Dopadljivost i prepoznatljivost

CD klasika: gudačkog kvarteta Cadenza Minijature za gudački kvartet

• 
  Gudački kvartet Cadenza objavio je ove godine svoj prvi CD naslovljen Minijature za gudački kvartet s odabirom skladbi hrvatskih skladatelja. Kako se vidi iz rasporeda snimljenih skladbi na CD-u, komorna glazba ipak je privukla mnoge hrvatske skladatelje 20. i 21. stoljeća i mnogi od njih okušali su se u većim formama poput gudačkih kvarteta ili kraćih minijaturnih skladbi izvorno pisanih ili obrađenih za taj sastav. Iako u redoslijedu zvučnih zapisa na CD-u nije poštivana kronologija života i djelovanja odabranih skladatelja, ipak je prvi zapis djelo najstarijega među njima - violončelista, pedagoga i skladatelja Jure Tkalčića (Zagreb, 1877-1957.).
  
  Posljednji stavak Arabeska doista je prava minijatura iz njegova Maloga gudačkog kvarteta. Četverostavačni Mali gudački kvartet, s oznakama tempa Maestoso-Lento-Menuetto-Arabeska, skladan je u Versaillesu godine 1904., za vrijeme Tkalčićeva boravka u Parizu. Prema popisu skladbi izvedenih do 1940. godine na koncertima u Hrvatskom glazbenom zavodu sastavljenom na temelju programa sačuvanih u njegovu arhivu, dio opusa Jure Tkalčića predstavljen je na dvije skladateljske večeri 23. siječnja 1920. i 24. travnja 1923. Na prvom od njih 1920. u prvoj zagrebačkoj izvedbi Maloga gudačkog kvarteta sudjelovali su violinisti Miroslav Schlick i Ladislav (Ian) Miranov, pedagog i violinist Václav Huml svirao je dionicu viole, a violončelo skladatelj. Osim na skladateljskoj večeri 23. siječnja 1920., Tkalčićev Mali gudački kvartet izveden je i na koncertu u Hrvatskome glazbenom zavodu 3. svibnja 1923., desetak dana poslije skladateljske večeri 24. travnja 1923. u postavi kvarteta Václav Huml i Ladislav Miranov (violine), Dragutin Arany (viola) i Juro Tkalčić (violončelo).

  Već ovih nekoliko podataka potvrđuje veliku promjenu u glazbenome životu Zagreba nakon završetka Prvoga svjetskog rata, nastalu zahvaljujući glazbenicima pristiglima u Zagreb. Jedan je od njih češki violinist Václav Huml koji je najprije na školi Hrvatskoga glazbenog zavoda od 1904., a zatim na Muzičkoj akademiji (od 1921. do smrti 6. siječnja 1953.) u svojoj poznatoj violinističkoj školi stvorio naraštaje violinista (i violista). Talijanski violončelist i pedagog Umberto Fabbri je od 1906. jedan od nastavljača sustavne poduke violončela u Zagrebu koja je počela 1852. godine po dolasku češkoga glazbenika – violončelista, pedagoga i skladatelja Ivana Oertla. Njegov učenik bio je i Juro Tkalčić, koji je nakon Oertlove smrti godine 1889. završio 1891. studij kao učenik Josipa Eisenhutha te nastupio 23. siječnja 1892. posljednji put na koncertu pitomaca i učenika glazbene škole. Ovo je možda prilika da se kaže nekoliko riječi i o Juri Tkalčiću, čiji je doprinos utkan u glazbeni život Zagreba između 1914. i 1927., do njegova odlaska u Beograd. Posljednje godine Tkalčićeva školovanja u Zagrebu opisao je Antun Goglia u studiji Učitelji violončela u Zagrebu i njihovi učenici muzičari, objavljenoj tijekom 1933. godine u časopisu Sv. Cecilija:

  „Zajedno sa Tkalčićem polazio je školu za violončelo i njegov susjed iz Jurjevske ulice A n t u n   G.   M a t o š. Oni su se tijesno sprijateljili, pa je to prijateljstvo nastavljeno i u inozemstvu, kada su se nalazili u Švicarskoj i Francuskoj, a trajalo je do Matoševe smrti [godine 1914.-S.M.-Ć.]. Matoš u mnogim e sey-ima [!] spominje Juru i njegovo sviranje. Medjutim je Juro svršio i trgovačku školu i odlučio, da se posveti muzici, pa se zaputi u Beč gdje bi primljen na tamošnji konservatorij u klasu profesora za violončelo  F e r d i n a n d a   H e l l m e s b e r g e r a (...) gdje je učio pol godine, a zatim je uzimao kod Hellmesbergera privatne satove. (...)"

  
  
  Za boravka u Beču studirao je Juro Tkalčić kompoziciju kod Rudolfa Dittricha, a kako piše Goglia godine 1897. udružio se u trio s pijanistom Aleksandrom Borschkeom i violinistom Gustavom Nachtigalom pa su trojica glazbenika otišla u Varšavu i muzicirala na koncertima u plemićkim kućama. Istodobno je u Varšavi boravio simfonijski orkestar Mayder iz Berlina, u kojem se ispraznilo mjesto drugog violončelista, što je Tkalčić prihvatio ostavši u njemu do povratka orkestra u Berlin. Iako se vratio u Beč s namjerom da nastavi studij, već sljedeće godine 1898. otputovao je sa starijim bratom pijanistom Ivom u Pariz, gdje je uz kraće prekide ostao do godine 1914. Za vrijeme Tkalčićeva posjeta rodnome Zagrebu u ljetu 1914. počeo je Prvi svjetski rat pa je umjetnik ostao ovdje, prekinuvši uspješnu karijeru u Francuskoj. Za boravka u Parizu Juro Tkalčić samo je dva puta koncertirao u Zagrebu, a o ta dva koncerta izvijestio je suvremenik Slavko Diklić 1927. u Hrvatskome listu u Osijeku, u jednom od brojnih napisa prigodom proslave 30. obljetnice Tkalčićeva umjetničkog djelovanja. Autor spominje dva nastupa Jure Tkalčića u Zagrebu – nastup iz 1909. na kojemu je „loše prošao“ i nastup iz listopada 1913. za koji je zaključio kako je „Ovaj put (...) Zagreb dočekao umjetnika, kako je on u punoj mjeri i zaslužio.“

  Iz kronologije zagrebačkih koncertnih događanja poznato je da je upravo 1913. godine u dva navrata, u veljači i u studenome, u Zagrebu nastupio i slavni španjolski violončelist Pablo Casals koji je tada djelovao u Parizu, pa se može nagađati da je i Juro Tkalčić upoznao njegov pristup starijoj literaturi za violončelo (osobito opusu Johanna Sebastiana Bacha) kao i njegov pedagoški rad i koncertantno djelovanje. Casalsov solistički nastup u Zagrebu priredio je Odbor za unapređivanje komorne muzike, na čiji su poziv između 1897. i 1918. u Zagrebu gostovali brojni europski komorni sastavi s repertoarnim djelima europske komorne literature. Zagrebačka publika mogla je čak u nekim knjižarama nabaviti i džepne partiture radi upoznavanja i lakšeg praćenja skladbi s koncertnih programa! Komorni repertoar činile su skladbe stranih skladatelja, a izvodili su ih strani interpreti – profesionalni glazbenici. Prvi pokušaj osnivanja gudačkoga kvarteta u Zagrebu seže u 1904. godinu, kad je osnovan Prvi hrvatski kvartet, dok istinski početak komornog muziciranja domaćih ansambala počinje u travnju 1919. godine s osnivanjem Zagrebačkoga kvarteta u sastavu: violinisti Václav Huml i Ladislav (Ian) Miranov, violist Milan Graf i violončelist Umberto Fabbri. Stvoren je napokon ansambl koji se u planiranju koncertnih nastupa i razini izvedbe mogao ravnopravno nositi sa stranim ansamblima koji su i dalje gostovali u Zagrebu.

  Osnivanje Zagrebačkoga kvarteta otvorilo je nove mogućnosti hrvatskim skladateljima koji su akademsko obrazovanje napokon stjecali na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Blagoja Berse. Iz godine u godinu povećavao se broj skladbi hrvatskih skladatelja, koje su pronalazile put do slušatelja zahvaljujući sve brojnijim u Zagrebu školovanim vokalnim i instrumentalnim solistima, komornim sastavima i orkestrima. Štoviše, zagrebački komorni sastavi i orkestri odredili su među svojim repertoarnim ciljevima trajno promicanje skladbi hrvatskih autora, pa je dio novostvorenoga repertoara rezultat narudžbi koje su odmah ulazile u koncertni život. Do danas je klasični komorni sastav – gudački kvartet – ostao jednom od onih glazbenih vrsta kojoj su se tijekom skladateljskoga djelovanja vraćali brojni hrvatski skladatelji, istodobno i interpreti. Tako je na novome CD-u Gudačkoga kvarteta Cadenza snimljena Aria odnosno stavak Andante iz Prvoga gudačkog kvarteta s naslovom Četiri preludija za gudački kvartet Miroslava Miletića. Skladatelj, violinist i violist (preminuo početkom 2018. godine) skladao je kvartet godine 1951., a osnovavši 1960. Gudački kvartet Pro arte u kome je svirao violu, Miletić je mogao izvoditi i vlastite, uz komorne skladbe hrvatskih skladatelja. Rudolf Matz ubilježen je u glazbeni život Zagreba (Hrvatske) kao dirigent, skladatelj, zborovođa, pedagog, violončelist, urednik, glazbeni kritičar i komorni glazbenik-član više gudačkih kvarteta. Jedan od njih bio je Gudački kvartet Sklad, koji je Matz osnovao 1931. kao Kvartet GDI čiji je također osnivač 1919. Gudački kvartet Cadenza uvrstio je na svoj CD iz njegova opsežnog opusa (od gotovo petsto djela) Divertimento, izvorno pisan za tri violine i violončelo koji je za gudački kvartet prilagodio Krešimir Marmilić (dionica viole). Djelo je objavljeno u Ottawi 1981. Rudolf Matz – violončelist, bio je učenik Umberta Fabbrija, Jure Tkalčića i Václava Humla, a studij kompozicije završio je u razredu Blagoja Berse.

  Osim Miroslava Miletića i Rudolfa Matza, još je jedan glazbenik-interpret zastupljen na CD-u Minijature za gudački kvartet. To je Anđelko Klobučar - pedagog, skladatelj i orguljaš koji je formalno obrazovanje stekao na Historijskom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu izvrsnom monografskom studijom o Franji Duganu st., kompoziciju je učio u Parizu kod Andréa Joliveta, u sviranju orgulja usavršavao se u Salzburgu kod Antona Nowakowskog, postavši jednim od najvećih majstora improvizacije na orguljama. Iako se kao skladatelj često priklonio suvremenim, kadikad i avangardnim skladateljskim postupcima, u Tri stavka za djecu (iz 1998.) - snimljena na CD-u Gudačkoga kvarteta Cadenza, Klobučar je tri kratka stavka temeljio na jednostavnoj, gotovo dječjoj melodici i jasnim harmonijskim odnosima. Ova bi se skladba mogla shvatiti kao obogaćenje glazbene literature za djecu, ali nikako ne one literature koju bi se moglo uvrstiti u obrazovni proces u glazbenim školama, jer bez obzira na jednostavnost i prpošnost ciklusa, njihova interpretacija iziskuje visoku razinu sviranja. Klobučareva Tri stavka za djecu izvodio je i zabilježio na CD-u Gudački orkestar Gaudeamus, pa se i ovaj put potvrđuje običaj svođenja izvođačkog sastava na manji broj glazbenika, čime nisu dovedene u pitanje glazbene odrednice skladbe.

  Na isti način odnosi se prema izvorniku još jedna snimka sa novog CD-a Gudačkoga kvarteta Cadenza: skladbu Čežnja napisao je Pavle Dešpalj 1995. za gudački orkestar, a sve njene stilske odlike sačuvane su i u izvedbi gudačkoga kvarteta. Pavle Dešpalj završio je studij kompozicije u razredu Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Iako formalno nije završio studij dirigiranja, u glazbenome životu poznatiji je prije svega kao dirigent i čak profesor dirigiranja, što ga na određeni način svrstava među izvođače. Osobito mjesto među hrvatskim skladateljima prve polovice 20. stoljeća zauzima Ivo Parać. Studij prirodnih znanosti u Grazu brzo je napustio kako bi pohađao i završio romanistiku u Firenci (između 1909. i 1914.). Istodobno je privatno učio glazbu, a nakon boravka u rodnom Splitu tijekom Prvoga svjetskog rata vraća se u Italiju i završava 1925. studij kompozicije kod više skladatelja otvorenih prema novim skladateljskim postupcima. Unatoč tome, Ivo Parać je ostao vjeran kasnoromantičarskome stilu, što se odražava i u njegovoj nedatiranoj skladbi Andante amoroso, koju je Gudački kvartet Cadenza također uvrstio na svoj CD. Radni vijek proveo je u Splitu kao nastavnik teorijskih predmeta i zborovođa. Slično kao i Parać, Miroslav Magdalenić veći je dio radnoga vijeka podučavao teorijske predmete na glazbenim školama u Čakovcu i Zagrebu, a dio vremena posvetio je sviranju orgulja i skladateljskom radu. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završio je nastavnički odjel i kompoziciju, završivši studij započet kod Blagoja Berse u razredu Krste Odaka. Učeći kompoziciju kod Zoltána Kodályja, upoznao se s primjenom folklorne glazbe u umjetničkoj glazbi, što se može zamijetiti i u njegove dvije nedatirane skladbe za gudački kvartet - Sljepačka i U kolu, uvrštene na CD Gudačkoga kvarteta Cadenza.

  
  
  Posljednji skladatelj čija je skladba snimljena na CD-u Minijature za gudački kvartet ujedno je najmlađi među njima, a njegova se skladba razlikuje od svih ostalih po odabiru tematske građe. To je Davor Bobić, rođen 1968. u Varaždinu, gdje je započeo glazbeno školovanje a  nastavio ga je u Kijevu na Državnome konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski, završivši studij glazbene teorije i harmonike. Po povratku u Varaždin zaposlio se na Glazbenoj školi i uveo predmet Kompozicija kao jedinstveni obrazovni program u glazbenim školama u Hrvatskoj, a desetak godina djeluje kao profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Skladao je velik broj djela koja se izvode u Hrvatskoj i izvan nje a njegov Tango concertante, skladan 2013. za gudački kvartet i harmoniku, temeljen je na latinoameričkoj folklornoj glazbi i specifičnom ritamskom obrascu popularnog argentinskog plesa.

  Iz pregleda skladateljskih imena i snimljenih skladbi na CD-u Gudačkoga kvarteta Cadenza može se zaključiti da glazbenicima i nije bilo toliko teško odabrati iz hrvatske glazbene literature skladbe za gudački kvartet, jer gotovo da nema skladatelja koji nije za taj sastav napisao barem kratku minijaturu. Kao i za ostale glazbene vrste, nedostaju pregledi naslova po skladateljima, pa se samo na temelju slobodnih procjena može zaključivati o količini naslova, njihovim izvedbama i recepciji među slušateljima. Nedostaju i monografije o skladateljima u kojima bi se mogle pronaći analize pojedinih skladbi i stilske značajke, utjecaji pod kojima su nastajale skladbe, i sl. Za sve skladbe zabilježene na CD-u Gudačkoga kvarteta Cadenza ipak bi se mogla pronaći zajednička značajka, a to je poštivanje tonalitetnih odnosa s malim odstupanjima od definiranih tonalitetnih funkcija. U nekim skladbama prepoznaje se utjecaj hrvatske folklorne glazbe, čak i u Tkalčićevoj Arabeski - nazvanoj prema islamskom likovnom ornamentu sastavljenom od geometrijskih likova. Pojam arabeska u glazbi odnosi se na „kraću, živahnu, ukrasnim tonovima protkanu kompoziciju s kapricioznom igrom tonova“, što potvrđuje i Tkalčićeva skladba. Skladatelje je nadahnula hrvatska tradicijska glazba, dok je Davor Bobić ostao u svijetu latinoameričke tradicijske glazbe. U skladbama Andante amoroso Ive Paraća i Čežnja Pavla Dešpalja nema prizvuka tradicijske glazbe, pa ih se može postaviti u okvire tzv. apsolutne glazbe. Još neke zajedničke crte povezuju odabrane skladbe, a to su dopadljivost i prepoznatljivost, što će sigurno olakšati njihovo pamćenje kao i poticanje želje kod slušatelja za ponovnim susretom sa snimljenim skladbama. Današnjim predstavljanjem krenut će CD Minijature za gudački kvartet u osvajanje slušateljstva, što će olakšati popularnije, dobro odabrane i dobro izvedene skladbe osmorice hrvatskih skladatelja.
  
  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 25. lipnja 2018

Piše: