Brzi i nepogrešivi prsti

Ciklus Lisinski subotom: Aljoša Jurinić, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 18. veljače 2017.

  • Aljoša Jurinić, arhivska fotografija, foto: flickr, © Muzička akademija, 2016.

    Publika voli uspješne. O tome nema sumnje, kao što nema sumnje da ih može brzo, za nekoliko godina zaboraviti jer nisu skloni ni produkciji nekih skandala niti govoru o privatnom životu ili pak nekim drugima bavljenjima koji se nimalo ne tiču struke. Ali navodno ukazuju na svestranost. Pijanistu Aljoši Juriniću – koji za sobom ima mnoštvo uspjeha na međunarodnim pijanističkim natjecanjima – to nije potrebno, a u ciklusu Lisinski subotom pružena mu je prilika da se predstavi cjelovečernjim recitalom punoj velikoj dvorani.

    U medijima najviše je među Jurinićevim natjecateljskim uspjesima odjeknulo njegovo probijanje među deset finalista na Chopinovom natjecanju u Varšavi prije dvije godine. Na natjecanju oko kojega u našim krajevima redovito vlada posebna histerija zbog svojedobnog skandala s Ivom Pogorelićem još iz osamdesetih godina 20. stoljeća. Skandala kojega je s pravom pokrenula Marta Argerich, davna pobjednica istoga natjecanja i tada članica koja je protestno napustila žiri. Sve do Chopina vrlo je skromna pažnja bila posvećena nesvakidašnjim uspjesima profi natjecatelja Jurinića pa i nakon prve nagrade, pobjede na Schumannovu natjecanju tri godine ranije, 2012. u njemačkom Zwickau. U ovoj dobi, vrijeme uspjeha na glazbenim natjecanjima za Aljošu Jurinića, rođenog u Zagrebu godine 1989. pomalo istječe, ako već nije i isteklo. On to vrlo dobro razumije sudeći po ozbiljnosti kojom je izborom i izvedbom pristupio svom recitalu u Velikoj dvorani Lisinski.
    Aljoša Jurinić, arhivska fotografija, foto: flickr, © Muzička akademija, 2016.
    Na programu su bila djela Beethovena, Schumanna, Liszta i dakako Chopina. Krhki prvi stavak Beethovenove onate, prve iz opusa iz opusa 27, Quasi una fantasia, počeo je gotovo plašljivo nedefinirano. Do kraja Sonate sigurno je bilo ponovno jasno da Juriniću ne nedostaje niti jedna tehnička komponenta vještine sviranja. On posjeduje široku paletu mogućnosti, finoće i mekoće tonskog oblikovanja, moćnog dinamskog raspona zvučanja. Ta moć se ipak s Beethovenovim zagonetkama u Sonati ponajviše iskazala u prezentaciji djelomično motoričnog posljednjega stavka stvorenog za brze i nepogrešive prste. Iz drukčije perspektive pomna izrada detalja u cjelini recitala prijeti stanovitom manirom izrade poput zastajkivanja u frazi u službi ekspresivnosti koja postaje navodnom.

    Pravi je romantičarski duh velikoga zamaha Jurinić iskazao u Schumannovoj Sonati u fis-molu ranoga opusa 11. Tonski bogato, dramatično u stalnim mijenama, a ipak i vrlo pregledne strukture u zapetljanom slogu. Drugi dio večeri je na počeku bio posvećen Lisztu. Za početak poveznicom sa Schumannom, odnosno njegovom obradom pjesme Posveta iz ciklusa Mirte. Slijedio je elegantni vez čipke Koncertne etide La leggierezza, te 11. Mađarska rapsodija kojoj je znao naći mjeru suspregnute otmjenosti i nestvarna klavirskog prerušavanja u cimbal.

    Za kraj je došao Chopin koji je ipak obilježio dosadašnju karijeru Aljoše Jurinića. Na osnovno pitanje nakon recitala: biste li ponovno slušali tog interpreta i ne znajući čak ni djelomične podatke iz njegove profesionalne biografije – odgovor bi nedvojbeno bio potvrdan. Omiljenog Chopina – čije zagonetke unutar raznih klavirskih glazbenih formi uvijek podliježu novim propitkivanjima – Jurinić je predstavio sa šest etida iz op. 25. Nepotrebno su u tiskanom programu navedeni i njihovi nadimci. Da se ne kaže nicknames u duhu sveprisutne engleštine. Sumnjiva su porijekla, neki su nestali ili ih prosječni poznavalac nikad nije čuo, neke je valjda smislio nadobudni amaterski pijanist, ali im svakako nije mjesto u iscrpno i kompetentno opremljenoj programskoj knjižici. Zasebno, svaka Etida stavlja neki tehnički problem u središte, a iz njega nekim chopinovskim čudom nastaje čarobna kompozicija u kojoj se on ne primjećuje. Velik dio tog majstorstva Jurinić uspijeva prenijeti u šest etida za kraj službenog dijela recitala. Svaki sljedeći sličan pothvat novi je izazov kojemu on zacijelo može odgovoriti.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 1. ožujka 2017.

Piše:

Maja
Stanetti