenta Lovra pl. Matačića ili čak svjetski poznatog kontratenora Maxa Emanuela Cenčića, koji su također bili dio te velike i poznate škole. Ovdje stavljam naglasak na školu, jer Bečki dječaci imaju svoju školu u kojoj postoje razredi samo za dječake (internat), no postoji i tzv. Volksschule koju pohađaju i djevojčice. U srednjoj školi su razredi miješani, u nastavnom programu naglasak je također na glazbenom obrazovanju, a postoji i Zbor kao obavezan predmet. Taj zbor, Chorus Juventus (Omladinski zbor), mješoviti je zbor u koji prelaze dječaci kada mutiraju i u koji unose svo ono bogato iskustvo rada s vrhunskim dirigentima i orkestrima iz cijeloga svijeta. Iako ovaj zbor nije toliko aktivan i poznat kao Bečki dječaci, kvalitetom, a i disciplinom, nimalo ne zaostaje za njima. Samo u prosincu su omladinci pripremili i četiri puta izveli operu Ivica i Marica Engelberta Humperdincka, pripremali Božićni koncert s Dječacima, pohađali školu te počeli s pripremama za skorašnji koncert s dirigentom Dennisom Russellom Daviesom i Bruckner orkestrom.
U svemu tome pomogao im je novi mladi hrvatski dirigent i profesor Marko Skorin. Iako možda još nepoznat u hrvatskim kulturnim krugovima, svoja je prva dirigentska znanja skupljao još za vrijeme studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu dirigirajući zborovima u Karlovcu i Zagrebu. Studij zborskog dirigiranja završio je u Grazu kod prof. Johannesa Prinza, a orkestralnog dirigiranja kod prof. Wolfganga Doernera. I u Austriji je za vrijeme studija vodio brojne zborove, a s nekima od njih je održao koncerte i u Hrvatskoj. Školsku godinu 2015/16. proveo je u Egiptu na sveučilištu Helipolis u Kairu gdje je predavao teorijske glazbene predmete, a od rujna ove godine vodi već spomenuti Chorus Juventus. Svoj prvi nastup s ovim izvrsnim zborom ostvario je ovoga prosinca na Božićnom koncertu Bečkih dječaka u prekrasnoj koncertnoj dvorani Internata MuTh, najmlađoj koncertnoj dvorani u Beču. Koncert pod nazivom Gute Hirten (Dobri pastiri) održan je četiri dana zaredom od 7. do 10. prosinca zbog relativno malog kapaciteta dvorane (petsto mjesta), a velikog zanimanja.
Od dječačkih zborova (postoje četiri zbora Bečkih dječaka: Haydn, Mozart, Bruckner i Schubert), izmjenjivali su se Mozart i Haydn, a ostali su izvođači nastupili na svakom od četiri koncerta. Drugog dana, 8. prosinca, nastupio je Mozart zbor Bečkih dječaka pod ravnanjem energičnog Luiza de Godoya, Chorus Juventus pod ravnanjem maestra Skorina i muški amaterski ansambl Chorus Vienensis sastavljen također od nekadašnjih članova Bečkih dječaka. U nekim su skladbama, kao što je Saint-Saënsov Oratorio de Noël, nastupili svi zborovi zajedno uz pratnju studentskog orkestra. Dijelove Brittenove Ceremony of Carols i obrade dviju božićnih pjesama dječaci su vrhunski izveli sami, a Monteverdijev i Hesslerov motet uz pojačanje muškog ansambla. Chorus Juventus izveo je motete Heinricha Schütza i Felixa Mendelssohn-Bartholdyja. Upravo je najzahtjevnija kompozicija, ona Larsa Janssona The Mothers of Brazil: Salve Regina, izazvala najveću reakciju publike. Maestro Skorin i njegov zbor u svom su nastupu pokazali visoki stupanj muzikalnosti, preciznosti, ali i produhovljenosti, dakle ništa manje od zvijezda koncerta Bečkih dječaka.
Koncert se nastavio vrlo prigodnim obradama austrijskih i inozemnih božićnih pjesama u kojima je i mali studentski orkestar pod ravnanjem maestra Geralda Wirtha, umjetničkog ravnatelja Bečkih dječaka, pokazao koliko je dobro uvježban i s kojom lakoćom i muzikalnošću daje podlogu prekrasnim, čistim i preciznim dječjim glasovima. Ove čarobne izvedbe božićnih i adventskih pjesama, s neizostavnom Stille Nacht Franza Grubera, uvele su nas u vrhunsku izvedbu Hallelujah iz Haendlova oratorija Mesija u kojoj su ovi mladi ljudi, pjevači i instrumentalisti pokazali savršenu intonativnu preciznost i vrhunsku virtuoznost. Izvedba se ni po čemu nije razlikovala od izvedbe nekog profesionalnog zbora i orkestra i rekla bih da je upravo njihova mladost dala energičniji i poletniji ton tom jedinstvenom božićnom događaju.
Dokaz koliko je ta ustanova, unatoč svojoj disciplini i elitizmu, otvorena prema svima jest i činjenica da maestro Wirth, ne samo da nije opominjao publiku kada je pljeskala između stavaka, nego ju je pozvao da zapjeva uz one poznatije božićne pjesme, a prije svake skladbe pojasnio je u nekoliko rečenica o kakvom se djelu radi te na taj način educirao publiku. To je i pokazatelj koliko se u svjetski poznatoj glazbenoj prijestolnici, gradu Beču, klasična glazba ne smatra glazbom elite, obrazovanih ili bogatih, nego je u jednu ruku i austrijska narodna glazba. Bilo bi lijepo kada bi hrvatske ustanove prepoznale mlade hrvatske glazbenike koji djeluju u inozemstvu (a postoji ih još nekolicina) i pozvale ih da svoje znanje i stečeno iskustvo pokažu i ponekad primjene i u Hrvatskoj. Njihova bi iskustva pomogla u osvježavanju hrvatske glazbene ponude ili u razbijanju percepcije klasične glazbe kao elitističke, stroge ili čak dosadne, a koje se na hrvatskim televizijskim programima i u medijima sjetimo najčešće samo prigodno, oko Božića ili Dušnog dana.
© Ivana Biliško, KLASIKA.hr, 9. siječnja 2017.