Simpatično nepretenciozno

Koprodukcija HNK Varaždin i INK Pula; Antonio Smareglia Caccia lontana, red. Ozren Prohić, 2. veljače 2019.



  • Antonio Smareglia bio je u svoje vrijeme (rođen je u Puli 1854., a umro 1929.) vrlo popularan operni skladatelj, dok je nakon smrti, a što uvelike traje do danas, ponešto zanemaren i gurnut u stranu. Njegova se djela izvode relativno rijetko, iako u Hrvatskoj ima izuzetaka, a najnoviji takav je produkcija njegova diplomskog rada - kratke opere, zapravo opernog prizora Caccia lontana, u prijevodu Daleki lov. U koprodukciji HNK u Varaždinu i INK Pula, režiji Ozrena Prohića i uz klavirsku pratnju Stjepana Vugera, izvode ju Jelena Štefanić i Sofija Cingula. Varaždinska premijera održana je 2. veljače. Struktura Dalekog lova, temeljena na libretu Giovannija Pozza, jednostavna je – Madonna Bella i paž Fiordaliso evociraju ljubav i ljubavne jade, ostvarene negdje u pastoralnom okruženju lova. Posrijedi je dakle, svojevrsno emotivno prepričavanje, ljubavno jadanje. Daleki lov također, neobično, nije orkestriran ili barem orkestralna partitura nije sačuvana te je i ova izvedba ostvarena uz klavirsku pratnju, što je nije učinilo nezanimljivom ili samim time manje atraktivnom. No, prije nego što se dogodila, prikazan je film o životu Antonia Smareglie, scenaristice Dine Puhovski i autora Dražena Krešića i Julije Klier, što je svakako informativno, poučno i pametno u kontekstu relativne nepoznatosti skladatelja, a osobito ovog njegova djela, a i zbog poveznica s Hrvatskom (rođenje i život u Istri, hrvatsko podrijetlo po majci, korištenje istarskog folklora u nekim kasnijim opernim radovima, od kojih je jedan nazvan Istarska svadba), no dvojbeno u cjelini scenskog događanja. Naime, film baš i ne komunicira s predstavom na koju se nastavlja te čini odijeljenu cjelinu koja se mogla ostvariti i na drugačije, možda prikladnije i bolje načine. Poput proširenja opsegom skromnog programskog letka ili tribinom nakon predstave u sklopu koje se mogao i prikazati film. Ovako djeluje pomalo kao predugi i ne sasvim povezani uvod u izvedbu kojoj prethodi.


    A izvedba je simpatično nepretenciozna, u skladu s predloškom. Zadanosti kratkog trajanja, određenih dramskih slabosti i nedostatka orkestracije nisu se pokazale pretjerano opterećujućima u varaždinsko-pulskoj koncepciji Dalekog lova i to ponajviše zbog dopadljive glazbe i sigurne, precizne a neopterećene izvedbe dviju pjevačica - Sofije Cingule i Jelene Štefanić, koje u relativno statičnom prizoru uspijevaju na scenu izvesti ponešto emocije, humora i, ponajviše, svojom glazbeničkom pojavom zainteresirati. Jedan od temeljnih problema postavljanja Dalekog lova na scenu je spomenuta statičnost, koja nekako više pogoduje koncertnim izvedbama nego scenskoj cjelini. Tome se u ovoj produkciji pokušalo doskočiti kroz sve elemente mizanscene, uz različit uspjeh. Scenski pokret Zrinke Lukčec Kiko karakteriziran je polaganim, no prirodnim promjenama pozicije pjevačica - od neutralnog stajanja na sredini prizorišta do zatvaranja u ormar, a pokreću se i veliki okviri koji čine dio scenografije (Žorž Draušnik). I uopće scenografija, iako vizualno na prvi pogled zanimljiva, ostaje nekontekstualizirana i nejasna. Pokretanje okvira tako nije ničime obrazloženo, u predstavi nije vidljiv razlog zašto se to događa, osim kao način dinamiziranja mizanscene. Slično je i s upadljivom, velikom statuom konja u pozadini, koja bi (valjda) trebala asocirati lov, no to značenje ostaje nejasno. Odaje dojam kako se scenom željelo predstavu učiniti zanimljivom, dinamizirati je, no na kraju je od nje ostala estetizirana, ali tamna i nekontekstualizirana slika. Kostimi (Mirjana Zagorec) - haljina Madonne Belle i stilizirana uniforma Fiordalisa sređeni su i lijepi, iako nije jasno zašto prevladava crna boja, kao što i uopće nije jasno zašto je vizualna cjelina ostala u dominantno tamnim, teškim tonovima. Ako to ima veze sa žalom za čistoćom i izostankom nepotrebne kićenosti, moglo se postići i uz primjetnije, još uvijek umjereno dinamiziranje bojom. Svjetlo Elvisa Butkovića precizno je i smišljeno okrenuto podcrtavanju.



    Daleki lov
    zanimljivo je, nepretenciozno, a opet za slušanje (u ovoj izvedbi, prvenstveno zahvaljujući pjevačicama na sceni i za gledanje) interesantno djelo koje ničim ne opterećuje, a može zainteresirati svoju publiku. Istovremeno, zbog svojih se specifičnosti (nedostatak orkestracije, iako to, produkcijski gledano, može biti i olakšanje), određene statičnosti i nepoznatosti teško može naći među repertoarnim favoritima, čak i u kazalištima koja su se, poput varaždinskog, opredijelila za komornu operu kao dio svoje programske orijentacije. U tom je smislu odabir ponešto neobičan, no zasigurno je potaknut i kontekstom poveznica autora i Pule. Na kraju se pokazalo kako ova produkcija nije samo izbor koji može zaintrigirati povjesničare kazališta i glazbe, muzikologe i teatrologe, nego i dopadljivo djelce, ponajviše zahvaljujući neopterećenoj a glumački i pjevački preciznoj suigri Jelene Štefanić i Sofije Cingula, uz sigurnu pratnju Stjepana Vugera za klavirom smještenim na rubu pozornice. Unatoč nekim nedostacima, Caccia lontana pruža mogućnost naučiti ponešto o Smaregli, njegovom radu i poveznicama s Istrom i Hrvatskom, uz nepretenciozno, no zanimljivo i glazbeno lijepo uživljavanje u svijet negdje daleko, gdje se brige mjere drugačijim mjernim jedinicama.

     

    Režija: Ozren Prohić
    Scenografija: Žorž Draušnik
    Kostimografija: Mirjana Zagorec
    Suradnica za scenski pokret: Zrinka Lukčec Kiko
    Oblikovanje rasvjete: Elvis Butković
    Dirigent i glazbena pratnja: Stjepan Vuger

    Glume: Jelena Štefanić i Sofija Cingula


    © Leon Žganec Brajša, KLASIKA.hr, 18. veljače 2019.

                                                                                                                                                   

kritike

najavljujemo...