Uzorne interpretacije vrijednih djela hrvatske glazbe

CD klasika: Alla burla, Anđelko Krpan, violina i Nada Majnarić, klavir, Croatia Records, 2017.

• Violinist Anđelko Krpan i pijanistica Nada Majnarić uz brojne su zajedničke nastupe, prvenstveno u Austriji ali i drugdje, otkako su započeli suradnju za vrijeme zajedničkog studija na Sveučilištu za glazbu i dramske umjetnosti u Beču, tijekom dosadašnjeg već desetogodišnjeg zajedničkog djelovanja objavili više vrlo uspješnih nosača zvuka od kojih je CD Hrvatske sonate (s djelima Dore Pejačević, Josipa Štolcera Slavenskog, Mila Cipre, Borisa Papandopula; a izdavač Croatia Records CD 5419365) ovjenčan diskografskom nagradom Porin. Riječ je očito o glazbenicima koji se umjetnički i ljudski dobro razumiju, čiji su glazbenički senzibiliteti podudarni a želja za afirmiranjem hrvatske glazbe zajednička. Stoga i ne čudi stalni angažman kojim uvježbavaju, javno izvode i studijski snimaju repertoar s djelima uglednih hrvatskih skladatelja. Najnoviji rezultat tih njihovih zajedničkih stremljenja je nedavno objavljeni nosač zvuka u izdanju tvrtke Croatia Records (CD 60763452) čiji je urednik Iva Vianello.
  
  CD nosi znakovit naslov Alla burla preuzet od prvoga stavka prvog djela na CD-u – Suite za violinu i klavir, op. 12 Borisa Papandopula, a nosač zvuka donosi i Sonatu za violinu i klavir u e-molu Rudolfa Matz, Drugu sonatu za violinu i klavir Anđelka Klobučara, Tri capriccia za violinu i klavir Stanka Horvata te Djetinjastu sonatu za violinu i klavir Tomislava Uhlika. Naslov Alla burla zacijelo treba upozoriti na to da glazba ima namjeru razdragati i razigrati. U popratnoj se programskoj knjižici nalazi i tekst muzikologinje Gordane Krpan koji daje osnovne podatke o skladateljima i djelima, a navedena je i zahvala glazbenika upućena Muzičkoj akademiji u Zagrebu koja je za snimanje ustupila svoj prostor, dvoranu Blagoje Bersa, u kojoj je u prosincu 2016. godine obavljeno snimanje čiji je ton majstor i producent CD-a Krešimir Petar Pustički. Uz fotografije Ante Topića, likovno oblikovanje Marijane Ćurčić Baldini i prijevod Petre Matić za izdavača potpisuje Želimir Babogredac.
  
  Navedena skladateljska imena upućuju na zanimanje uglednih hrvatskih autora koji su bogatili violinistički repertoar 20. stoljeća za komornu varijantu spoja violine i klavira kao tradicionalno najčešće kombinacije glazbala čija je rasprostranjenost poslovično vrlo velika. Naime, violina kao najzastupljeniji instrument u orkestru i klavir kao neizostavni pratitelj svih instrumenata kada je riječ o djelima klasičnoga sloga, dva su izvora trajno ugodna zvučanja, ali i glazbala sposobna u zajedničkom nastupu ostvariti zvučanje izuzetne složenosti i intenziteta. Zajedno, violina i klavir cjeloviti su svemir široka zvukovnoga raspona, bogatog harmonijskog potencijala i dakako s izrazitim melodijskim potencijalom, što sve skladateljima daje vrlo velike mogućnosti za kombinatoriku, za harmonijsko-melodijsko-ritmičku razigranost i za formalnu razradu u okvirima bilo kojeg oblika.
  
  U konkretnom su slučaju zastupljene tri sonate i dvije skladbe slobodnijeg formalnog pristupa. Dakako, suita uvijek prvenstveno asocira na barokno razdoblje. Za Borisa Papandopula suita je na prvom mjestu slijed kontrastnih stavaka u kojima iskazuje maštovitost i inventivno spajanje različitih poticaja. S jedne strane to su elementi upijeni iz naslaga europske baštine, a s druge nadahnuće hrvatskim folklorom, brzim plesom drmešom, čijim asocijacijama suita efektno završava. Kako je riječ o djelu nastalom 1929. godine i posvećenom Vaclavu Humlu, dokaz je to rane Papandopulove umješnosti da tada vodećem hrvatskom violinistu posveti skladbu koja će ga afirmirati kao glazbenika velikih sposobnosti.
  
  Rudolf Matz, Anđelko Klobučar i Tomislav Uhlik skladatelji su koji, svaki u svojem generacijskom okruženju, asociraju na autore istinski nadahnute glazbene misli koja se rado uklapa i podređuje formalnim okvirima naslijeđene skladateljske prakse. To nisu niti buntovnici niti rušitelji, nego vjerni i uporni graditelji hrvatske repertoarne baštine uvijek pogodne za uzimanje u ruke bilo u situacijama koncertnih nastupa ili pak u obrazovnom procesu svladavanja programa neophodnog za tehničko usavršavanje. To da su njihove sonate stilski različite logična je posljedica razlika u njihovim temperamentima, glazbenim polazištima i poimanjima, jednostavno rečeno u razlikama njihovih glazbeničkih osobnosti, ali da postoje sličnosti u njihovim glazbeničkim svjetonazorima, u bliskosti s glazbenom kulturom iz koje su potekli, pa i narodnom baštinom čiji su nasljednici, neosporna je činjenica. Tu glazbu slušamo naprosto rado i prepoznajemo ju kao nešto svoje. Tom se društvu i Stanko Horvat sa svojim Capriccima skladnima 1990. godine na poticaj velikog hrvatskog violinista Josipa Pepija Klime pridružuje kao autor poticajne i inspirirane glazbene misli.
  
  Izbor djela zanimljiv je i dobrodošao, jer će znatiželjnim i zainteresiranim slušateljima moći pružiti vrlo ugodne slušne doživljaje. Istovremeno i koristan, jer mlađim naraštajima koji tek uče i studiraju svirati violinu ili klavir daje primjere ne samo vrijedne hrvatske glazbe kao mogućeg repertoara, nego i primjere vrsnog muziciranja i odlične komorno-glazbene suradnje. Jer, Anđelko Krpan i Nada Majnarić toliko su se već puta dokazali kao iznimno sposobni i virtuozni instrumentalisti da je ponavljanje pohvala njihovom sviranju gotovo i nepotrebno. Potrebno je samo animirati i potaknuti potencijalne slušatelje/kupce nosača zvuka da posegnu za ovim snimkama jer će slušanjem nedvojbeno upoznati ne tako često izvođena ostvarenja hrvatskih majstora kao i moći uživati u njihovim uzornim interpretacijama. A to je i namjera ovog teksta.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 29. lipnja 2017.

Piše: