Uredno i usklađeno

Otvorenje koncertne sezone Zadar 2017/2018, 9. listopada 2017., Hrvatsko narodno kazalište Zadar, Simfonijski orkestar HRT-a, Enrico Dindo, violončelo i dirigent

• 
  
  Ulaskom u treću godinu rada sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u svojstvu šefa-dirigenta, poznati talijanski violončelist Enrico Dindo nastavlja pokazivati perspektivnost u složenom zanatu zvanom - dirigent velikog simfonijskog orkestra. Nije to nipošto jednostavno, ali Enrico Dindo ima i muzikalnosti i energije, a k tome surađuje s odličnim orkestrom spremnim na suradnju. Da se Dindo ne odriče svoje čelističke i solističke prošlosti, potvrdilo je i otvorenje zadarske koncertne sezone u Hrvatskom narodnom kazalištu. Za njega je Dindo odabrao romantički repertoar, dopadljiv, komunikativan i lijep. Prvu polovicu koncerta činile su tri kraće skladbe za violončelo i orkestar (Romanze u F-duru R. Straussa, Chant du ménéstrel op. 71 A. Glazunova te Rondo u g-moluop. 94 A. Dvořáka) koje su potvrdile Dindovu visoku reputaciju Janigrova učenika: pravi, iskonski umjetnik predivnog zvuka, čije gotovo kontemplativne kantilene prvih nekoliko sekundi po završetku skladbi ostavljaju publiku u tišini. Prštav, tipičan dvořákovski folklorni duh Ronda u g-molu otkrio je i drugu Dindovu solističku stranu, a čija interpretacija nije slabija od one u umilnim Straussovim i Glazunovljevim melodijskim linijama.

  Riječju, Enrico Dindo je veliki violončelist. Simfonijski orkestar HRT-a u sve je tri izvedbe – dakako, bez dirigenta - svoj dio odsvirao vrlo uredno i usklađeno. Moglo bi se razglabati o tome koliko je za Dinda kao dirigenta dobro nastavljati s odabirom repertoara u kojima je orkestar u konačnici ipak prepušten vlastitom poznavanju dionica. Kako se i iz samo jedne skladbe može ocijeniti kvaliteta solista, možda bi bilo bolje da je na programu bila samo jedna skladba za violončelo i orkestar, a da je preostali vremenski prostor Dinda zaokupio kao dirigenta. No, zadarska publika bila je itekako zadovoljna predstavljenim programom.

  

  Schumannova Prva simfonija jedna je od okosnica simfonijskog repertoara, sigurna luka i glazbeno štivo čijem dirigentu danas treba podosta glazbene imaginacije da bi u interpretativnim pristupima iznjedrio nešto novo. Kako je Dindo prvenstveno violončelist po struci, ne može se prečuti njegovo inzistiranje na gudačkom korpusu kao zvukovnoj bazi, premda je Schumann i puhačima namijenio dosta posla. I značenja. Kod gudača sve je izbrušeno i ispolirano do najmanje sitnice, dok je ipak ostao dojam da se dirigent manje fokusirao na puhače. To ne znači da su puhači ili izvedba u cjelini bili slabi - dapače. Upravo su puhači jedan od najjačih aduta Simfonijskog orkestra HRT-a. Dakle, sve je bilo na svom mjestu u tehničkom pogledu.

  Dindo izvrsno poznaje partiture, sigurnih je gesta, iznimno je muzikalan, strastvenošću i energičnošću zna pridobiti i orkestar i publiku… Stoga je sveukupna izvedba - puna vitalnosti, mediteranske temperamentnosti i zvukovne ljepote, morala u jednom mediteranskom gradu naići na oduševljen doček. Kao dirigentu, Dindu je potrebno još malo vremenskog produbljivanja iskustava u radu s orkestrom i u cjelini i s njegovim različitim instrumentalnim grupama. U konačnici, Simfonijski orkestar HRT-a nije od jučer, a njegovi su svirači sami odabrali svog šefa-dirigenta - pa je pozitivna energija koja struji između jedne i druge strane možda i najvažnija osnova za daljnji razvoj suradnje. Ne sumnjamo da će to pasti na plodno tlo jer se svakako radi o velikom umjetniku s mnogo znanja, sposobnosti i volje za stjecanjem novih glazbenih iskustava.

  © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 30. listopada 2017.

Piše: