Visoka razina glazbene izvedbe

HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka, Giuseppe Verdi: Falstaff (Verdi- Shakespeare- Surian trilogija), 12. svibnja 2018.



  • Postavljanjem Falstaffa dovršena je riječka trilogija Verdija prema Shakespeareu, u izvedbi riječkoga nacionalnog opernog prvaka, bas-baritona Giorgia Suriana.

    Na tragu dviju prethodnih opera trilogije, Otella i Macbetha, Falstaff je u završnicu ušao s još više zamaha i, koliko god se to činilo nevjerojatnim, donio i dodatan uzlet. U svojoj posljednjoj operi i jedinom (osim ranog djela Ungiorno di regno) izletu u komiku, Verdi nas očarava nizom detalja, majstorlukom stilske igre, igre povijesnim ali i vlastitim manirama i formama, donoseći u cjelini moderno, svježe i neočekivano djelo. Vremešni majstor, koji je u doba kada je skladao Falstaffa bio blizu osamdesetoj godini života, stvorio je komiku gotovo rossinijevskog tipa, ali s grandioznijom, promišljenijom, pa čak i toplijom notom u kojoj prepoznajemo tog jedinstvenog portretista raznolike galerije veličanstvenih likova i velikih emocija. Čarolija ove opere je i u njezinim razigranim ansamblima i životnim situacijama, sasvim mogućima i uvijek duhovitima. Shakespeareov lik Sir Johna Fasltaffa, koji se javlja u nekoliko njegovih drama, osebujan je lik kojeg Verdi prikazuje sa svim njegovim sjajnim fasetama. Opera je ovo u kojoj Verdi suspreže prirođenu sklonost velikoj i tragičnoj gesti, a upreže minucioznost, filigransku izradu, pokazujući sve glazbeno umijeće, slojevitost, znanje i vladanje stilovima, formama, razdobljima i manirama.

    Prepoznajući bogatstvo partiture, i ovaj put su autori predstave na čelu s redateljem Marinom Blaževićem pustili glazbi i libretu da sami igraju. Naravno, uvjetno rečeno - sami. Ono što je postalo prava rijetkost na našim opernim scenama jest poštivanje i znalačko čitanje libreta i glazbe, a to je kao i u Otellu i Macbethu, bio i temelj postavljanja Falstaffa na riječku opernu scenu. I premda se nije nimalo udaljilo od Verdijeva Falstaffa, ovo novo čitanje nije ni tradicionalno ni dosadno nego puno života i vrlo suvremeno. Ono na čemu se inzistiralo bila je kvaliteta svakog pojedinog tumača – svi solisti bili su do kraja u svojim ulogama, prirodni i nesputani u svome liku, a pjevački u takvoj formi da su s lakoćom mogli donijeti sve nijanse komedije. Cijeli stil predstave bio je neposredan i blizak publici – od početnog uvođenja publike u predstavu, kada su solisti prije prvih taktova glazbe i s upaljenim svjetlima u gledalištu izrazili dobrodošlicu publici, pa do završnih momenata predstave – kada su pojedini izvođači pjevali iz publike.



    Postavljeno ispred zastora na prednji dio pozornice i u prve redove partera, s nekoliko mostića iznad rupe orkestra, prema zamislima scenografa Marina Blaževića i Dalibora Laginje, mogli smo izbliza promatrati dinamično igranje, svaki pokret i izraz lica solista, kao i njihove međusobne odnose, zakučaste intrige i komične obrate, pojačane izrađenim scenskim pokretom, gestama i koreografijom Selme Banich. Živopisni likovi bili su još dinamičniji odjeveni u snažan spektar boja i stilizirane krinoline i paževska odijela koje je kreirala Sandra Dekanić. Duhovitost drame dodatno je osnažena i načinom prezentacije titlova na hrvatskom i originalnom talijanskom, s nizom komentara libreta dviju stručnjakinja za Shakespearea - Lade Čale Feldman i P. A. Skantze, tako što su same riječi libreta, prikazane kroz različite grafičke efekte i animacije, postajale akterima radnje, pa se činilo kao da skakuću ili bježe po platnu. Nije nas manje iznenadilo ni pojavljivanje redatelja u raznim statističkim ulogama, a još jedan sasvim originalan potez ovog nesumnjivo maštovitog umjetnika je neočekivan, osvježavajuć kraj trilogije otvaranjem svih zastora i otvaranjem ulaza za scenografiju u dubini pozornice, tako da je završna scena bila slika Rijeke koja je virila kroz otvorene zidove kazališta. Likovi su iz kazališta pušteni na slobodu, u pravi život. A još malo simpatičnih rušenja teatarskih konvencija doživjeli smo i na poklonu, kada se na pozornicu za poklon popeo i orkestar, inače skriven od pogleda publike.

    Nema zamjerki ni u glazbenoj izvedbi – i ovaj put dobili smo ujednačenu, visoku razinu glazbene izvedbe. Na čelu je bio izuzetno raspoložen Giorgio Surian, koji pred nas iznosi uvjerljiv, prirodan te fizičkom i glasovnom gestom komičan lik pomalo umišljenog a opet naivnog viteza Sir Johna Falstaffa. Pred publikom je gotovo cijelo vrijeme, kao u ovoj režiji i svi ostali protagonisti, i zorno pratimo njegov put kroz intrigu u kojoj će biti nadjačan od strane brojnije i moćnije skupine urotnika, odnosno svih ostalih protagonista opere. Surian maestralno tumači lik koji i pobjeđuje i gubi s jednakom lakoćom i dobrodušnošću, i na kraju shvativši da je pobijeđen, ponovno se regenerira predvodeći završnu fugu Tutto nel mondo è burla – sve je na svijetu šala. „Žensku silu“ – kako je napisano u jednom komentaru libreta, odnosno ženski solistički četverolist predvodila je glasovno svježa, intonativno besprijekorna i u izrazu živahna i odlučna Anamarija Knego kao Alice Ford.

    Pratile su je po muzikalnosti i duhovitosti scenske izvedbe jednako izvrsne, tvoreći ujedno i zanimljiv spektar glasovnih boja, Ivana Srbljan kao Meg Page, Vanja Zelčić kao Nanetta i Biljana Kovač kao Mistress Quickly. Muški dio urotnika predvodio je odličan Robert Kolar - glasovno i glumački dojmljiv Ford, te jednako uvjerljivi i svatko u svom liku vrlo prepoznatljivi: Aljaž Farasin kao Fenton, Sergej Kiselev kao Dr. Cajus, odličan Bardolfo u izvedbi Marka Fortunata i možda najdojmljiviji i najduhovitiji u liku Pistole – Dario Bercich. Orkestar je bio odličan, izražajan, u pravom raspoloženju i lijepog, mekog tona. Zbor u svojem nevelikom pojavljivanju u operi bio je možda zbog postavljanja u dubinu pozornice nedovoljno čujan, što je jedina prava zamjerka glazbenoj izvedbi. Ville Matvejeff imao je sve konce u rukama, vodeći sigurno i muzikalno kroz partituru i ujedno dajući poticaj pravom, punokrvnom muziciranju svim protagonistima, kao i orkestru, ostavljajući im onu dozu slobode koja je dala notu svježine i uzbuđenja izvedbi.



    Falstaff
    kao kruna riječke trilogije Shakespeare-Verdi-Surian dovela je u prednji plan drugačijeg Verdija, ali i novu, s tek nekoliko promišljenih i dobro izvedenih poteza, pristupačnu koncepciju opere i opernog kazališta. Ujedno, trilogija je rijetka, ako ne i jedinstveno lijepa gesta kojom se svom umjetniku, svom solistu i prvaku daje počast i prvenstvo: Giorgio Surian zaista je zasjao u predstavama, postavljen u središnje mjesto svake od predstava i osvijetljen kroz originalne režijske poteze Marina Blaževića. Ujedno, svaka predstava za sebe pravi je kazališni i glazbeni užitak i vjerujemo da će još dugo živjeti na riječkoj pozornici.  

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 21. svibnja 2018. 

     

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...