Infantilna, iskrzana i nepovezana priča

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Turandot, red. Stefano Ricci i Gianni Forte, dir. Marcello Mottadelli



  • Centralno mjesto u Puccinijevoj Turandot u novopredstavljenoj zagrebačkoj produkciji imaju – kutije. Ne Calaf, Turandot ili Liù, nego velike, predimenzionirane bijele kutije, dio scenografije, za koje unatoč njihovoj sveprisutnosti nismo zapravo sigurni što predstavljaju. Podsjećaju na staklenike, ali odakle staklenici u Turandot? To pitanje, kao i niz drugih, nameće se tijekom gledanja nove Turandot u Zagrebu. Ali pitanja su možda suvišna, s obzirom na to da smo dosad naviknuli na sve češći teatar apsurda na opernoj sceni. Trebali bismo unaprijed trebali odbaciti svaku pomisao o tome da možemo proniknuti u umjetničku ideju redatelja, te se naprosto prepustiti od početka priči u kojoj osim Calafa, Turandot, Liù, Timura i u zeleno odjevenih pretpostavljamo i dalje Kineza, sudjeluju i bijeli medvjedi, varioci i plišani miševi…

    Zagrebačka Turandot još je jedna predstava predstavljena javnosti kao premijera, ali moramo reći da se i ovaj put, kao što je to bio slučaj i s prethodnom opernom premijerom, radilo o prenošenju već premijerno izvedene predstave (Ukleti Holandez je došao iz bečkog Teatra an der Wien, a Turandot je rađena u koprodukciji s talijanskim opernim festivalom Sferisterio u Macerati, koji je kao i Teater an der Wien imalo prvenstvo pred Zagrebom i gdje je predstava imala premijeru u srpnju prošle godine). Dakle polu-premijera, iako bismo pretpostavili da Zagreb kao najveće i najimućnije hrvatsko kazalište može sebi priuštiti i pravu premijeru.

    Redatelji su dvojac koji se naziva ricci/forte (poznanici Oliviera Pyja, kojeg se sjećamo iz Ukletog Holandeza i vjerojatno favoriti Dubravke Vrgoč, očito zagovornice rubnih redateljskih interpretacija). Mladi je to redateljski par. U redateljskom objašnjenju njihove vizije Turandot – ujedno prve i zasad jedine operne režije ovoga dvojca, princeza koja se pojavljuje na bijelom medvjedu (da bi se kroz cijeli prvi čin, u kojem ne pjeva, cerekala poput umobolne osobe, stavljajući u odnose svoje lutke, Calafa, Liù i ostale) zapravo je mlada žena koja se boji sazrijevanja i ulaska u pravi svijet. Možda to i ne bi bila nesuvisla interpretacija da nije same režije koja ideju pokazuje nemušto i konstantno je u protuslovlju s libretom (koji ostaje originalan). Pitamo se zašto, kada se već mijenja sve, ne promijeniti i libreto? Ili glazbu? Usto, ono što su redatelji htjeli reći u tako konfuznoj realizaciji bez čitanja objašnjenja ne bismo nikad pogodili.

    Čak i ako prihvatimo ovu na silu nakalemljenu redateljsku koncepciju, očekujemo barem da se poštuju pravila zanata, tj. u slučaju opere da dobijemo dobar akustički omjer. U ovoj izvedbi, umjesto pjevača su kutije – očito prilagođene sceni u Macerati ali ne i onoj u Zagrebu, zauzimale najveći dio pozornice. Calaf je tako zagonetke pjevao iz pozadine, usto neprimjereno zasjenjen napadnom koreografijom muškog baleta (koreografkinja je Marta Bevilacqua). Najviše je bio zakinut zbor koji je svoje veličanstvene ulomke, poput zbora Diecimila anni, pjevao dobrim dijelom zaklonjen staklenicima, tako da mu je volumen bio upola umanjen, a orkestar je cijelo vrijeme nadjačavao sve. Usto, pjevači su često pjevali u nemogućim pozama: Liù u ariji Signore, ascolta i zajedno s Timurom i Calafom u finalu prvog čina, kada su ih rastezali varioci.

    Tako, koliko god glazbena izvedba bila odlično pripremljena, režija je itekako zasmetala glazbi da dođe do izražaja. A ponajviše je zasmetala snazi emocije koju Puccinijeva glazba treba prenijeti – ono što opisuje od samog početka, tajanstvenost, monumentalnost drevne Kine, strah i okrutnost njezina naroda, hladno ozračje bajkovite princeze, vatru zaljubljenog i odvažnog Calafa, eteričnost čiste i poetične Liù – ništa od te čudesne bajke nismo uspjeli doživjeti: svaki ushit i uzlet glazbe kao da je bio zakočen i zauzdan režijom, koja je inzistirala na brisanju emocija, na čudnoj psihologizaciji, na infantilnoj, iskrzanoj, nepovezanoj priči i negiranju osjećaja koje je želio Puccini odnosno negiranju arhetipova prikazanih u originalu. Jedini koji su donekle pogođeni bili su ministri Ping, Pang i Pong, prikazani poput klaunova.

    Dobro pripremljena glazbena izvedba bila je na čelu s gostujućim dirigentom Marcellom Mottadellijem, koji na premijeri ipak nije mogao ili znao zauzdati dinamike, u prvom redu orkestra, koji je bio točan, lijepo stopljenog tona, ali najčešće preglasan. I pjevači su na premijeri s dinamikama išli u crveno i to svaki od tri glavna tumača. Premda svjetskog glasa i zaista vjerujemo jedna od najboljih interpretatorica uloge Turandot danas u svijetu, Rebeka Lokar išla je često u pretjerani fortissimo, posebno u prvom, možda i najstresnijem pojavljivanju, ariji In questa reggia, gdje je njen glas u akutnim visinama i ekstremnoj dinamici znao neugodno tremolirati. Ipak, to je lijepi, puni glas koji je s lakoćom donio ovu tešku ulogu i koji je – unatoč režiji, prilično vjerno uspio dočarati hladnokrvnu, nepokolebljivu princezu koja sije smrt. Calaf Renza Zuliana isto je uglavnom bio preglasan, često na rubu glasnica, a slično kao što je to donekle nedostajalo i u izrazu Turandot, i kod Calafa se prava emocija izgubila negdje u labirintu nesuvisle režije. Dobio je ovacije za ariju Nessun dorma – naravno, to je showstopper.

    Zulianov volumen zaista je bio impozantan, visoki tonovi sigurni, te s ukusom otpjevana ne samo ova arija. Ali iako poznajemo kvalitete Renza Zuliana, možda i on zbog režije, bio je lišen prave, duboke emocije i nije nas dotakao. Valentina Fijačko Kobić bila je prepoznatljiva u svom ostvarenju Liù – snažnog, velikog glasa, možda i prevelikog za ovu ulogu, morala je otpjevati neke od najdelikatnijih tonova partiture, istovremeno se boreći sa zahtjevnim režijskim pozama – i tako je, dok su je za ruke vukli spomenuti mimičari u varilačkim maskama, njezin Signore, ascolta bio neujednačen, visine u pianu - koje bi trebale pokazati najljepši dio pjevačkog umijeća, tek markirane, i cijela uloga, ponajviše zbog režije koja Liù gotovo sasvim marginalizira, potpuno izvan onoga što je Puccini zamislio za lik.

    I ostali likovi bili su manje-više u sličnoj nezavidnoj režijskoj poziciji – Timur Berislava Puškarića trudio se doseći pravu tragičnu emociju, dok su nešto bolje režijom definirani prilično uspjeli bili Ping, Pang i Pong Davora Radića, Marija Filipovića i Ive Gamulina, među kojima je svakako najbolji bio Davor Radić. Prilično je bezizražajan bio Car Altoum Božidara Lovrića, a uspio Mandarin Nevena Palečeka. Zbor je bio pomno pripremljen, na što smo navikli otkako je mjesto zborovođe preuzeo Luka Vukšić. Njihov pun i topao ton u cjelini, kao i odlične ženske grupe u zboru priviđenja, bio bi još dojmljiviji da zbor skoro u svim svojim pojavljivanjima nije bio smješten u pozadinski plan scene, što je doista veliki promašaj za operu u kojoj zbor mora biti velik, prisutan i jedan od glavnih protagonista, dok je ovako bio sporedan i gotovo beznačajan.

    Dio publike je, reklo bi se po snazi ovacija, posebno na kraju predstave, bio pun oduševljenja za operu. U malo kojem kazalištu ima takvog navijanja kao u zagrebačkoj operi; sve je puno strastvenih zaljubljenika. A ipak, pitamo se što je to oduševilo taj dio publike – zar je to zaista Puccinijeva glazba, pa makar i u ovako neprepoznatljivoj režiji? Ili režija, jer su toliki ljubitelji modernih interpretacija i psihologizacija, pa makar ih zapravo ne mogli spojiti s naslovom? Ili je važno što je premijera, puno zvuka, puno ljudi na sceni, pravi spektakl? Ili su oduševljeni scenografijom (potpisuje je, kao i neonsko svjetlo, Nicolas Bovey)? Vjerojatno od svega ponešto, ali pitamo se koliko se Puccini uopće poznaje kod nas i koliko ćemo ga upoznati s ovakvim uprizorenjima. Pitamo se, iako možda ne bismo trebali, za koga je rađena ova predstava - za one koji stvarno vole i poznaju Puccinija – većina takvih neće pristati uz ovu predstavu, ili za one koji ga ne poznaju – takvi sigurno neće dobiti ideju o Puccinijevoj Turandot u ovoj inscenaciji.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 21. svibnja 2018.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...