Britko, nepoštedno i argumentirano

Bosiljka Perić Kempf, U potrazi za Ivom Malecom, Meandar Media, 2017.

• U svojoj najnovijoj knjizi U potrazi za Ivom Malecom u nakladi  Meandar Medije Zagreb povjesničarka glazbe, publicistkinja i glazbena kritičarka Bosiljka Perić Kempf razotkriva pozadinu marginaliziranja skladatelja Ive Maleca u vlastitoj domovini Hrvatskoj. Istaknuti skladatelj europske avangarde rođen je u Zagrebu 1925.,  gdje je završio studij kompozicije i dirigiranja na Muzičkoj akademiji, a u jednoj je sezoni bio i ravnatelj riječke Opere u koju je doveo maestra Lovru pl. Matačića. Od 1959. živi u Parizu, gdje je stekao velik ugled, kao i drugdje u svijetu. Svuda je dobrodošao i cijenjen, osim u rodnom Zagrebu, navodi Bosiljka Perić Kempf. Što se krije iza neshvatljive činjenice prešućivanja pokušala je otkriti autorica na temelju  mnogobrojnih razgovora sa skladateljem, prepiske i dokumenata koji svjedoče  ne samo o Malecovom skladateljskom i pedagoškom djelovanju nego i o njegovom stvaralačkom razvojnom putu, što ga je trajno odmaknulo od matične zagrebačke sredine „zatvorene u malu, ograničenu i perifernu problematiku“.

  Kroz dugogodišnje kontakte i korespondenciju s Ivom Malecom Bosiljka Perić Kempf stekla je temeljit uvid u „slučaj Malec“ te je smatrala potrebnim isto objaviti kao vlastito svjedočanstvo. Izdvojit ćemo tek nekoliko karakterističnih podataka iz tog zanimljivog, britkog, nepoštednog i argumentiranog materijala, podijeljenog u nekoliko poglavlja.

  Nakon uvodnih riječi o nastanku i sadržaju knjige koja je posvećena svima onima „koji u ovoj zdvojnosti i mučnoj tišini dijele njezino uvjerenje da je promjena stava, razmišljanja i djelovanja u prostoru hrvatske kulture prioritetna“, autorica u poglavlju Zvuk i riječ analizira nekoliko važnijih  Malecovih djela, prvenstveno nastalih u sklopu pariškog studija Pierra Schaeffera za konkretnu glazbu. Tog uglednog oca elektroakustičke glazbe i istaknutog teoretičara Malec priznaje za svog jedinog pravog učitelja. „Meni su Schaefferovi teorijski radovi pomogli da vidim da su se potresi u muzici zbili i da ja ne mogu ostati skrštenih ruku… Od njega sam preuzeo opći stav prema fenomenu zvuka, opći stav prema velikim povijesnim muzičkim pokretima … i otkrio ono za što sam ja eventualno rođen, da istražujem zvuk, ton…“

  Posebno su izdvojene i komentirane Malecove skladbe za gudače pod zajedničkim nazivom Arco, zatim vokalno-instrumentalna djela poput glazbenog plakata Victor Hugo - jedan protiv svih i kantate Epistola na tekst Marka Marulića. Spomenimo još govornu kantatu Mavena na tekst Radovana Ivšića, nastalu po narudžbi GRM-a (Grupe za istraživanje konkretne muzike), Luminu za dvanaest gudača i magnetofonsku vrpcu, Oral, Lied, Exemplu…

  „Stvarati muziku - kaže Malec - to je za mene pomalo kao organizirati neku šumu, čiji bih, globalno, bio autor, ali u kojoj se često, kasnije i najmanji listić miče neovisno, po svom nahođenju lista u šumi. U velikom muzičkom ansamblu bez obzira na snagu i gustoću okruženja, neka svatko vrši, čak i skriven, svoju prirodnu i vitalnu funkciju, nužnu cjelini, poput lista koji se pomaknuo zbog nepredviđenog povjetarca. I u tom micanju i izvođači i publika treba da sve više stječu navike drugačijeg, vjernijeg i nezavisnijeg slušanja, rekao bih, inteligentnijeg. Moje je povjerenje u tom smislu veliko i siguran sam da će stvari ići vrlo brzo i da će se tako izgubiti onaj sterilizirajući duh soliste a u korist novih običaja i jezika kojima će ljudi komunicirati u zajednici, kao nekada … davno.“

  
  
  Dva poglavlja u knjizi posvećena su razgovorima autorice s Ivom Malecom (1990–2003) i dijelu njihove prepiske (2005-2013). Tu su dotaknute i obrazložene zanimljive i simptomatične teme, primjerice o „zagrebačkom glazbenom mikrokozmosu“  koji uporno marginalizira Maleca, dok je u pariškoj sredini imao mogućnost istraživanja tona i zvuka bez ikakvih formalnih ograničenja. Zahvaljujući ignoriranju i prešućivanju, djelo Ive Maleca ostalo je gotovo nepoznato široj glazbenoj javnosti u Hrvatskoj, kao i studentima Muzičke akademije. Žalosno je da unatoč njegovom ugledu i renomeu skladatelja, pedagoga i predavača diljem svijeta nikad nije bio pozvan održati predavanje ili tečaj kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. A on s ponosom govori o svojim bivšim studentima na pariškom Konzervatoriju jer je, kako kaže, uspio sačuvati njihovu individualnost i samosvojnost.

  Nekoliko tekstova autorice u vezi s Malecom - tim istraživačem kreativne energije, govori o misteriju muzike o Manca festivalu u Nici na kojem je praizveden njegov Koncert za violončelo i orkestar Arc-en-cello, zatim o izdanjima diskografske kuće Timpani, o njegovoj Instrumentalnoj radionici, o knjizi Polikromni portret - Ivo  Malec objavljenoj u Parizu, a u hrvatskom prijevodu i u biblioteci Titivillus izdavačke kuće Antibarbarus, kao i članku povodom njegovog 90. rođendana. Zanimljiva je i poučna Malecova studiozna analiza izvedbe Wagnerovog Parsifala u Bayreuthu u kolovozu 1991. Na kraju knjige nalazi se još skladateljeva profesionalna Kronologija i bogata Bibliografija, a što je posebno simptomatično, objavljena je i Malecova izjava povodom dodjeljivanja Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (od strane Ministarstva kulture RH) koju je odbio primiti, ali ne iz „osobnih razloga“ kako je to „površno i uvredljivo“ objavljeno u medijima, nego iz „ozbiljno promišljene i argumentirane odluke“ (izjava). Naime, to protokolarno priznanje došlo je uistinu prekasno, u Malecovoj visokoj životnoj dobi (88 godina) nakon previše godina prešućivanja i ignoriranja u vlastitoj domovini. Jedino priznanje u Hrvatskoj bila je davna Nagrada Grada Zagreba (1957), a nakon toga ništa; dok je u Francuskoj dobio desetak  prestižnih nagrada i priznanja za doprinos  francuskoj glazbi i kulturi.

  „Slučaj Malec“ nije jedinstven; uklapa se u kontekst sličnih sudbina hrvatskih intelektualaca i stvaralaca koji svoj potencijal nisu mogli razvijati u domovini pa su se odmakli od zavidne hrvatske sredine, smatra Bosiljka Perić Kempf. A za kraj, umjesto pogovora objavljuje opširan i analitički tekst O jednom prijateljstvu uglednog novinara i bivšeg hrvatskog veleposlanika u Parizu Mirka Galića, koji između ostalog progovara i o Malecovoj nacionalnoj pripadnosti i patriotizmu, produbljenima tijekom Domovinskog rata, sažetim riječima samog Maleca: „Realitet moje pozicije stavlja me u red francuskih skladatelja hrvatskog porijekla; ljubav je druga stvar, ona je na hrvatskoj strani!“
  
  © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 26. veljače 2018.

Piše: