Pothvat orguljaša Pavla Mašića

CD klasika Die Kunst der Fuge, BWV 1080 Johanna Sebastiana Bacha (Prilozi istraživanju primalaštva Bachove glazbe u Hrvatskoj), Croatia Records, 2017.

• Die Kunst der Fuge, skladbu u kojoj je Johann Sebastian Bach na majstorski način dao svojevrstan pregled umijeća vođenja glasova prema strogim pravilima kontrapunkta, izveo je orguljaš Pavao Mašić na koncertu 2. svibnja 2017. u Crkvi sv. Marka u Zagrebu u okviru 18. Festivala sv. Marka. Sjajnoj izvedbi skladbe dodao je Pavao Mašić koralne preludije Nun komm der Heiden Heiland, BWV 659-661 i Kanonske varijacije na božićni napjev Vom Himmel hoch da komm ich her, BWV 769 na kompakt-ploči koju je ostvario u suradnji s hrvatskim nakladnikom Croatia Records. Promocija CD-a održana je 9. prosinca 2017. u dvorani Matice hrvatske, a sudjelovali su Nikolina Mazalin (predstavnica nakladnika Croatia Records), dirigent Tomislav Fačini, muzikolog dr. sc. Hrvoje Beban, muzikologinja dr. sc. Snježana Miklaušić-Ćeran, orguljaš mr. art. Pavao Mašić i moderatorica dr. sc. Tamara Jurkić-Sviben.
  
  Popratna knjižica uz CD s tekstovima na hrvatskom i engleskom jeziku sadrži prilog Domena Marinčića o Bachovoj skladbi Die Kunst der Fuge, Vodič kroz slušanje u kome Pavao Mašić opisuje skladateljski postupak u snimljenim skladbama, kratku bilješku o izvođaču i na kraju dispoziciju orgulja u Crkvi sv. Marka (tvrtke Eisenbart iz 2011.) i popis odabranih registara. Naslovnicu knjižice osmislila je supruga Zrinka Knešaurek Mašić u likovnom smislu veoma jednostavno, postavivši u proizvoljno određenim razmacima nepravilne likove obojene u nekoliko svjetlosmeđih nijansi na svjetlosivoj, bijelim tragovima ispresijecanoj podlozi. Iako ovo likovno rješenje ne odaje strogost poštivanja pravila skladanja fuge, ipak suprotstavljeni likovi mogu uputiti na suprotstavljanje tonova u tehnici punctus contra punctum. Kako opsežni tekst u popratnoj knjižici CD-a pruža dobar uvod u slušanje Bachove Die Kunst der Fuge, Tomislav Fačini i Hrvoje Beban govorili su o svom doživljaju izvedbe Pavla Mašića, dok je Snježana Miklaušić-Ćeran pokušala smjestiti jednu tako važnu skladbu u glazbeni život Zagreba (Hrvatske), što slijedi u nastavku ovoga teksta.

  Na kraju svoje knjige o ključnim trenucima u interpretaciji Bachove glazbe između 1750. i 2000. godine muzikolog, poznavatelj glazbala i diskolog Martin Elster je zaključio: „Nakon dva i pol stoljeća povijesti izvedbi Bacha [Bachovih djela-op. S.M.-Ć.] stojimo ponovno tamo gdje su počeli naši prethodnici: izgraditi jedan živući spomenik iz dokumenata jednoga glazbenog genija, jedan spomenik koji se uvijek opetovano mijenjao i mijenjat će se, čija povijesna supstanca dapače potiče na rekonstrukciju i može se spekulativno rekonstruirati. Bach živi u nama kroz povijest svoga djela.“ („Bach lebt in uns durch Geschichte seines Werkes.“) Svoje istraživanje kao diskolog – stručnjak za snimke pohranjene na gramofonskim pločama – Martin Elster protegnuo je na brojne svjetske tvrtke.
  
  Uspoređujući zvučne zapise od prvih poznatih do suvremenih, pokušao je objasniti pristup pojedinih interpreta – vokalnih i instrumentalnih solista, dirigenata i obrađivača – Bachovim skladbama i vrednovati ih na temelju zamjetnih razlika u odnosu na primjerice tempo (duljinu izvedbe), dinamiku, artikulaciju, odabrani instrumentalni sastav u obradama, i dr. U svjetskim okvirima proizvodnja nosača zvuka u Hrvatskoj – ranije gramofonskih ploča, danas kompakt-ploča – je čini se zanemariva pa svaki novi naslov, pogotovo kad je riječ o djelima Johanna Sebastiana Bacha, obogaćuje ne samo mnoge glazbene odjele narodnih knjižnica - od kojih je prvi u Hrvatskoj osnovan prije pedeset i pet godina u Gradskoj knjižnici u Zagrebu (1963.) nego i privatne zbirke, omogućujući širokoj publici češće druženje s Bachovom glazbom izvan koncertnih dvorana.
  
  

  Stoga s osobitom radošću danas predstavljamo novi zvučni zapis jednog od najznačajnijih Bachovih djela ne samo za njegov skladateljski opus nego i za cjelokupnu europsku glazbenu baštinu: Die Kunst der Fuge u interpretaciji Pavla Mašića. Svestrani glazbenik pedagog, orguljaš i čembalist Pavao Mašić nizu svojih uspjelih trajnih zvučnih zapisa pridružio je i ovu Bachovu skladbu, odabravši kao instrument realizacije notnog predloška orgulje. Obogaćujući stalno svoj repertoar, istražujući mogućnosti interpretacije prema provjerenim uzorima ili manje poznatim rješenjima, posegnuo je za Bachovim djelom Die Kunst der Fuge.
  
  U dvije pisane verzije (rukopisu i tiskanoj nedugo nekon Bachove smrti) bez oznaka dinamike, tempa i izvođačkoga sastava, Bachova skladba izaziva interpreta na traženje vlastitih rješenja, a kako je na taj izazov odgovorio Pavao Mašić, trajno je zabilježeno na kompakt-ploči. Odabravši Bachovu Die Kunst der Fuge, slijedio je umjetnik još jedan izniman pothvat iz hrvatskog glazbenog izdavaštva ostvaren prije petnaest godina (2002.), kad je skladbu snimila ugledna hrvatska čembalistica Višnja Mažuran, pedagoginja u čijem je razredu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Pavao Mašić diplomirao prvi od tri završena diplomska studija – studij čembala.

  Zahvaljujući izumu bilježenja zvuka prije sto i četrdeset godina i izradi prvih gramofona i gramofonskih ploča prije devedeset godina, recepcija (primalaštvo) glazbenih djela iskoračila je iz koncertnih dvorana, kazališta ili drugih prostora korištenih za muziciranje. Iz Bachova je životopisa poznato da je i sam nekoliko godina vodio Collegium musicum, instrumentalni sastav koji je nastupao u poznatoj Zimmermannovoj kavani u Leipzigu. Za Bachovu Die Kunst der Fuge zaključio je u svom istraživanju Martin Elster da je to najobjavljivaniji naslov gramofonskih ploča od 1935. godine, kad je skladbu snimio Roth String Quartet, a do 2000. je doživio osamdesetak izdanja. Prvu snimku djela na orguljama potpisuje Edward Power Biggs (1940.), prvu snimku obrade za orkestar potpisuju Hermann Scherchen i Baromünster Radio-Orchester (1949.), dok je prvu snimku na čembalu učinio Gustav Leonhardt (1954.).
  
  Iako je prema mišljenju mnogih muzikologa Die Kunst der Fuge namijenjena izvedbi na nekom od instrumenata s tipkama, skladba je u 20. stoljeću doživjela obrade za simfonijski orkestar, gudački orkestar, gudački kvartet, kvartet saksofona, komorni sastav gudača i puhača, ansambl harmonika, i dr. Dugo vremena bila je Die Kunst der Fuge, kao i njen autor Johann Sebastian Bach, nepoznata glazbenoj javnosti pa je praizvedba održana prije devedeset godina 26. lipnja 1927. u Crkvi sv. Tome u Leipzigu prema mišljenju mnogih legendarni datum nakon kojeg je skladba ostala trajno prisutna u koncertnome repertoaru. Tad je Die Kunst der Fuge predstavljena u orkestralnoj verziji mladog Wolfganga Graesera, a orkestrom je ravnao Karl Straube.

  
  
  Spominjući praizvedbu, dotakli smo se koncertnih izvedbi odnosno javnog predstavljanja glazbenih djela, pa se može postaviti i pitanje recepcije Bachove Die Kunst der Fuge u našoj glazbenoj sredini. Tradicija permanentnoga koncertnog života počinje u Zagrebu (u Hrvatskoj?) prije sto i devedeset godina: 18. travnja 1827., čak dva mjeseca prije odobrenja pravila, održan je prvi koncert novoutemeljenog društva Societas filharmonica zagrabiensis. Dio koncerata društva, današnjeg Hrvatskoga glazbenog zavoda pod kojim imenom djeluje od 1925., ali i koncerata drugih izvođača priređenih u njegovoj dvorani izgrađenoj 1876., dokumentiran je u zbirci koncertnih programa koja je djelomično obrađena tako da se može steći uvid u repertoar, tj. izvedene skladbe, autore, izvođačke sastave, i dr. Bachove skladbe bile su gotovo nepoznate zagrebačkoj publici u 19. stoljeću, kako se može zaključiti na temelju sačuvane arhivske građe – koncertnih programa, ali i na temelju još jednog mog osobno provedenog istraživanja. Njegovi su dosezi objavljeni 2003. u časopisu Arti musices u članku Skladbe Johanna Sebastiana Bacha u koncertnom životu Zagreba između 1862. i 1940. Prilog istraživanju koncertnog repertoara u Zagrebu (Hrvatskoj).
  
  250. obljetnica Bachove smrti (2000.) bila je prigoda za pokušaj utvrđivanja zastupljenosti njegovih skladbi u koncertnom životu Zagreba. Kao izvori korišteni su koncertni programi iz Arhiva Hrvatskoga glazbenog zavoda (do 1940.) i tekstovi objavljeni u nekoliko zagrebačkih dnevnih novina. Kao prva godina izvedbe jedne Bachove skladbe zabilježena je 1862., kad je violinist Nikola Dimitrijevič Svječin – kako je zabilježeno na programu, nastupio „s jednim klasičnim Bachovim komadom“. U razdoblju obuhvaćenom istraživanjem do 1940. nema podataka o izvedbi Die Kunst der Fuge, ali će možda biti zanimljivo navesti nekoliko zaključaka koji provedeno istraživanje ne čine dovršenim nego početnim korakom suvremenog muzikološkog pristupa istraživanja glazbenog (koncertnog) života neke glazbene sredine.

  Od ukupno u Zagrebu 298 zabilježenih izvedbi skladbi Johanna Sebastiana Bacha između 1862. i 1940. godine, samo dvadeset i osam - i to uglavnom na klaviru, orguljama, harmoniju, violini i violončelu, izvedeno je na koncertima do 1900. godine. Početak suvremenih izvedbi Bachovih skladbi u Europi, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama nakon osnivanja prvih profesionalnih orkestara 1841. godine, neizbježno se povezuje s izvedbom Muke po Mateju koju je u Berlinu priredio 1829. Felix Mendelssohn-Bartholdy. U kronologiji zarebačkih glazbenih događanja možda bi se – kako sam predložila u svom objavljenom radu – godina 1913. mogla shvatiti kao početak Bachove renesanse u Zagrebu, zahvaljujući prije svega jednom iznimnom svjetskom glazbeniku.
  
  Violončelist Pablo Casals nastupio je na dva koncerta na početku i potkraj 1913. godine u organizaciji Odbora za unapređivanje komorne muzike koji je utemeljen prije sto i dvadeset godina i između 1897. i 1918. je pred zagrebačku koncertnu publiku doveo mnoge europske umjetnike. (Prema pisanju suvremenih novina, Casals je za svoj nastup dobio najveći dotad u Zagrebu isplaćen honorar.) Na dva solistička recitala Casals je prvi put svirao dvije Bachove suite za violončelo-solo, predstavivši ih u izvornom obliku, bez dodane klavirske pratnje koju su mu u 19. stoljeću dodavali skladatelji ranog romantizma. 1913. godina prijelomna je i u odnosu na interprete Bachovih skladbi i nastavne programe poduke na glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda.
  
  
  
  
  Na produkciji pitomaca i učenika 31. siječnja prvi put je u cjelini predstavljena Bachova Partita br. 2 u c-molu, a za klavirom je sjedio mladi, osamnaestogodišnji Svetislav Stančić, učenik Emilije pl. Makanec. Glazbeni kritičar novina Agramer Tagblatt - Walter Siess, izdvojio ga je kao iznimno talentiranog i perspektivnog učenika. Upravo Svetislav Stančić će tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća pridonijeti upoznavanju zagrebačke koncertne publike s Bachovimn opusom od koncerta 23. lipnja 1923., na kojem je nastupio kao solist uz orkestar i interpret solističkih skladbi. Boravak u Berlinu i usavršavanje u kompoziciji kod Feruccia Busonija pružilo je Stančiću priliku da dalje upoznaje Bachov opus od njegova dobrog poznavatelja, a po povratku u Zagreb potaknuo je nove izvedbe dotad nepoznatih skladbi iz Bachova opusa. Novi naraštaji studenata Muzičke akademije u Zagrebu uključili su se tijekom ili po završetku studija u koncertni život Zagreba, pa je zahvaljujući i njihovu sudjelovanju u različitim izvođačkim sastavima tijekom 1935. godine brojnim koncertima obilježena 150. obljetnica Bachove smrti. Prvi koncert u Zagrebu na kojem je korišten čembalo održan je prije osamdeset godina (1937.), a nastupio je Günther Ramin Trio iz Berlina (čembalist Günther Ramin).

  Programi koncerata održanih tijekom Drugoga svjetskog rata, vrijeme NDH još uvijek (zbog poznatih povijesnih i društvenih okolnosti) čekaju na svoju obradu i objavu podataka, a slično vrijedi i za koncerte priređene od 1945. godine do danas. Potvrdilo se već više puta da su ansambli Hrvatskoga glazbenog zavoda, sastavljeni uglavnom od glazbenika-amatera, često priređivali veoma zahtjevne koncertne programe. Tako su u kronologiji koncerata Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda zabilježene dvije izvedbe, zacijelo zahvaljujući maestru Igoru Gjadrovu.
  
  Die Kunst der Fuge izveli su prvi put 11. lipnja 1959., što se smatra i prvom izvedbom u Jugoslaviji, a drugi put je to bilo u Bachovoj godini 6. ožujka 2000. O izvedbi Bachove Die Kunst der Fuge poznato je – u okvirima mog osobnog istraživanja – nekoliko podataka. Slično kao i u Europi (svijetu), skladba je u obradi za gudački orkestar Richarda Klemma i Carla Weimara izvedena na koncertu Zagrebačke filharmonije 4. travnja 1972. pod ravnanjem skladatelja Wernera Egka, a čembalo je svirao pijanist Branko Sepčić. Iste godine prvi put je u Zagrebu na koncertima Zagrebačke filharmonije izvedena Muka po Mateju pod ravnanjem Mladena Bašića (31. ožujka). Die Kunst der Fuge predstavio je Žarko Dropulić, tadašnji profesor orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na koncertu održanom 6. lipnja 1979. u Bazilici Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici.

  Veliki poticaj izvedbama barokne glazbe dale su Varaždinske barokne večeri utemeljene 1971., pa se na popisu prvih dvadeset i pet festivalskih događanja (godišta) nalazi i Die Kunst der Fuge u izvedbi Zagrebačkoga kvarteta. Koncertna sezona 2016/2017. bila je rekordna za izvedbe skladbe u Zagrebu jer je predstavljena u listopadu 2016. u okviru festivala Zagreb-kom u obradi za gudački trio, a 2017. na koncertu Zagrebačkoga kvarteta i na koncertu Pavla Mašića u okviru Festivala sv. Marka 2. svibnja u verziji zabilježenoj na njegovoj najnovijoj kompakt-ploči (sa završetkom koji je dao godine 1992. orguljaš Zoltán Göncz, koristeći sve četiri ranije izložene i različito obrađene teme na način permutacijske fuge). Istraživanje primalaštva Bachove glazbe, kao i pojedinačnih skladbi, trebalo bi proširiti i na druga glazbena središta u Hrvatskoj, slijedeći podatak da je Mašić Bachovu Die Kunst der Fuge prije Zagreba predstavio u svom rodnom Šibeniku, gradu iz kojeg su u 16. i 17. stoljeću potekli prvi hrvatski skladatelji i koji je i danas grad s najvećim brojem povijesnih orgulja u Hrvatskoj. Skladbu je u lipnju predstavio i publici u Virovitici.

  
  
  
  Od 1950. godine, kad su utemeljene Dubrovačke ljetne igre sa svojim dramskim i glazbenim programom, a nakon njih na jadranskoj obali i mnogi drugi festivali koji tijekom ljetnog odmora pružaju gostima kulturne sadržaje, za pretpostaviti je da je i Die Kunst der Fuge bila uvrštena u koncertne rasporede pijanista, čembalista, orguljaša, gudačkih kvarteta ili komornih orkestara. Mogla bi to postati zanimljiva tema novog, opsežnijeg istraživanja koncertnog života u Hrvatskoj za studente muzikologije ili već diplomirane muzikologe. A njihov studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu zahvaljujemo još jednom velikom pedagogu i znanstveniku - Josipu Andreisu. Stoga je na kraju vrijedno u godini u kojoj Matica hrvatska - ustanova čiji smo danas gosti, proslavlja 175. obljetnicu utemeljenja, spomenuti i podatak vezan za Josipa Andreisa.
  
  Godine 1942. bila je prigodom proslave 100. obljetnice utemeljenja u okviru Matičine izdavačke djelatnosti pokrenuta serija novih knjiga (naslova). Nastojeći premostiti nedostatak stručne glazbene literature, uvršten je kao prvi naslov u prvome kolu Povijest glazbe Josipa Andreisa, znalački napisano djelo koje iz hrvatske muzikološke literature nije istisnuo ni jedan novih uradak mlađih muzikologa. U više navrata Andreis je isticao potrebu istraživanja i obrade arhivske građe, glazbenih izvora, zamišljajući kako će pohranjeni rezultati biti jednoga dana dostupni u objavljenim knjigama ili izloženi u nekome glazbenom muzeju. Prilika je da se sveobuhvatnijim istraživanjem koncertnoga života - u kojem bi jedna od tema mogla biti i primalaštvo kapitalna Bachova djela Die Kunst der Fuge, odužimo utemeljitelju Historijskog (1948.), kasnije Muzikološkog odjela (1970.) Muzičke akademije  u Zagrebu.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 8. siječnja 2018.

                                                                                                                           

Piše: