Studiozno i impresivno

Ciklus Bunt Arta Guitarra Viva; Srđan Bulat, gitara: HGZ, 29. siječnja 2019.

• 
  
  Jedan od najboljih hrvatskih gitarista današnjice - Splićanin Srđan Bulat (1986), održao je 29. siječnja u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda zanimljiv recital s djelima koja su otkrila neke od njegovih primarnih afiniteta. Tako je u prvome dijelu koncerta izveo romantičnu glazbu 19. i 20. stoljeća iz opusa Regondija, Rodriga i Poncea, a u drugome dijelu predstavio je isključivo 20. stoljeće manje poznatih odnosno novijih skladbi Stravinskog, Šipuša i Brittena.

  Srđan Bulat je nakon studija na Umjetničkoj akademiji u rodnom Splitu u razredu prof. Gorana Listeša diplomirao gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Darka Petrinjaka, ali i na Royal Academy of Music u Londonu, gdje je pohađao i poslijediplomski studij. Pobjeđivao je na najprestižnijim  međunarodnim natjecanjima, gdje je između ostalog dobio i specijalnu nagradu  za najbolju interpretaciju španjolske glazbe. Uz mnogobrojne domaće i strane nagrade snimio je i dva nosača zvuka za izdavačke kuće Španjolske državne radiotelevizije i Naxos, a 2015. u Zagrebu završio je i poslijediplomski specijalistički studij s glavnom temom Analiza odabranih skladbi hrvatskih skladatelja za gitaru u razdoblju nakon 1970. godine.

  Iz navedenih razloga bio je razumljiv i posve opravdan izbor skladbi za recital koji je počeo prelijepom lirskom Etidom br. 8  u G-duru velikog talijanskog romantičnog virtuoza Giulia Regondija (1822–1872), čija su djela nakon zaborava ponovno otkrivena tek 1981., stotinjak godina nakon smrti. Savršena Bulatova interpretacija glede tehničke preciznosti, topline tona,  izrazite melodičnosti, zaokruženosti fraza, primjerene agogike i neospornog virtuoziteta oduševila je i u nastavku programa u kraćoj impresionističkoj skladbi En los trigales španjolskog velikana Joaquina Rodriga (1901-1999) s karakteristikama španjolskog plesnog folklora.

  Omaž gitarskom umijeću 19. i 20. stoljeća završio je četverostavačnom Romantičnom sonatom meksičkog skladatelja Manuela Marie Poncea (1882-1948), posvećenom njegovom velikom idolu Andresu Segoviji, ali i Franzu Schubertu koji je volio gitaru, s citatima i reminiscencijama na neke Schubertove sonate i druga klavirska djela.                                 

  
  
  Drugi dio programa Srđan Bulat posvetio je skladateljima 20. stoljeća. Prva skladba bila je iz opusa Igora Stravinskog (1882-1971), ali ne za gitaru, jer Stravinski nije ništa skladao za to glazbalo, nego je odabrana Elegija izvorno napisana za solo violu. Svojim mračnim ozračjem „izvrsno odgovara sonoritetu i senzibilitetu klasične gitare“, kako je u svojem stručnom komentaru programa napisao sam Bulat. Slijedila je novija skladba Berislava Šipuša (1958) naručena za Osorske glazbene večeri, koju je Bulat praizveo u sklopu recitala prošloga ljeta u Osoru, a ovom prigodom ponovio je izvedbu također u nazočnosti zadovoljnog autora. Pod naslovom Una fantasia… quasi una sequenza, ta je studija za gitaru solo posvećena Šipuševom omiljenom talijanskom skladatelju Lucianu Beriu i njegovim sekvencama, posebice Sekvenci za solo gitaru. Ishodište skladbe je, međutim, Beriova Simfonija iz 1968. čiji početak osmerozvučnog akorda Šipuš pažljivo i usporeno rastavljenog citira i u ovoj skladbi za gitaru u kombinaciji s brzim i virtuoznim pasažama.

  Recital Srđana Bulata završen je djelom Nocturnal after John Dowland, op. 70 Benjamina Brittena (1913-1976), inspiriranim - što je vidljivo iz naslova,  glazbom znamenitog engleskog skladatelja elizabetanske ere, čija se emocionalnost i melankolija citira na kraju djela u temi Come heavy sleep, te se profinjeno kroz osam varijacija objedinjuje s disonantnom glazbom druge polovice 20. stoljeća. To remekdjelo posvećeno velikanu klasične gitare i lutnje Julianu Breamu, Srđan Bulat izveo je nadasve studiozno i impresivno, a u dodatku se lijepo zahvalio zadovoljnoj publici nježnim Nocturnom Slavka Fumića, koji je svojim romantičnim ozračjem stilski zaokružio program nadasve osebujne i uspješne gitarske večeri..

  
  © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 28. siječnja 2019.

Piše: