Izraženo tonsko i ritmičko oblikovanje

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, 4. svibnja 2018.

• 
  
  Gotovo redovito svaki dirigent čuva sva znanja, vještine i snage za svoju simfoniju ili veliko orkestralno djelo. Tako to čini i šef-dirigent Zagrebačke filharmonije David Danzmayr koji je na to mjesto, s dobrim preporukama, izabran u prošloj sezoni.

  Na koncertu početkom ožujka (4.3.) puno truda i nespornog znanja uložio je u izvedbu Eroice - Treće simfonije u Es-duru Ludwiga van Beethovena, izvedbu sačuvanu za udarni, drugi dio koncertne večeri. Takva su temeljna djela simfonijske glazbe izazovi kojima će rijetko odoljeti neki šefovski dirigent. Tako nije ni Danzmayr. S orkestrom je pokazao sve znanje odličnog diplomanta. Vodio je izvedbu pregledno i razumno, a i pomalo zaboravio na odnose i kvalitetu ukupnog orkestralnog zvučanja. A orkestar je pak bio više negoli suradljiv. Eroica je izazov, osobito danas kada su dostupne mnoge uređene ili neuređene snimke slavnih prethodnika. Nova izvedba uživo pokazala je sve zamke zahtjeva koji se postavljaju pred inteprete. Na Filharmonijinom koncertu sve su uspjelo zaobiđene u opreznoj i zapravo živo opipljivoj izvedbi, sa svim mogućim zamjerkama koje mogu uputiti okorjeli diskofili.

  U tiskanom programu unaprijed su navedene minutaže izvedbi. I trebalo se upitati - čemu? Ganja li se minutaža kao na atletskoj stazi na sto, dvjesto, četiristo, tisuću petsto metara? Ili to samo služi publici za orijentaciju? Orijentaciju u čemu? U minutaži prepisanoj s diskografskih izdanja, tek toliko za usporedbu ili publici koliko mora čekati do sljedećeg životnog zadatka.

  
  
  No, mnogo je upitniji bio prvi dio večeri. Otvorila ga je suita iz baleta Coppélia Léa Delibesa, gdje se gubila elegancija, karakterističan plesni pokret i očekivana uređenija oblikovanost orkestralnog zvučanja. Kad se na kraju Suite stiglo do Čardaša, nedostatak razumijevanja u tonskom i ritmičkom oblikovanju bio je jače izražen. Danzmayru na dušu.

  Solist večeri bio je odličan trombonist Mario Šincek, kojemu je latinoamerički dodatak s manjim sastavom filharmoničara osjetno bio pravo zadovoljstvo sviranja. Koncertna literatura za trombone nije obilata. No u tom službenom dijelu Šincek je moćnim i lijepim tonom sugestivno dominirao u Koncertu za trombon i orkestar iz pera dobrohotnog danskog skladatelja Launyja Grøndahla, koji je na tragu Hindemitha smatrao da svaki instrument zaslužuje svoj solistički koncert. Mario Šincek je na najbolji način iskoristio povjerenu ulogu.
  
  Program:
  Léo Delibes: Coppelia, suita                                                        
  Launy Grøndahl: Koncert za trombon i orkestar       
  Ludwig van Beethoven: 3. simfonija u Es-duru, op. 55, Eroica
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 14. svibnja 2018.

Piše: