Meki ton ujednačenih gudača

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: dir. Enrico Dindo, solist: Ilya Gringolts, violina, KD Vatroslav Lisinski, 9. veljače 2017.

• 
  
  Zanimljiv izbor autora i djela dogodio se na posljednjem koncertu Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom šefa-dirigenta Enrica Dinda. Bili su to Uvertira Leonora Antonia Smareglie i Koncert za violinu i orkestar Mieczysława Weinberga u prvom dijelu koncertne večeri. A popust navodnom naporu izlaganja slušatelja novom-starom repertoaru došao je u drugom dijelu večeri s izvedbom Treće simfonije u F-duru Johannesa Brahmsa. Voli se slušati navodno općepoznato, a ipak samo dijelom poznato na temelju prepoznavanja ključnih momenata. 
  
  I Brahmsa se može uvijek ponovno čitati. Dirigent Enrico Dindo posvetio se preciznoj izradi detalja. Kao iznimnom violončelistu njegov je fokus na postizanju mekog i ušuškanog tona ujednačenog gudačkog korpusa koji kao da je postavio kao zadatak čije je ispunjenje bliže iz koncerta u koncert. Svoju usmjerenost na razabranost udjela svih sastavnica orkestra dirigent savjesnim pristupom postiže do znatne mjere. Ukupno zvučanje postaje kompaktno i mekano. Doduše izrada detalja u Brahmsovoj Simfoniji prevladava nad obuhvatom velikog luka moćne cjeline, omaknut će se vječno intenzivni početni Allegro con brio. Na kraju ipak izvedba Brahmsove Simfonije postaje umilnom pričom kojoj su ponekad ipak potrebni dramatičniji pokreti ili naglašeniji akcenti. U zaokruženosti tako ispričane priče moglo se mirno uživati. Kao u nizu vježbi za opuštanje.
  
  Koncert je otvorila Uvertira Leonora Antonia Smareglie, zanemarenog istarskog skladatelja talijansko-hrvatskih korijena. Njegovo je stvaranje bilo ponajprije operno, što se u pripovijednosti Leonore itekako može opaziti. Leonora, tako karakterističnog imena za zasebne uvertire, nastala je potaknuta pjesničkom riječi, njemačkom baladom dramskih karakteristika. Orkestar predvođen Enricom Dindom pripovjedno je i opipljivo donio sve raznolikosti sažetog djela u kojemu se ogledaju sabrani utjecaji Smareglinih glazbenih, talijansko-njemačkih glazbenih iskustava, uključujući i one brahmsovske.
  
  Središnji dio koncertne večeri uobičajeno je pripao nastupu solista s orkestrom. Ilya Gringolts u doba uspona oduševljavao je ponajprije svojom neupitnom virtuoznošću kojom je osvojio publiku diljem svijeta. Virtuoznost i javno obožavanje vještine sviranja violine nisu dovoljni glazbeniku širokog interesa. Gringolts ga je širio i učestalijim praizvedbama djela suvremenih skladatelja, povijesno obaviještenom izvedbenom praksom s Finskim baroknim orkestrom, pa i osnivanjem gudačkog kvarteta. Ni za najnovijeg nastupa sa Simfonijskim orkestrom HRT-a Gringolts nije krenuo linijom manjeg otpora. Bio je solist u rjeđe izvođenom Koncertu za violinu i orkestar Mieczyslawa Weinberga, sovjetskog skladatelja poljsko-židovskog porijekla. U previrućem prošlom stoljeću na Weinbergov opus iz sjene upozoravali su jaki interpreti – od Giljelsa ili Ojstaha do Rostropoviča ili Kondrašina. Gringolts je ponovno molitveno sabrano i nadasve intenzivno upozorio na meditativni sadržaj i šostkovičevske mijene Weinbergova Koncerta iz 1959. godine, koji slojevito promišlja glazbena naslijeđa i svoje vrijeme.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 22. veljače 2017.

Piše: