Umjetnička aura koja osvaja

Ciklus Lisinski Arioso: Piotr Beczała, tenor, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, dir. Ivo Lipanović, KD Vatroslav Lisinski, 30. ožujka 2017.

  • Piotr Beczała, Ivo Lipanović i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić

    U atmosferi zasićenoj afirmativnim pogledima na sve oko sebe, barem u granicama naše zemlje, gdje se svi reklamiraju kao zvijezde, maestri i primadone i čije se izvedbe proglašavaju vrhunskima, rijetkost je i prava nagrada za one koji zaista žude za vrhunskim glazbenim iskustvom, to i doživjeti na domaćim pozornicama. Takva publika neće se prevariti ako odabere neki od koncerata ciklusa Lisinski Arioso, pokrenutog 2015. godine, koji je u svoje dvije dosadašnje sezone doveo neke od najuglednijih pjevača svijeta, koji su doista i dokazali zašto su u samom svjetskom vrhu. Spomenimo samo mezzosopranisticu Elīnu Garanču s njezinim recitalom solo-pjesama ili ruskog baritona Dmitrija Hvorostovskoga koji je očarao programom opernih arija.

    Jedan od takvih pjevača, koji je upravo u ovom trenutku na vrhuncu karijere te je po ocjenama svjetske kritike već nekoliko sezona u samom vrhu pjevačkog Olimpa, pjevajući u najsjajnijim opernim kućama svijeta, poljski je tenor Piotr Beczała. Premda ga ne prati velika medijska pompa, kao primjerice Anu Netrebko ili neke druge kolege s kojima dijeli pozornicu, upravo je Piotr Beczała, odnosno njegov tenorski glas, najvrjedniji dragulj opernih pozornica, koji zaslužuje posebno mjesto u moru glasova i osvaja ljepotom, volumenom, ujednačenošću, privlačnom muževnom bojom i čvrstinom – „glas koji biste željeli okititi medaljama“, kako kaže njujorški Opera News. I ne samo glas, nego i interpretaciju i umjetničku auru koju posjeduje i kojom je osvojio i publiku dvorane Lisinski.
    Ivo Lipanović i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić
    Ako bismo ga uspoređivali s drugim tenorskim zvijezdama današnjice, poput ekstrovertno emocionalnog Roberta Alagne ili misterioznog, tamnog Jonasa Kaufmanna, Piotr Beczała bi bio onaj među njima koji je najlirskiji, čiji izraz ima nešto od blagosti i slavenske topline koja je prepoznatljiva ne samo u slavenskom opernom repertoaru koji pjeva, nego i u određenoj mekoći koja prožima i njegov francuski i talijanski repertoar. Kao i spomenuti Alagna ili Kaufmann, koji su možda poznatiji široj hrvatskoj publici (premda Beczału redovito mogu čuti radijski slušatelji i vidjeti oni koji prate HD izravne prijenose iz Metropolitan opere), ni ovaj tenor nije igrač na sigurno – već odabirom enormno teškog programa, kao i bezrezervnim upuštanjem u svaku ariju koju je pjevao, vidjeli smo da je to tenor koji riskira, koji u svakom nastupu daje nešto novo, koji traži svoje granice i ne preže od riskantnih tonova nego se predaje izazovu izvedbe, izazovu djela koje oživljava tim činom i koje se obnavlja pri svakoj novoj interakciji s publikom. Lûk programa vodio je od Verdija do Dvořáka i Lehára, s najljepšim i nekim od najtežih arija tenorskog repertoara, u kojemu nije bilo onih arija koje su poznavatelji Beczałine karijere možda očekivali, kao što su arije Vojvode u Rigolettu ili Rodolfa u operi La Bohème. Ali, kako nam je rekao u razgovoru na probi dan prije koncerta, tenor nije želio publici dati nešto što bi bilo prejednostavno nego nešto malo kompleksnije, osmisliti program koji ima glazbeni i dramski lûk i zadovoljiti zahtjevnije ukuse. U tome ga je pratio orkestar – ovom prilikom Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, pod vodstvom maestra Ive Lipanovića, koji su tenorovu izvedbu uokvirili zanimljivim i prikladno odabranim orkestralnim ulomcima iz opera.

    Piotr Beczała i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko BažulićPočetak je označio Verdi, sa svojim jasno strukturiranim arijama i sasvim određenim zahtjevima u smislu fraze, legata, boje, agogike, kojima je Beczała odgovorio s najvećom muzikalnošću. Bezbrižnost, tipično verdijanski muževni polet i krajnju lakoću pjevanja pokazao je u ariji Riccarda Di' tu se fedele iz Krabuljnog plesa, opernog naslova koji redovito pjeva (a upravo ovog mjeseca slijede četiri predstave u Bečkoj državnoj operi). Prekrasnu lirsku mekoću i pravu talijansku slatkoću i sjaj Beczałina pjeva mogli smo čuti u romantičnim kiticama bolne ljubavne arije Rodolfa iz Luise Miller. Ono što je moralo iznenaditi prosječnog posjetitelja Lisinskog je volumen Beczałina glasa koji daleko nadmašuje prosječne glasove i kojim je doslovno obujmio dvoranu. Orkestar pod živim i stalno budnim vodstvom maestra Lipanovića lijepo je pratio pjevača, dajući mu izbalansirano okružje, premda je u nekim situacijama, primjerice kod melodijskih fraza dionice violončela, bilo malo intonativnih nesigurnosti. Izbor arija iz Verdijevih opera u nekoliko koraka dosegao je vrhunac tenorskog repertoara, s enormno teškim i vječnim izazovom koji je Verdi skladao za tenora, u ariji Celeste Aida. Snažan, herojski otpjevan recitativ u kojemu su svi tonovi bili razrađeni (iako su fanfare orkestra ponešto prerano ulazile u tenorove fraze), sigurno je vodio u ariji skladanoj u delikatnoj lirskoj maniri, praćenoj prozračnim orkestrom, tipičnim u ovoj Verdijevoj operi. Ponešto intonativnih nečistoća i nepoštivanja dinamike u prvim violinama koje pripremaju samu ariju i prate lirske uzlazne melodije Radamesa, malo su otežali tenoru izvedbu ove arije u kojoj je Verdi postavio nekoliko zamki, ne dajući ni tenoru ni orkestru da se odveć raspjevaju, nego tražeći da se kontrolirano vraćaju u piano dinamiku i unutar tih okvira daju svu izražajnost. Beczała je, unatoč ponešto prekrhko otpjevanom završnom visokom b (koji je kušnja tenorima a publika svaki put čeka upravo taj ton), pokazao prekrasnu verdijansku frazu i raskoš i pronalazeći talijansku svjetlinu glasa koja idealno odgovara ovoj Verdijevoj ulozi. Ulogu Radamesa Beczała još nije u cijelosti otpjevao na pozornici, ali ju je najavio u narednim sezonama.

    Uslijedio je nakon Verdija Puccini – samo jedna arija, Recondita armonia, jedna od najljepših u Puccinijevom opusu, u kojoj skladatelj, za razliku od Verdija u prethodnoj Celeste Aida, daje na volju pjevaču da se do kraja opusti i u jednom velikom uzletu otpusti svu snagu emocija. Među mnogim izvedbama Cavaradossijevih arija koje poznajemo, koje znaju biti ponešto prenagle i bučne, s puno jecaja, Beczałina je označena skladom tenorove pojave i osobnosti, blaga i romantična, bogatog glasa čija se zrela boja s puno nijansi stapa sa svakom Pucinijevom glazbenom misli i prenosi u dimenziju koja nadilazi svijet koncertne dvorane, gdje opera postaje stvarnost. S tom arijom Beczała nas je ostavio u iščekivanju drugog dijela koncerta i romantičnih junaka francuskih i slavenskih opera, poglavito Massenetova Werthera, u kojem je prepoznat kao najsuptilniji i najfiniji interpret. Na ovom koncertu u Lisinskom Beczała je, kao i na drugim koncertima ove sezone u sklopu svoje turneje po Europi, uvrstio u program arije uloga koje će tek pjevati u cjelini na opernim pozornicama kroz naredne dvije sezone. Među njima je i Bizetov Don José. Tragičnost u sprezi s plemenitim osjećajima, krhkost lika koji je ujedno snažan i iz kojeg izbija cijela drama, nešto je što Beczała prirodno u sebi nalazi kada pjeva arije Bizeta i Masseneta. U ariji La fleur que tu m'avais jetée Beczała je romantičnim izrazom i pjevačkom pomnjom iznio svaki glazbeni detalj, prenoseći Don Joséovo prepuštanje ljubavi i Carmen.
    Piotr Beczała, Ivo Lipanović i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dinko Bažulić
    Jedna od najljepših arija francuskog opernog repertoara arija je Werthera Pourquoi me reveiller. Arija je to koja Beczałinom glasu i njemu kao interpretu pristaje kao rukavica. Tragični karakter Massenetova odnosno Goetheova lika, njegova lirska romantična priroda, kojoj Massenet pridaje neke od najljepših fraza napisanih u operi, nalaze prirodan produžetak u Beczałi koji s idejom, udubljenošću i strastvenom emocijom, bez imalo patetike nego do kraja proživljeno otkriva unutarnje previranje Werthera, šireći svoj raskošan glas kako se širi i diše lepeza Massenetove fraze i pokazujući njegovu tamniju kvalitetu, sasvim drugačiju od one svjetline koju je pokazao pjevajući u prvom dijelu programa talijanske arije. Tamnije boje pokazao je i u ariji verističkog izraza iz Cileine Adriane Lecouvreur, L'anima ho stanca, s dugim frazama, kroz cijelu ariju u povezanom tijeku, praćenim teškim harmonijama, s dugim izdržanim tonovima i intenzitetom koji je prožimao dinamiku i gradacije unutar fraza i pojedinih tonova. U snažnoj verističkoj maniri Beczała je izrazio izmučene i prenapregnute osjećaje lika.

    Razvedravanje i toplina označili su posljednju ariju programa, prekrasnu romantičnu ali kompleksnu ariju Princa u Dvořákovoj Rusalki, Vidino divná přesladká…Vím, že jsi kouzlo, koju označava puno promjenjivih raspoloženja, čije je lirske melodije Beczała otpjevao s energičnim poletom i osjetljivošću za Dvořákovu frazu koja izvire iz razigranog orkestra, u kojemu se miješaju folklorno i bajkovito ozračje, vodeći do snažnih vrhunaca na kraju arije s finalnim udarima orkestra kojima je uz ovacije završio službeni dio programa.
    Umjetnici i publika u prepunoj KD Vatroslav Lisinski, goto: Dinko Bažulić
    Unatoč dugom i teškom programu, Beczała je publiku nagradio s tri dodatka. Hvaljen i priznat u interpretacijama operetnih naslova, koje pjeva od početka karijere u Linzu i Zürichu i koje i dalje pjeva – spomenimo samo Dresden u suradnji s Christianom Thielemannom, Beczała je i u Zagrebu oduševio publiku interpretacijom Lehárove arije princa Sou-Chonga, Dein ist mein ganzes Herz iz Zemlje smiješka. Toplina i slatkoća izraza ove arije pretvorila se u moćnu, dopadljivu goropadnost arije Octavija iz Giuditte, Freunde, das Leben ist lebenswert. Program arija bio je obogaćen lijepo odabranim orkestralnim ulomcima, u kojima je Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pokazao brojne svoje kvalitete, prateći odvažno dirigiranje maestra Ive LIpanovića. Posebno u baletu Četiri godišnja doba iz Verdijeve Sicilijanske večernje, koja su bila umetnuta među arije prvog, talijanskog dijela koncerta, orkestar je pokazao spremnost da odgovori izazovu brojnih promjena i zaokreta u dinamikama, tempima, agogici, u čemu je maestro Lipanović dovitljivo izvlačio iz orkestra reakcije, tražeći aktivnost, budnost, i prije svega prikladno raspoloženje kod svirača.

    Orkestar je imao prilike pokazati i svoje odlične soliste, u prvom redu izvrsnu flautisticu Tamaru Coha i klarinetista Domagoja Pavlovića, harfisticu Mirjanu Krišković te gošću iz Zagrebačke filharmonije, oboisticu Branku Krajačić, kao i koncertnu majstoricu Mirjam Pustički Kunjko. Maestro Ivo Lipanović muzikalno i s puno energije i prave operne vještine i iskustva, pokretao je orkestar, davao mu onaj potrebni impuls, životnost, i uspijevao dobiti novu, malu, u izrazu prepoznatljivu cjelinu sa svakom novom arijom. Njegova muzikalnost prenijela se na orkestar i sasvim prirodno stopila s Beczałinim interpretacijskim zamislima. U drugom dijelu programa odsvirani su preludiji iz Carmen i atraktivni intermezzo La Tregenda iz prve Puccinijeve opere – Vile, kao i Meditacija iz Massenetove Taide, sa solisticom Mirjam Pustički Kunjko, a u dodacima, nakon Beczałinih izvedbi Lehárovih arija, još plesovi iz operete Zigeunerliebe. Za kraj koncerta čekao je još jedan dodatak, povratak u okrilje ozbiljne, dramske glazbe, s ulogom koja Beczału tek čeka na opernim pozornicama: nepogrešivim, strastveno otpjevanim Calafovim tonovima u ariji Nessun dorma, Beczała je publiku ostavio u čežnji za novim, jednako tako snažnim glazbenim i opernim doživljajima.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 6. travnja 2017.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...