Čudesan pijanist

Ciklus Pleyel Svetislava Stančića: Andrey Gugnin, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 13. travnja 2017.

• 
  
  Čudesan instrument i još jedan čudesan pijanist. Tako bi se u jednoj rečenici mogao sažeti napor Umjetničke organizacije Cristoforium koja vrlo uspješno organizira klavirske cikluse na obnovljenim glazbalima Ljubomira Gašparovića. Pretposljednji u ovosezonskom drugom ciklusu, na pomno uređenom Pleyelu Svetislava Stančića bio je tridesetogodišnji ruski pijanist Andrej Gugnjin (ili kako se to posljednjih desetljeća prevladavajućom engleštinom uvriježilo – Andrey Gugnin). Ako se prisjetimo, ovaj drugi ciklus na obnovljenom Stančićevom Pleyelu otvorio je Eugen Indjic. Kroz njega su prošli i Dalibor Cikojević, Katarina Krpan, Nikolaj Demidenko, a završit će ga Aljoša Jurinić krajem svibnja. Jedna do druge poslastice. Svaka na svoj način. Jer ciklus uz golemi trud otvara prostore različitih izbora i tumačenja djela. Ako je u nekom razdoblju vladala cellomanija u svim verzijama, protekla sezona je donijela pianomaniju koja ne gubi daha i zasada joj perjanice nisu puka komercijala.
  
  Andrej Gugnjin podijelio je program uvjetno rečeno na dva dijela. Sa svim poveznicama koje se može smisliti. Bach i Schubert u prvome dijelu te Leonid Desjatnikov, Boris Papandopulo i Milij Balakrijev u drugom. Koncertna publika ih sve donekle poznaje, ali tko je Desjatnikov (Leonid Desyatnikov)? Strpljivo i po potrebi šarmantno, dio odgovora stiže od interpreta koji nastoji proniknuti u svaki od tih različitih glazbenih svjetova na svoj nenametljiv i efikasan način, a s trideset godina izgledajući kao dečec iz srednje škole. Nešto u nastupu podsjeća na Evgenija Kisina (odnosno Evgenyja Kissina kako se to na zapadu uvriježilo pisati).
  
  Gugnjin je recital riskantno počeo s Bachovim Adagiom u G-duru, preradom prvoga stavka Treće sonate za violinu solo za instrument s tipkama. Propitivao je tu odnose zapisa iz svjetske glazbene baštine na novijem instrumentu. Pažljivim je koracima, opet dotaknuo zagonetku Bach, koji se, eto, bavio i samocitiranjem. Slijedila je simfonijski opširna Schubertova Sonata za klavir u D-duru, D. 850. Gugnjin je tu vrhunski kontroliran u pronalasku mjere između Schubertova slutećeg simfonizma i uređenih vedrih naslijeđa tradicijske glazbe. Nakon stanke u kameleonskim preobrazbama interpreta slijedili su Odjeci iz kazališta, skrivenih namjera začudo njemačkog naziva – Nachklänge aus dem Theater Leonida Desjatnikova, vjerojatno u nas prvi put uživo predstavljenog skladatelja. Rođen je još godine 1955. i prošao je kroz kazališne i filmske glazbe što je koncizno sabrao u efektnoj klavirskoj retro-zbirci koja počinje i završava s Maskama. U glazbenom smislu tu se nalaze svakojake reminiscencije na Šostakoviča ili Prokofjeva, ali i prekooceanske sinkopirane bljeskove.
  
  Ambasador Gugnjin s lakoćom majstora sviranja sadržajno je ispunio svoj izbor bez scenskog i navodno karizmatičnog prenemaganja. Kao i još neki u svježoj klavirskoj navali, Gugnjin je svakako faca koju se može poželjeti ponovno slušati. Ako ništa drugo, a onda zbog provjere dojmova o istaknutoj glazbenoj inteligenciji. Recital je potezom pera lako završio s Osam studija Borisa Papandopula i pijanistički paradnom orijentalnom fantazijom Islamej Milija Balakirjeva.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 17. travnja 2017.

Piše: