Veliki povratak Wagnerova ranog remekdjela

Richard Wagner, Ukleti Holandez, HNK Zagreb, 26. siječnja 2018.



  • Tipične za njemačku romantičnu operu - od djela Carla Marie von Webera, preko Marschnera do Wagnera - fantastika i natprirodno na sceni, melankolični, tmurni ugođaj, fascinacija silama prirode, olujama koje kao da su povezane sa stanjima protagonista, dobivaju u Wagnerovom ranom remekdjelu Ukleti Holandez jedno od najinspirativnijih obličja. Puni živi orkestar, bujne vokalne linije, snažno oblikovani likovi, gusto raspoređeni zborovi i priča koja je na rubu između mračnog horora i nečeg gotovo naivnog i dječjeg u legendi o kapetanu koji je zbog blasfemije osuđen na vječno lutanje morima, daju nepresušan izvor nadahnuća za najraznolikija uprizorenja.

    Izrazito kazališno zahvalna, u Zagrebu je ova opera dosad prikazivana u 7 različitih produkcija od 1896., a posljednji put 1983., dok je posljednja hrvatska premijera Holandeza bila prije 5 godina na Splitskom ljetu 2013. u koprodukciji s HRT-om pod ravnanjem Tončija Bilića i u režiji Branka Brezovca. Nova zagrebačka predstava možda se ipak ne može pridružiti ovome nizu premijera jer se zapravo radi u prenošenju predstave iz bečkoga Theatera an der Wien (ne o koprodukciji), koja je tamo premijerno postavljena 2015. godine u režiji iskusnog opernog i dramskog francuskoga redatelja Oliviera Pyja. Predstavu su u Zagrebu pripremili Pyjevi asistenti Béatrice Lachaussée i Benjamin David. Vjerujemo da je razlog štednja, ali to koliko se uspjelo uštedjeti na kulturi ovom prilikom vjerujemo da nije presudno ni za koji sektor. Ovakvi postupci - rezovi na kulturi; bila to opera ili nešto drugo, ne nose ništa dobro. Svaka nova predstava novo je svjetlo u svojoj sredini, novi duhovni prodor i obogaćenje. Koprodukcije su zaživjele kod nas već neko vrijeme, a sada pod krinkom premijere dobivamo prenošenje gotove predstave… Korak je to unazad za sredinu koja ima dugu prošlost vlastitog kazališta i koja je itekako sposobna iznjedriti nešto svoje.

    Ako ništa drugo, barem je izbor predstave originalno postavljene u Theateru an der Wien bio dobar. Režija Oliviera Pyja zanimljiva je i dinamična reprodukcija Wagnerovog djela i mora se reći da se razlikuje od mnoštva različitih konceptualnih pristupa Wagneru: Py, iako nas zavodi raznim dodavanjem priči, ipak se ne udaljava od nje niti je pokušava reinterpretirati, a opet nije niti doslovan niti staromodan. Py prati Wagnerove upute – Holandez je na početku predstave u prvome monologu doista izmučen i rezigniran, da bi živnuo upoznavši Dalanda koji mu daje nadu da će konačno pronaći ženu koja će ga iskupiti - Sentu. Daland je vjerno prikazan ne samo kao prekaljeni pomorac, nego i kao lukavac koji zna uočiti dobru priliku i korist za sebe, pa će u zamjenu za bogatstvo dati Holandezu svoju kćer. Senta je fanatična, fatalistična i možda u Pyjevoj režiji čak i strašnija od samog Holandeza. S njime lako suosjećamo jer je prikazan kao tipični romantični patnik koji se samo želi riješiti svog prokletstva.  Erik je strastven, snažan, nimalo blijed - kao što se ponekad prikazuje, i istaknut kao prava protuteža i suparnik Holandezu. Py nije doslovan: kako bi dočarao dublje motive likova, uvodi lik Sotone, koreografiranu figuru koja poput parazita oblijeće likove, obavija ih, utječe na njih, izvire iz njih samih. Koreograf, ujedno i tumač lika Sotone – Pavel Strasil, razigrao je režiju svojim stalno pokretljivim, brzim kretnjama i ekspresivnom gestom koja je pomalo hermafroditska a izrazito seksualno obojena, ali premda sveprisutan, ne dominira scenom. Uz Strasila pojavljuje se još nekoliko plesača koji predstavljaju Holandezovu ukletu posadu, kao i plesačica koja donosi potlačeni, seksualno zlostavljani lik žene odnosno Sentin odraz.

    Niz jednostavnih režijsko-koreografskih rješenja čine režiju izrazito efektnom – poput scene s Holandezovim mornarima koji stoje u trupu broda ukipljeni, prijeteći, dok se na velikoj ljuljački između njih nag klati Sotona. Nage scene, kojih ima nekoliko, ne prelaze granicu ukusa i intenziviraju radnju. Kompleksna scenografija Pierre-Andre Weitza (koji je ujedno i kostimograf) građena od četiri kubusa (koja se tijekom cijele predstave gotovo neprestano rotiraju i transformiraju u brod – odnosno duboki trup broda kroz koji prodire slabo svjetlo, pa u luku, u Sentinu kuću itd.) možda je na trenutke pomalo klaustrofobična, ali daje puno raznolikih mogućnosti za pokret, s različitim stepeništima, sobama kroz koje se likovi kreću kao kroz labirint, udaljavajući se jedan od drugoga ili se približavajući. Stalno penjanje, spuštanje, mijenjanje pozicija što likova što scenografije, kao i brzo, gotovo bestežinsko kretanje baleta, daju cijeloj predstavi lebdeću kvalitetu, odvojenost od tla, nematerijalnost koja je u skladu s dimenzijom natprirodnog u Ukletom Holandezu. Simboli poput križeva i velike lubanje odvlače nas od smrtne ozbiljnosti Holandeza i donose zabavan akcent gotovo holivudskog kiča.

    Svjetlo koje je oblikovao Bertrand Killy je mračno, s rijetkim kontrastima jakog bljeskajućeg svjetla. I jedno i drugo izrazito je iritantno za ljudske oči, umarajući gledatelja već nakon dvadesetak minuta, ali takvo svjetlo igra veliku ulogu u skrivanju realnih kontura likova i scene, zadržavajući ih u mutnoj, neprozirnoj, nerealnoj dimenziji, čineći iluziju scenskog pokreta potpunom i naglašavajući aspekt mračnog i zlokobnog na kojem Py inzistira u režiji. Kostimi su jedina zaista slaba točka vizualnog aspekta predstave – dosadna muška odijela, već tisuću puta viđena u raznim predstavama; valjda žele postići uniformiranost, istost. Isto tako dosadne su ženske crne haljine. Odijela, bijele košulje, dugi kaputi - sve je već viđeno, neinventivno, neatraktivno. Posebno je bio promašen kostim Sente, koja je u gomoljastoj crnoj dugoj haljini i predimenzioniranom kaputu izgledala bezoblično i glomazno.

    Ne znamo bi li se ova režija doimala ovako uspješnom i konzekventnom da nije objedinjena gotovo besprijekornom glazbenom izvedbom. Znamo da glazbena izvedba može prekriti mane u režiji, dok obrnuto ne ide. Orkestar kao sine qua non Wagnerovim operama bio je na razini: pripremljen, siguran, sa svim dinamikama i agogikom. Uvertira, koja opipljivo tonski slika olujno more, bila je puna tona i zamaha, da bi i dalje jednako dobro, s tek malim povremenim intonativnim greškama i raspadima, vodio kroz glazbenu dramu. To nije bio nimalo lak zadatak s obzirom na to da je ova predstava išla bez pauze: Ukleti Holandez zamišljen je prema pra-verziji, od koje je i Wagner odustao, kao jednočinka u tri prizora, tj. oko dva i pol sata glazbe bez pauze. (Iz Theatera an der Wien su osim toga preuzeta i škotska imena Dalanda kao Donalda te Erika kao Georga.)

    Zbor
    u pripremi Luke Vukšića, novog zborovođe od ove sezone, bio je izvrstan: muški zbor snažan, lijepog tona, precizan, a ženski zbor isto tako precizan, čvrstog, sigurnog tona, posebno lijepih piana u sceni sa Sentom. Holandeza je pjevao nizozemski dramski bariton Bastiaan Everink, čija je interpretacija u vokalnom i u glumačkom smislu bila izražajna, uvjerljiva i ponad svega romantična. Moćan glas koji pokazuje u srednjem i višem rasponu uloge ipak nije sasvim prikladan Holandezu jer mu nedostaju dubine, posebno u monologu iz prvog prizora opere, u kojem inače neke od najupečatljivijih fraza Holandeza nismo čuli ni doživjeli kako treba. Senta u izvedbi njemačke sopranistice Melanie Diener bila je čvrsta, impozantna, fizički dominantna na pozornici, gotovo zasjenivši samog Holandeza. Ipak, premda je dobila najveće ovacije od publike, ovo nije Senta koja ima i željenu romantičnu dimenziju – njezino pjevanje bilo je u konstantnom forteu, pokušaji piana na visokim tonovima nategnuti, a ton, osim u lijepom srednjem registru, često grub i čujno prsni, što je najviše nagrdilo baladu. Ipak, njezina moćna stabilnost impresionirala je publiku, a sveukupna izvedba gledano u cjelini ipak je uspjela. Donalda (Dalanda) pjevao je bas Luciano Batinić - siguran, opušten, glumački spretan, čija je osjetljivost na nijanse oživjela dugački duet s Holandezom iz 1. čina opere.

    Najuspješnija i u cjelini najbolja solistička interpretacija bila je ona Tomislava Mužeka, koji je donio idealnog Georga (Erika). Glasovna punoća, dorađenost svake fraze, tona, svakog glazbenog i tehničkog zahtjeva, spojena je kod ovog pjevača s jedinstvenim intenzitetom interpretacije. Tankoćutnost, neposrednost i strastvenost u spoju s izrazitom muzikalnošću ovog umjetnika imaju magnetičnu moć i prepoznati su naravno već otprije ne samo kod nas, jer je Tomislav Mužek jedan od trenutno najcjenjenijih tumača ove uloge na najizbirljivijim međunarodnim pozornicama pod vodstvom najzahtjevnijih wagnerijanskih dirigenata.



    U ulozi Kormilara bio je mladi tenor Mario Filipović, pretpostavljamo debitant na sceni zagrebačkog HNK, jer biografije u programskoj knjižici nije bilo. Nažalost, Mario Filipović nije još dorastao ovoj ulozi. Osim nedorađenog izgovora, bilo je dijelova fraza koji se nisu čuli. Glas je lijep i ima mjesta za napredovanje, ali u ovako inače uspjeloj produkciji trebalo je naći sigurnijeg tenora, kojih ako nigdje drugdje ima u samome Zboru Opere. Mary je bila prilično glasovno ugodna ali scenski ponešto neupadljiva Sofia Ameli Gojić.

    Dirigent Nikša Bareza uspješno je predvodio soliste, Zbor i Orkestar. Tek je nekoliko mjesta na kojima se trebalo pročistiti točne tonove, posebno puhača, posebno rogova. Ideje tempa, dinamika i tamne boje orkestra, preciznost zbora i uravnoteženost svih aktera bila je pogođena. Naslov je to koji je očito u skladu s prirodnim temperamentom dirigenta, čija je ideja dala operi dramatičan i intenzivan protok.



    Velika zamjerka ide tome što u programskoj knjižici nisu tiskane biografije pjevača – bez pjevača nema predstave. Ne znamo zašto su tiskane biografije redatelja, dirigenta i redateljskog tima, a nema biografija solista.

    Šteta zbog takvog propusta, jer je predstava glazbeno u cjelini odlična, brza, dinamična, puna atraktivnih vizualnih detalja, s dobro osmišljenom i provedenom redateljskom idejom, te je novi Ukleti Holandez, premda ne premijera u pravom smislu, jedna od najboljih opernih predstava koje smo u posljednje vrijeme imali prilike vidjeti u zagrebačkom HNK.  

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 29.siječnja 2018.

     

     

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...