Pomicanje granica prepoznatljivosti hrvatske glazbe

Prinzregententheater, München, koncertna izvedba opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, dir. Ivan Repušić, 19. svibnja 2019.

• 
  
  Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca opera je u kojoj svaka glazbena gesta i orkestralna boja oživotvoruje zvučnošću i duhom nabijen jezik Milana Begovića, fascinirajući pri svakom novom slušanju. Djelo je to koje služi za inicijaciju djece u svijet glazbe, koje govori na više razina - i najmlađima i onima kojima u moru opernih smjerova i stilova, jedinstvena svježina Gotovčeva i Begovićeva nadahnuća može označavati jednu od osnovnih okosnica u opernoj literaturi, ne samo kao najbolja hrvatska nacionalna opera, nego kao djelo koje govori na univerzalnoj razini.

  Ponekad se dogode oni posebni trenuci proboja, u kojima glazba pokaže svoju punu moć, kao što je to bilo na koncertnoj izvedbi Ere u Prinzregententheateru u Münchenu, 19. svibnja. Bila je to, nakon niza desetljeća, prva izvedba na nekoj zapadno-europskoj pozornici ove nekoć na međunarodnim pozornicama popularne opere, te zbog toga događaj koji budi posebnu znatiželju i velika očekivanja. U prvih nekoliko desetljeća nakon praizvedbe u Zagrebu 1935. godine, Ero je dospio na, kako se broji, osamdesetak europskih pozornica, njegov libreto preveden je na devet jezika; posljednje izvedbe izvan Hrvatske održane su u Novom Sadu, a posljednje njemačke produkcije postavljene su početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
  
  
  
  Domaćini izvedbe u Prinzregententheateru bili su Münchenski radijski orkestar i njegov šef-dirigent Ivan Repušić, a kao koprodukcijski partner gostovao je Zbor Hrvatske radiotelevizije, osnažen dijelom članova Zbora HNK u Zagrebu, te najreprezentativnija podjela hrvatskih opernih solista: Tomislav Mužek, Valentina Fijačko Kobić, Jelena Kordić, Ljubomir Puškarić i Ivica Čikeš, te Suzana Češnjaj. Ostvarenje ove izvedbe, koja će ujedno biti i snimljena za diskografsku kuću CPO i time - nakon arhivskog Ere s Josipom Gostičem, postati jedina javnosti na nosaču zvuka dostupna izvedba ove opere, trebamo zahvaliti u prvom redu Ivanu Repušiću, čiji su ugled i ukazano mu povjerenje od strane matične kuće Bayerische Rundfunk doveli do ove za hrvatsku glazbu velike promocije. Ero koji je, iz kakvih bilo razloga, nezasluženo gotovo posve pao u zaborav izvan Hrvatske, na ovoj izvedbi ne samo da je oživljen za međunarodnu publiku nego je osvjetlan u najfinijoj glanz izvedbi svih sudionika  – s njegovih je stranica skinut veo koji često zakriva njezin puni sjaj, u ponekad rutiniranim izvedbama na daskama hrvatskih opernih kuća.

  Rijetkost su izvedbe u kojima je teško pronaći najboljeg sudionika. Münchenska se izvedba već sada može smatrati antologijskom – nadahnuto vodstvo Ivana Repušića funkcioniralo je kao njezino bȉlo. Svaki njegov pokret, a vjerujemo i pogled upućen izvođačima, nailazio je na spreman odgovor. Jedna od najvećih inovacija u njegovoj izvedbi je moderan pristup tempima, koja su malo pokretljivija nego što smo navikli u domaćim izvedbama, a koja su međutim dala posebnu živost Gotovčevoj glazbi, ostavljajući sasvim dovoljno prostora za razumijevanje svake orkestralne geste, svake melodije i svake riječi - bilo u zboru, bilo u solističkim dionicama. Svoje uzbuđenje i zanos evidentno je prenio na orkestar, s kojim ima blisku komunikaciju i koji je funkcionirao kao produžetak njegovih ruku – osjetljiva fraziranja s odlično izvedenim accelerandima, pogotovo u zanosnom Završnom kolu, pregršt raznolikih dinamika na koje smo skoro i zaboravili da postoje u Gotovčevoj partituri - od najfinijih piana do mekih, raskošnih fortissima, naglasci u pokretljivim, plesnim Gotovčevim mjerama - sve je to orkestar, kojemu je koncertmajstor mladi violinist Stanko Madić, prenio ne samo s lakoćom i punim, lijepim tonom, nego i s vidnim užitkom u Gotovčevoj glazbi. Nijanse orkestracije, poput stopljenih boja klavira i harfe ili razrađenih dionica flauta ili primjerice čudesnog deskriptivnog Gotovčeva pisanja za orkestar u prizoru U mlinu, kao da smo nanovo čuli po prvi put - toliko je jasna i kristalna bila izvedba Münchenskog orkestra ovom prilikom.

  
  
  Teško je reći koji nas je od solista, svaki sa svojim istaknutim kvalitetama, više oduševio. U naslovnoj ulozi Miće, debitirajući u njoj, briljirao je tenor Tomislav Mužek. Ovaj put lik Ere/Miće bio je lirski obojen, njegov drski šarm i kamenjarska plemenitost bili su prožeti dozom duboke osjećajnosti ovog interpreta, koja je ispunjavala mnoge momente uloge - duete s Đulom, meke linije srednjeg dijela prve arije ili posebno ganutljiv posljednji arioso Što je sjajno, vodeći publiku do emocionalnih vrhunaca izvedbe na svakom od snažno otpjevanih visokih tonova uloge. Kao debitant u ulozi, Tomislav Mužek uvjerio nas je u mogućnost lirskog pristupa ulozi i ostavio u nadi da ćemo ga gledati i u scenskoj izvedbi opere. Valentina Fijačko Kobić pokazala je svu puninu talenta u možda dosad svojoj najboljoj izvedbi uloge Đule, koju je ispunila tamnim baršunastim nijansama raskošnoga glasa. Romantični aspekt uloge kulminirao je u jednoj od zasigurno najljepših uopće izvedbi arije Majko, majčice, a osim toga snažnom glazbenom osobnošću i iskustvom u ulozi unijela je osjećaj sigurnosti cijeloj izvedbi. Zajednička energija s Tomislavom Mužekom dala je romantičnom paru Đule i Ere onu pravu muško-žensku dimenziju koju je publika snažno osjetila, premda nije bilo scenske izvedbe. I ostali akteri, unatoč koncertnom podiju, prenijeli su i gestom i glumom više od same glazbe.
  
  Posebno je nastupom iskočila mezzosopranistica Jelena Kordić u svom prvom tumačenju Dome. Snažnoga glasa koji s lakoćom nosi preko gledališta, s puno humora koji je posve prirodno unijela u ulogu Dome, Jelena Kordić osvojila je publiku i zajedno s gazdom Markom Ivice Čikeša, u punini prenijela komični aspekt opere. Voljeli bismo je uskoro vidjeti kao Domu u scenskoj izvedbi Ere. Ivica Čikeš utjelovljenje je gazde Marka, pjevač koji prirodnim stavom, urođenim instinktom za frazu, prirodnim razumijevanjem humora Gotovca i Begovića, te sjajnim nosivim basom, ostvaruje ideal lika koji će teško itko nadmašiti. Vrhunski solistički peterolist najboljih hrvatskih pjevača zaokružuje u ulozi mlinara Sime Ljubomir Puškarić. Publika je prepoznala izuzetnu ljepotu tog baritona, posebnost njegova lijepog fraziranja, kao i toplu i snažnu osjećajnost lika mlinara Sime koji je pred nama izgradio, oživljavajući zajedno s drugim tumačima predodžbe u našoj mašti, unatoč koncertnoj izvedbi i nepostojanju scene. Solistima se pridružila i sopranistica Suzana Češnjaj koja je u zadnji čas uskočila u ulogu Čobančeta, koje je trebao pjevati njemački dječački sopran, odlično se uklopivši u cjelokupnu izvedbu.

  
  
  Kao što su i solisti bili pomno odabrani i pripremljeni, tako je i Zbor, koji je pripremio Luka Vukšić, u ovoj posebnoj prigodi bio izuzetno kvalitetan: nadopunjen s dvadesetak pjevača iz Zbora HNK, Zbor Hrvatske radiotelevizije zazvučao je moćno i raskošno u forte dinamikama, mekano i dirljivo u pianima Gotovčevih blistavih i mekih, mediteransko-slavenskih homofonih suzvučja. Žar i htijenje svih pjevača ponaosob spojio se u nekima od najzanosnijih trenutaka izvedbe, s vrhuncima u zboru Što je Ero i u Završnom kolu Što na nebu, koji je završio pravim usijanjem, izazvavši ganuće i oduševljenje u publici, u kojoj je u ovom kazalištu, koje broji oko 1100 mjesta, bio značajan broj münchenskih Hrvata. Izvedba Kola digla je publiku na noge u dugotrajnim ovacijama, koje su potaknule Ivana Repušića i ansamble na još jedno ponavljanje ovog glasovitog ulomka.  

  Ivan Repušić u svom je dosadašnjem mandatu šefa-dirigenta Münchenskog radijskog orkestra već napravio puno toga za hrvatsku glazbu, postavivši niz orkestralnih skladbi hrvatskih autora na njegov repertoar, dio kojega je pokazao i na zagrebačkom nastupu ove godine, izvedbom Himne slobodi Jakova Gotovca. S izvedbom Ere pomaknute su granice koje već dugo nitko nije niti pokušao prijeći. Repušić tu neće stati; već iduće godine s ansamblima Münchenskog radijskog orkestra i zbora izvest će kultno djelo novije hrvatske glazbe - Glagoljaški rekvijem Igora Kuljerića.

  
  
  Takvu inicijativu za hrvatsku glazbu i kulturu izvan Hrvatske nisu doduše prepoznali čelnici hrvatske javnosti i kulturnih institucija, koji nisu došli uživati u izvedbi niti pružiti podršku hrvatskoj glazbi i glazbenicima, niti su prepoznali važnost suradnje s jednom od najjačih njemačkih radiotelevizijskih kuća i njezinim orkestrom. Možda predstavnici ministarstava ili opernih kuća ili hrvatskih medija i nisu naročito nedostajali glazbenicima i publici, ali možemo sigurno reći da je na njihovu štetu to što nisu prisustvovali ovom lijepom događaju za hrvatsku glazbu i kulturu. Srećom, izvedbu će u dogledno vrijeme moći poslušati na nosaču zvuka koji će objaviti njemačka diskografska tvrtka CPO (koja je već objavila cijeli opus Dore Pejačević, niz djela Borisa Papandopula, a uskoro bi trebalo biti objavljeno i izdanje opere Nikola Šubić Zrinjski u suradnji s riječkim HNK Ivan p. Zajc). I ova je činjenica još jedan alarm za buđenje, u prvom redu hrvatskim opernim kućama, koje bi morale uložiti više angažmana i osim Ere i Zrinjskog, na repertoar postaviti i promovirati još niz vrijednih hrvatskih opera i ne čekati da ih u tome preteknu strani ansambli i diskografske tvrtke. 
  
  Program:
  Jakov Gotovac: Ero s onoga svijeta, koncertna izvedba opere
  
  Zbor HRT-a
  Radijski orkestar iz Münchena
  Dirigent: Ivan Repušić, dirigent
  Tenor: Tomislav Mužek
  Sopran: Valentina Fijačko Kobić
  Mezzosopran: Jelena Kordić
  Bariton: Ljubomir Puškarić
  Bas: Ivica Čikeš
  
  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 24. svibnja 2019.
  

   

Piše: