Pijanist posebnih sposobnosti

Bruno Vlahek, klavir, Glazbeni umjetnici Zagrebu, HDGU, Hrvatski glazbeni zavod, 7. veljače 2019.



  • Kada u samo nekoliko tjedana zagrebačkim podijima prodefiliraju hrvatski pijanisti izuzetnih sposobnosti i karijera, nije moguće izbjeći misao o nadasve agilnom napredovanju klavirskih virtuoza koji svijetom pronose slavu o hrvatskoj glazbenoj kulturi općenito, pa onda i o pedagogiji napose. Nakon sjajnih nastupa Gorana Filipeca u Velikom Lisinskom i odličnog (diplomskog) koncerta Ivana Krpana u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji, u  najstarijoj je zagrebačkoj koncertnoj dvorani u Hrvatskom glazbenom zavodu 7. veljače nastupio Zagrepčanin Bruno Vlahek koji uz doista zavidnu međunarodnu solističku karijeru, kao i djelovanje u klavirskom duu sa suprugom Dubravkom Vukalović, radi kao profesor klavira na Glazbenom konzervatoriju Katarina Gurska u Madridu. Organizator njegova nastupa - Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, uključivanjem u ciklus Glazbeni umjetnici Zagrebu ispunilo je svoju funkciju predstavljanja hrvatskih glazbenika zagrebačkoj publici, ali nedovoljni odaziv slušateljstva pokazuje nažalost nemar prema umjetnicima koji su odlučili djelovati u inozemstvu. Ili je možda riječ o nečemu puno tužnijem. a što se naziva jal i zavist? Pa ipak, budući da je istu večer u KDVL bio koncert s nastupom pijanista, možda je ipak tek riječ o nenamjernoj konkurenciji. Jer, Zagreb se dokazuje kao važno europsko, dakle i svjetsko glazbeno središte, pa istovremena događanja mnoge ljubitelje glazbe neminovno stavljaju pred osnovni fizički problem, a to je nemogućnost bivanja u isto vrijeme na dva mjesta.

    Bruno Vlahek, rođen u Zagrebu 1986. godine, diplomirao je u razredu Vladimira Krpana na Muzičkoj akademiji rodnoga grada i već je od najranije mladosti osvajao nagrade i priznanja, što je zacijelo bio povod za odlazak na daljnji studij i usavršavanje u inozemstvo. Poslijediplomski studij u Švicarskoj (Lausanne) i Njemačkoj (Köln), kao i imena profesora kod kojih je studirao (Jean-François Antonioli i Vasilij Lobanov) govore o itekako dobrom obrazovanju koje je Vlahek upotpunio studijem kompozicije i improvizacije te šlagom na torti, budući da je od 2010. do 2013. godine kao stipendist španjolske Zaklade Albéniz imao mogućnost rada pod mentorstvom nadasve cijenjenog ruskog pijanista i pedagoga Dmitrija Baškirova na Visokoj školi za glazbu kraljice Sofije u Madridu. Ostanak u španjolskoj metropoli bio je stoga očito i posljedica udomaćivanja u velikom gradu koji kao ugledna međunarodna adresa nedvojbeno otvara mnogo šire horizonte od Zagreba. Navođenje svih osvojenih pijanističkih nagrada nije mi u ovoj prigodi namjera, ali činjenica da se Bruno Vlahek afimirao i kao relevantni skladatelj čija su djela međunarodno izvođena, objavljivana i nagrađivana, dodatna je osobna i osobita kvaliteta koja ovom tek 33 godine starom umjetniku osigurava sve epitete posebnosti, izvrsnosti i dakako trajno potvrđivane nadarenosti.

    Zagrebački je nastup Bruno Vlahek dakle započeo u velikom stilu pijanista-skladatelja, a praizvedbom svojeg opusa 52. klavirskom poemom Ad astra dokazao je svu ozbiljnost svoje pojave. U komentaru novoga djela zapisao je da je riječ o poemi nastaloj 2018. godine i da je to skladba s „vrlo intimnim izričajem posvećena supruzi Dubravki i njenom pijanističkom izričaju“. Budući da poznajem muziciranje Dua D&B i slušala sam ih kako sjajno pijanistički komuniciraju izvodeći nadasve bogat program, ova posveta djeluje kao vrlo lijepa i simpatična ljubavna izjava. Pa kada govori o tematskom materijalu baziranom na kriptogramima „čiji međusobni odnosi i permutacije vode kroz djelo kroz tri glavna odjeljka“, Vlahek nas namjerno stavlja pred „skrivene poruke“ koje možda i nismo u stanju riješiti i razotkriti. Međutim, kada spominje evokaciju francuske klavirske tradicije, uz poneki utjecaj Bartóka i Skrjabina, ipak nije u cijelosti dorečen u tumačenju vlastite glazbe jer (namjerno ili ne) prešućuje moguće utjecaje Druge bečke škole, a takve su asocijacije pri slušanju Vlahekove najnovije klavirske poeme nedvojbeno moguće. U svakom slučaju, upoznali smo djelo vrhunske pijanističke bravure i bogate skladateljske imaginacije, što su potvrdili i dodaci kojima je pijanist na kraju večeri izvođenjem svojih prstolomnih etida zahvalio na burnome pljesku.



    A dugi i oduševljeni pljesak pratio je i izvedbu Beethovenove 32. sonate u c-molu, op. 111, skladbe koja je poslovično jedno od kapitalnih ostvarenja u cjelokupnoj pijanističkoj literaturi, a koju je Vlahek svirao koncentracijom i virtuozitetom vrijednima divljenja. Uranjajući u vrhunsku glazbu bonskoga genija, djelo koje je sukus životnoga iskustva majstora koji je upravo pijanistima ostavio neiscrpno bogatstvo glazbenih misli i ljepota, jer je i sam bio nenadmašni pijanist, uvjerio nas je Bruno Vlahek u istinsko bogatstvo vlastitih glazbeničkih sposobnosti.

    Nakon pauze slijedila je izvedba Etudes-tableaux, op. 39 Sergeja Rahmanjnova. Još nikada nisam uživo čula interpretaciju tih devet velebnih, tehnički prezahtjevnih i glazbeno-sadržajno maksimalno emocionalno ispunjenih Etida-slika na način na koji ih interpretira Bruno Vlahek. To je zacijelo moje neiskustvo s vrhunskim pijanističkim recitalima na svjetskim koncertnim podijima, jer u našoj sredini se ne sjećam kada je ta remekdjela Rahmanjnova, još jednog od vrhunskih pijanista, bilo moguće čuti. Bilo da je trebalo biti agitiran ili pak appassioniran, brz poput strijele ili pak nježan poput lahora, Bruno Vlahek vodio nas je galerijom zvučnih slika ruskog velikana sigurnošću i predanošću kojima je nemoguće odoljeti a da se jednostavno ne uzvikne „bravo, mladiću“! Vlahekov je pijanizam u svakom i najmanjem detalju siguran, prsti nepogrešivo brzi u pogađanju prave tipke u svakom trenutku, a osjećaj za glazbeno oblikovanje iskonski pouzdan u nalaženju najuvjerljivijeg rješenja. Stoga u konkretnom slučaju umjetnika i glazbenika Bruna Vlaheka vjerujem da je neophodno govoriti o sposobnostima koje dokazuju vrhunski spoj produktivnog i reproduktivnog talenta, jer jedino tako dobivamo odgovor na oduševljenje koje svojim muziciranjem, pa i kada interpretira djela skladateljskih genija kojima se posvećuje, pijanist izazivlje. Da, bravo, mladiću i s nestrpljenjem očekujemo ponovni nastup u rodnome gradu!

    Program:
    B. Vlahek : AD ASTRA – Poema za klavir op. 52 *praizvedba
    L. van Beethoven : 32. SONATA u c-molu op. 111
    S. Rahmanjinov : ETUDES - TABLEAUX op. 39

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 11. veljače 2019.

Piše:

Zdenka
Weber