Punokrvna predstava u pravoj verdijanskoj maniri

HNK Split, premijera opere Moć sudbine Giuseppea Verdija, dirigent Ivo Lipanović, redatelj Dražen Siriščević



  • Dan nakon događaja na kojemu splitske predstave još jednom nisu prepoznate, splitska opera još jednom je pokazala razinu koja može parirati predstavama i izvan naše zemlje, te koja (ako i opet ne uzmogne udovoljiti prilagodljivim i relativnim kriterijima institucije Nagrade hrvatskoga glumišta – koje je predstava za sebe, i to ne uspješna) uspijeva zadovoljiti ona pravila koja su nešto univerzalnija, a to su pravila vjernog i kvalitetnog čitanja partiture i poznavanja manire, tradicije, stila koji su nešto dublje utisnuti u palimpsestu tradicije i vremena. Kad se radi o čitanju talijanske opere - bilo Verdija, bilo Puccinija, splitska opera - barem još ovoga trenutka, ima siguran adut u rukavu, a to je dirigent Ivo Lipanović koji ne samo da zna čitati Verdijevu glazbu nego ima i zdušnu potrebu prenijeti je na druge - na orkestar, zbor, soliste, koje vodi nepogrešivom intuicijom, s osjećajem angažiranosti, odgovornosti prema glazbi i željom za dobrom izvedbom. Splitska opera ima još dva aduta: odličan Zbor i Orkestar na visokoj razini.

     Upravo ti aduti oni su na koje se splitska opera može osloniti čak i u nepredviđenim situacijama i na koje se opera oslonila prilikom ove premijere kojoj su prethodile prave nedaće i koje, ako i nismo dosad vjerovali, u sjećanje dovode staro praznovjerje o prokletstvu koje prati operu Moć sudbine



    Maledizione
    - slavno prokletstvo koje operu prati još od iznenadne smrti Leonarda Warrena na sceni usred izvedbe ove opere u Metropolitan operi, razlog je tome što su mnogi interpreti u povijesti od nje zazirali i još uvijek zaziru. Kako se pokazalo, splitska je predstava uspjela izazvati sudbinu jer problemi su se javljali još od trenutka kada se u protekloj sezoni moralo odustati od premijere i odgoditi je za početak ove sezone. A onda, kada je sve bilo spremno, dan prije planirane premijere zakazane za četvrtak, 23. studenoga, prokletstvo Moći sudbine počelo se pokazivati – razbolijeva se planirani tenor u glavnoj ulozi Don Alvara - Zoran Todorović, i premijera je odgođena za subotu. Subota se iščekuje u neizvjesnosti, a publiku dočekuje intendant HNK u Splitu - Goran Golovko, koji objavljuje ne jednu promjenu u podjeli solista, nego dvije – uz tenora Zorana Todorovića, otkazuje još jedan tumač glavne uloge – bariton Giorgio Surian u ulozi Don Carla.

    Kolikogod prijeteći, udarci sudbine ovoga puta nisu bili kobni – jer pjevači koji su se u zadnji čas pridružili splitskoj izvedbi pokazali su kvalitete koje posjeduju samo vrhunski: prilagodbe režiji gotovo da se nisu ni primijetile, a glazbena izvedba ne samo da je bila sigurna nego je teško zamisliti da bismo u izvedbi onih solista koji su planirani mogli dobiti bolju: katalonski tenor Xavier Moreno i talijanski bariton Elia Fabbian pokazali su se kao pravi junaci premijere. Osjećaj uzbuđenja, nečeg izvanrednog, bio je prisutan, tako da je Noć kazališta (koja je bila planirana te večeri, a s kojom se ova naknadna premijera poklopila) ponudila doista pravo uzbuđenje koje može nositi samo živa izvedba.

    Moć sudbine jedna je od najkompleksnijih i izvedbeno najzahtjevnijih Verdijevih opera koja tijekom radnje (niza epizoda koje se tijekom četiri čina slažu u slagalicu radnje koju je teško prepričati, s isprekidanom vremenskom linijom koju prati također i raznorodna glazba, sastavljena od niza, kako je to Verdi opisao – ideja), stavlja pred izvođače izazov postizanja jedinstvenosti glazbeno-dramskoga tijeka. Taj izazov postavlja se u prvom redu pred redatelja i dirigenta koji trebaju pružiti povezanu cjelinu radnje i glazbe i uklopiti zajedno komadiće svega pomalo – od dramatičnih svađa, ljubavnih patnji, prijateljstava i izdaje, prošaranih epizodama u kojima Verdi daje i tračak komike.

    Treća u Splitu režija povjerena Draženu Siriščeviću (nakon Aide i Butterfly) oživljava u liku fatalne žene naslovnu sudbinu Verdijeve opere. Ona vuče konce života nesretnih zaručnika Alvara i Leonore, te Leonorina brata Carla, koji želi osvetiti smrt njihova oca, koju je nenamjerno prouzročio Alvaro (prema Piaveovom katkad ne sasvim uvjerljivom libretu), okružujući ih svugdje - u kući Calatrave, u gostionici, na ratištu i na kraju, u samostanu. Lik sudbine, čija je moć jedina konačna u ovoj operi i kojoj nitko od likova ne može izbjeći, uglavnom je vrlo spretno provučen kroz radnju, u odnosima likova koji su postavljeni vjerno prateći libreto, sudjelujući u pozadini svake arije, dueta, ansambla. Izvedba glumice Katarine Rimac bila je dojmljiva ali nenametljiva, a pridružila joj se suita pratitelja, plesača, koji kao (ne)vidljive silnice pokreću niz nesporazuma i kratkih spojeva među akterima u pitkoj i decentnoj koreografiji Igora Kirova (koji je osmislio i scenski pokret). U krhotinama starih zidina, koje se poput slagalice pretvaraju iz Calatravine palače u bojište, gostionicu ili samostan, uz samo nekoliko vješto osmišljenih detalja (scenografiju potpisuje Slaven Raos), prošaranu prekrasnim treperavim svjetlom Srđana Barbarića, koje dovoljno otkriva ali daje tajnovito i fantastično ozračje, te s bogatim ali nenametljivim kostimima Sonje Obradović, koji dočaravaju  povijesno razdoblje osamnaestog stoljeća, priča je dobila dinamičan, stalno svjež vizualni okvir.

    Niz snažnih interpreta potreban je da bi nit opere tekla uvjerljivo. Na čelu solističke podjele bila je odlična talijanska sopranistica, već dobro poznata splitskoj publici iz niza uspješnih nastupa – Daniela Schillaci u zahtjevnoj ulozi Leonore, čije je dramske arije, najpoznatije ulomke opere: Madre pietosa Vergine i u posljednjem činu transcendentalnu Pace, pace mio Dio otpjevala čistim, snažnim, svijetlim glasom punim mjedenog metala, s lijepim piano dinamikama i prodornim forteom. Jednako je blistala i u ansamblima, posebno u duetu s Ocem Gvardijanom u interpretaciji basa Ivice Čikeša, u kojemu se pokazala glasovna i interpretativna komplementarnost dvaju umjetnika. Bas Ivica Čikeš pokazao je ponovno vrhunsku interpretaciju, plemenitu i meku Verdijevu frazu, donesenu jedinstveno lijepom bojom glasa i praćenu muzikalnošću kakva se ne čuje tako često ni na najpoznatijim svjetskim pozornicama.

    Možda više nego sa sopranom, Verdi je u ovoj operi tenora upario s baritonom – niz susreta, od kojih je u splitskoj izvedbi kraćen duet iz trećeg čina, suprotstavlja glasove tenora i baritona. Unatoč uskakanju u predstavu u zadnji čas, od čega je bariton doslovce došao u kazalište pola sata prije predstave, nakon višesatnog putovanja i bez ikakvih priprema te nakon što tri godine uopće nije pjevao ulogu Don Carla, bariton Elia Fabbian (uz dobrodošlu pomoć šaptačice Irine Padovan) donio je više nego solidnu izvedbu, s proživljenom arijom Urna fatal. Ipak, publika je prepoznala najboljega, tenora Xaviera Morena. Iako manje slavna nego arije soprana, Alvarova arija O tu che in seno agli angeli, u izvedbi emocionalno snažnog, intenzivnog interpreta zvonkog i lijepog tenorskoga glasa, doživjela je najveće ovacije na premijeri.

    Odličnoj izvedbi vodećeg solističkog četverolista pridružila se izuzetno uspjela, energična i muzikalna Preziosilla – splitska prvakinja Terezija Kusanović. Uz nju još jednom nenadmašan u blago komičnoj ulozi Fra Melitonea bio je bas Ozren Bilušić. Niz manjih uloga lijepo su ostvarili Marijo Krnić – kao Markiz od Calatrave, Špiro Boban – kao Trabucco, Bjanka Ivas – kao Curra, Joško Tranfić – načelnik i Božo Župić – Kirurg.

    Zbor HNK Split, koji je pripremila Ana Šabašov, pokazao se ponovno vrhunskim opernim zborom povezanog, bogatog tona, koji s lakoćom pjeva kontrastne dinamike, uzbudljive boje i koji se uza sve glazbene izazove prirodno  i spontano sjedinjuje s likovima koje tumači.



    Odličnim se pokazao Orkestar HNK Split pod vodstvom maestra Ive Lipanovića već od početka, u glasovitoj  uvertiri. Na čelu s koncert-majstorom Valterom Lovričevićem (koji je svojim solom stvorio pravi ugođaj prije poznatoga finala drugoga čina, Il santo nome di Dio… La Vergine degli Angeli), orkestar je nosio kroz različita raspoloženja opere - od dramatičnog početka uvertire do lirskih ulomaka, od kojih posebno pamtimo lijepa sola klarineta. Vođeni su nepogrešivom muzičkom intuicijom dirigenta Ive Lipanovića, koji je još jednom postigao prirodnost tijeka Verdijeve glazbe, tako da su se promjene u izrazu, raspoloženju, tempima, dinamikama činile lakima i jednostavnima. Sigurnost i nadahnuće koje je kolalo između dirigenta i ansambla u konačnici su nam dali punokrvnog Verdija u pravoj verdijanskoj maniri.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 4. prosinca 2017.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...