Izostala glazbena povezanost

HNK Zagreb; Giuseppe VerdiTrubadur, red. Arnaud Bernard


  • Enrico Caruso jednom je rekao da je recept za uspješnu izvedbu Trubadura jednostavan – sve što treba je „četvero najboljih pjevača na svijetu“.

    Imali najbolje pjevače ili ne, kazališta diljem svijeta nose se s tim izazovom kako znaju, želeći svojoj publici prenijeti ljepotu ove Verdijeve partiture koja počiva na kompliciranom zapletu koji određuje sudbine glavnih aktera i usmjerava snažnim silama njihove putanje ka tragičnom kraju.

    Jedan je to od naizgled najkonvencionalnijih naslova opernog repertoara, ali i jedan od najzahtjevnijih. Simetrično rasporedivši pjevačke i dramske zahtjeve među četirima glavnim ulogama, svaku slikajući snažnim linijama i kombinirajući ih u bezbroj zanimljivih ansambala ispunjenih prekrasnim melodijama i ritmičnim cabalettama, Verdi od njihovih tumača traži sasvim određene tehničke i interpretativne kvalitete. Poznato je da je Verdi, kada je skladao Trubadura, dugo birao između mogućnosti nekoliko talijanskih gradova i opernih kuća, posebno tragajući za interpretatoricom egzotične, vokalno teške i dramski izazovne, gotovo bizarne glavne antijunakinje – ciganke Azucene. Verdi nije strepio bez razloga. Iako je 1853. napravio dobar izbor s Teatrom Apollo u Rimu, upravo to je uloga koja se nerijetko pokaže najproblematičnijom u podjeli, jer osim izuzetnih tehničkih vokalnih zahtjeva, na njoj i njezinoj dilemi između ljubavi prema sinu i želje za osvetom majke, leži dramski fokus cijele opere.



    Podjela solističkih uloga samo je jedan od velikih izazova Trubadura, kojima je međutim teško odoljeti.  Čak i kada soliste treba osigurati kroz skupa gostovanja, kao što je bilo u zagrebačkoj novoj produkciji – u kojoj od tri Leonore u podjeli (premijerna Lana Kos, srpska sopranistica u alternaciji Sonja Šarić, te studijska uloga za talijansku sopranisticu Adrianu Iozziju) nijedna nije iz kuće; u kojoj od dva Manrica (premijerni Renzo Zulian, drugi Francesco Anile) nijedan nije iz kuće i nijedan nije hrvatski pjevač; od dva Grofa Lune premijerni je Rumunj Lucian Petrean, a u alternaciji napokon solist zagrebačke Opere – Ljubomir Puškarić. Tu je granica iz nekih razloga ipak povučena – umjesto potencijalnih gošći, vodstvo je smatralo da sa dvije solistice mezzosopranistice u kući, nacionalnom prvakinjom Dubravkom Šeparović Mušović i prvakinjom opere Sofijom Ameli Gojić, ima pokrivenu ulogu Azucene.

    Lana Kos, nakon dugog niza godina izvan zagrebačke scene, pokazala je veliku pjevačku zrelost. Ulogu Leonore otpjevala je već niz puta  te se itekako dobro čula sigurnost izvedbe, posebno u prekrasno otpjevanim cabalettama, koje su zvučale poput igre. Njezin sonorni i izrazito lijep glas, što cijenimo još i više kada čujemo mnoge nelijepe glasove, bio je na neki način i stup cijele predstave, podloga i temelj u svim ansamblima s njom, dajući boju vokalnom aspektu predstave ali nerijetko i zadajući pravi tempo. Ipak, onaj više lirski dio uloge manje je uspio – u arijama smo priželjkivali mekše visine u pianu i više prepuštanja nježnim osjećajima. Iskusni tenor Renzo Zulian bio je prilično uvjerljiv u liku poletnog Manrica, iako se u nekim trenutcima previše oslanjao na glasovnu snagu umjesto da je više težio ljepoti tona. Sam početak bio je tvrd, s pomalo grubo otpjevanom kanconom iza scene, da bi kasnije pokazao lijepu frazu i postojanost, posebno u ulomcima s Azucenom. Iščekivana stretta Di quella pira, vrhunac uloge, nije do kraja uspjela jer je nedostajalo pravog tempa i sjaja glasa. Bariton Lucian Petrean, još uvijek relativno neiskusan (debitirao je tek prije dvije godine), pokazao je potencijal pravog verdijanskog baritona koji se doduše, možda zbog akustičkih problema u dubini scene, intonativno ljuljao u nekoliko navrata. Pokazao je i dozu strastvenosti, posebno u završnom duetu s Leonorom. Premijerna Azucena - Sofia Ameli Gojić, bila je najslabija karika solističkog četverolista, u prvom redu zbog neujednačenih registara glasa odnosno nepotrebno pregrubog prsnog tona. U kompletnoj ulozi nedostajalo je pjevačkog reda i stabilnosti, koji mora postojati unatoč dramskom, karakternom nemiru uloge koja se tumači.   

    Solidan je bio Luciano Batinić kao Ferrando, a među manjim ulogama istaknuo se Ivo Gamulin kao Ruiz. Željka Martić bila je Ines, Mario Bokun Glasnik, a Antonio Brajković Stari Ciganin.



    Na čelu predstave bio je novi ravnatelj opere HNK Zagreb - Marcello Mottadelli, prvi put pred zagrebačkom publikom na čelu izvedbe Verdijeve opere. Talijansko ime nije međutim i jamstvo pravog afiniteta za Verdijevu glazbu. Mottadellijevo dirigiranje nije bilo tvrdo, nije bilo suho, ali je bilo zbunjujuće. Kao da se cijelo vrijeme tražio pravi tempo, prava okosnica, smjer u kojem bi se trebalo krenuti. Nije bilo dirigentske ideje koja bi trebala dati cjelinu, luk, osobnost izvedbi. Ovdje je ta osobnost bila raspršena i površna, bez udubljivanja i osjetljivosti za one trenutke skladane tako da nas taknu, koji su ovdje gotovo svaki put bili promašeni, ostavljajući nas praznima. Vjerujemo da bi solističke izvedbe bile ujednačenije da je bilo više dirigentske ideje i autoriteta. To je imalo utjecaja i na Zbor, koji je djelovao dobro pripremljen (zborovođa je Luka Vukšić), s lijepo oblikovanom bojom dionica, napose muškog zbora koji ovdje ima veliku ulogu, ali nije pokazao puni potencijal u smislu energije, dinamike i u prvom redu složnosti. Orkestar je bio ujednačen u boji, dajući primjerenu podlogu, ali se osobito i ne ističući, opet zahvaljujući neuzbuđujućem pristupu dirigenta, zbog kojega vjerojatno nije bilo pravog verdijanskog poleta i ritmičke snage koja je u srži glazbene kvalitete Trubadura.

    Neujednačena glazbena izvedba Trubadura našla je donekle stabilnost u poetičnoj viziji francuskog redatelja Arnauda Bernarda i njegova tima – scenografa Virgilea Koeringa i kostimografkinje Carle Galleri. Poetska sloboda, premda nikad radikalno izvan zadatosti libreta, ono je što je izviralo i iz prethodnih njegovih režija u Zagrebu, posebno lijepo u središnjoj operi Puccinijeva Triptiha, Suor Angelici i La Bohème, u želji da pronikne i učini humanijima motive i strašna djela opernih likova te njihove sudbine. Ovdje su likovi i radnja prikazani kao u sjećanjima staroga Grofa Lune kojega glumi Dušan Gojić, lutajući scenom među likovima koji ga tek naslućuju. Likovi i odnosi među likovima učinjeni su u mnogim trenucima intenzivnima i stvarnima, posebno Leonore i Manrica koji su, možda i zbog interpretacije pjevača, djelovali najuvjerljivije.

    Prepoznali smo i neke tipične redateljske potpise Bernarda, kao što su scene sa zborom - detaljno režirane, s puno pokreta i živih gesti, na granici mahnitosti, kao kontrast ili možda odraz unutarnje drame pojedinaca. Neobičan, ali vrlo efektan potez je režija zbora Miserere, koji umjesto redovnika izvan scene pjevaju mrtvi Manricovi vojnici ležeći na podu, dok Leonora hoda među njima, tražeći Manrica. Radnja smještena u doba borbe Španjolaca protiv Napoleona (kojega vidimo i na sceni, igra ga Antun Brzak) određuje scenografiju - bijelo dvorište palače koje funkcionira u svim činovima, preobraženo detaljima i često osvijetljeno bijelim, hladnim svjetlom odozgo (svjetlo oblikuje redatelj). Kostimi su bili izrazito lijepi, i za soliste i za zbor, prenoseći kolorit slika Francisca Goye, suvremenika i jednog od najznačajnijih slikara španjolskog ustanka protiv Francuza, koji nadahnjuje ovu režiju.



    Ipak, kao da glazba i režija nisu do kraja organski srasli. Nedostajalo je snage, verdijanske iskre, vatre u pravom i prenesenom značenju, plamena koji je u osnovi zapleta, lomače koja se stalno spominje. Sve je bilo pomalo hladno – hladno svjetlo odozgo na scenu vjerojatno je trebalo značiti nestvarnost situacije koja je samo Lunino sjećanje. Ali, možda je oduzelo životnost likovima i predstavi. Ipak, u prvom redu nedostajalo je životnosti i povezanosti u glazbenoj izvedbi, prave iskre i osjećaja za Verdijevu glazbu, onoga na čemu se mora poraditi ako se želi predočiti pravog Trubadura.

    Dirigent: Josip Šego
    Redatelj: Arnaud Bernard
    Scenograf: Virgile Koering
    Kostimografkinja: Carla Galleri
    Asistent redatelja: Yamala - Das Irmici
    Asistentica scenografa: Andrea Lipej
    Asistentica kostimografkinje: Antonija Jakšić Dorotić
    Zborovođa: Luka Vukšić

    Izvode: Ljubomir Puškarić, Sonja Šarić, Josipa Bilić, Francesco Anile, Dubravka Šeparović Mušović, Luciano Batinić, Damir Klačar, Robert Palić, Mario Bokun

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 25. veljače 2019.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...