Barezin autoritet za revalorizaciju Lisinskog

Otvaranje ciklusa Lisinski subotom: Koncert Simfonijskog orkestra i zbora HRT-a Lisinski 200, povodom 200. obljetnice rođenja skladatelja, dirigent Nikša Bareza, Koncertna dvorana Lisinski, 28. rujna 2019.

• 
  
  Lako nam je podcijeniti ono što ne poznajemo. Poznavatelji glazbe i glazbenici koji su u stalnom dodiru s majstorima europske glazbe nerijetko će (možda prikriveno) s laganim podsmijehom popratiti spomen opusa Vatroslava Lisinskog (1819–1854), kako od 1850. i službeno glasi ime hrvatskog skladatelja koji je rođen kao Ignatius Fuchs. Prosječnom slušatelju osnovnu predodžbu o ovom skladatelju predstavljaju vjerojatno odlomci iz njegovih dviju opera, Ljubavi i zlobe (prve hrvatske opere, praizvedene 1846.) i Porina. U posljednje vrijeme, a pojačano ove godine – uz 200. obljetnicu skladateljeva rođenja, mogle su se čuti koncertne izvedbe Ljubavi i zlobe (u cjelovitom izdanju u dvorani Lisinski 2015. pod ravnanjem Mladena Tarbuka, koji je i priredio kritičko izdanje partiture u potrazi za njezinim originalnim slojevima, te u izboru odlomaka pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera na otvaranju nove sezone u zagrebačkom HNK-u) i Porina koji je u odlomcima publici dvorane Lisinski predstavljen ove godine pod ravnanjem Pavla Dešpalja koji je za diskografsko izdanje snimio djelo integralno (što je učinio i Tarbuk s Ljubavi i zlobom).

  Budući da su libreta obiju Lisinskijevih opera slabašna, njihovi likovi – osobito u Ljubavi i zlobi, plod crno-bijele karakterizacije, a kvaliteta pojedinih glazbenih brojeva neujednačena (uz one visoke kvalitete dolaze i zamorni, konvencionalni odlomci), slušanje cjelovitih opera Lisinskog ne može omogućiti prevelik užitak slušateljima, ali ni interpretima njegovih opera koji se moraju namučiti u pripremi tehnički zahtjevnih partitura čije izvođenje nije osobito zahvalno. U obranu Lisinskog, treba napomenuti da je Ljubav i zlobu napisao prije učenja glazbe u Pragu (učio je privatno jer mu zbog prekoračene dobne granice nije bilo dopušteno biti studentom Konzervatorija), u vrijeme kad još nije bio dovoljno stručan za orkestriranje djela, koje je proveo njegov učitelj G. K. Wiesner von Morgenstern (Mladen Tarbuk drži da bi stoga trebalo govoriti o dvojnom autorstvu prve hrvatske opere).
  
  
  
  Recepciji njegovih dviju opera neće previše pomoći ni kraćenja, u što smo se mogli uvjeriti nedavnim slušanjem Porina u dvorani Lisinski i Ljubavi i zlobe u zagrebačkoj Operi. No kad se iz njih izdvoji nekoliko osobito uspješnih odlomaka i njima pridoda izbor uspješnijih skladateljevih orkestralnih i zborskih djela te solo-pjesmi, dobiva se sasvim novi pogled na Lisinskog! Takvu je jedinstvenu priliku, u koncertnoj dvorani nazvanoj po skladatelju, dobila publika na prvom ovosezonskom koncertu (Lisinski 200) ciklusa Lisinski subotom. Koncentrat Lisinskog sastavljen od uspješnica pokazao nam je skladatelja kojeg nedovoljno poznajemo i skladatelja kojeg se ne moramo sramiti. Program koncerta omogućio je dobar uvid u njegovo stvaralaštvo: čuli smo četiri orkestralna djela (dvije uvertire, Julien-Polku i Večer, izvedenu kao dodatak), tri zborska djela (sa ili bez solista), četiri solo-pjesme, djelo za jedan te dva glasa i orkestar te izbor iz dviju opera.

  Posebnost je koncerta i nastup glumaca Nikše Kušelja i Slavka Jurage koji su između Lisinskijevih skladbi u zamračenoj dvorani čitali epizode iz njegove tragične biografije te ulomke iz njegove korespondencije i osvrtâ na izvedbe njegovih djela. Ta je ideja organizatora pridonijela prosvjetiteljskom značenju koncerta, ali i njegovoj duljini: od prvog glumačkog nastupa do završetka službenom programu dodane izvedbi Večeri prošla su gotovo dva i pol sata, a pauze nije bilo, vjerojatno kako se ne bi razbio izvedbeni lûk cijele večeri. Jedan dio publike ipak je pred kraj koncerta počeo pokazivati znakove opadanja koncentracije. Recitacije dvaju glumaca načelno su dobra ideja, no valjalo je njihove tekstove skratiti i štedljivije rasporediti. Ovako su prečesto prekidali glazbeni dio večeri, a i nije uvijek bila riječ o uzornome govorenju hrvatskoga jezika, što je i inače čest problem u naših glumaca.

  
  
  Odabir Nikše Bareze, najvećega hrvatskog živućeg dirigenta, za vođenje ovoga koncerta bila je mudra odluka. Riječ je o dirigentu koji se sustavno interesirao i zalagao za hrvatsku glazbu te nalazio za nju vremena i u razdobljima intenzivnih inozemnih angažmana. Zahvaljujući njemu, u zagrebačkoj je Operi 1993. Porin, u režiji Petra Selema, izveden prvi put integralno, s otvorenim skokovima i neznatnim kraćenjima. Izvedbe koje je ostvario na ovome koncertu pokazuju da se odabranim djelima posvetio s velikim poštovanjem. Izvedbe Simfonijskog orkestra HRT-a, unatoč ponekim tehničkim nepreciznostima, pokazale su Barezinu znatnu brigu oko artikulacije, akcentuacije, naglašavanja ritamski zanimljivih mjesta, detaljne izrade propisanih dinamika i odabira adekvatnih tempa. Poslije koncerta na pozornici održan dirigentov razgovor s Ivom Lovrec Štefanović, koja je i autorica teksta dobro opremljene programske knjižice (s tekstovima svih pjevanih skladbi), pokazao je kako Bareza o radu na pripremi ovog koncerta ne govori s manjim žarom nego kad govori o radu na djelima najvećih skladatelja, o kojima neki njegovi kolege ne znaju sastaviti dvije relevantne rečenice.   

  Od sedam Lisinskijevih koncertnih uvertira, izvedene su Uvertira br. 5 (Bellona) i Uvertira br. 6, obje u D-duru (premda im je uvod koji prethodi sonatnom obliku u A-duru). Oba djela svjedoče o Lisinskijevu neshematiziranom korištenju sonatnog oblika: repriza im počinje drugom, a ne prvom tematskom skupinom, što je slučaj u još nekoliko uvertira. Bellona (nazvana po rimskoj božici rata; naziv potječe od Lisinskog) jedno je od skladateljevih najboljih orkestralnih djela. Pripala joj je i čast da se faksimil autografa jednog fragmenta iz provedbe nađe na koricama do danas najsveobuhvatnijega djela o životu i stvaralaštvu Lisinskog – monografije Lovre Županovića iz 1969.

  
  
  Napisana za najveći orkestralni sastav koji je ikad propisao (dvije piccolo flaute, dvije flaute, dvije oboe, četiri klarineta, dva fagota, četiri korne, tri trube, tri trombona, timpani, mali i veliki bubanj, činele, gudači) i s trajanjem od oko dvanaest minuta, bila je kapitalna točka večeri. Tko prvi put sluša Bellonu, i to analitički, bit će ugodno iznenađen (barem sam ja bio) njezinim tematskim bogatstvom (u sastavu druge tematske skupine, između znakova ponavljanja, dolazi nakon prve teme te skupine tema slavenske provenijencije, najprije u molu a zatim sekventno u paralelnom duru, koja odmah obuzima pažnju slušatelja), vještom orkestracijom i osebujnošću forme (već je spomenuto da repriza sonatnog oblika počinje drugom tematskom skupinom, no Bellona se odlikuje i dvjema provedbama od kojih je prva na očekivanom mjestu, između ekspozicije i reprize, a druga dolazi usred reprize, između druge i prve tematske skupine, koja je nagoviještena već u uvodu djela; uvertira završava codom koja opet ima dijelom provedbeni karakter). Raskošno djelo Simfonijski orkestar HRT-a donio je pod Barezinim ravnanjem u energičnoj izvedbi, obilježenoj i uzbudljivo preciznim naglašavanjem početka mosta između prve i druge tematske skupine na trećoj dobi 4/4 takta. Mjestimična iskliznuća (npr. nedovoljna usklađenost i preciznost piccolo flauti u provedbi) nisu znatno poremetila tijek glazbene izvedbe.

  Odličnim programskim odabirom pokazala se kratka i efektna Julien-Polka u čijoj je izvedbi Bareza realizirao primjeren tempo i karakter (što je učinio i kad je sa Simfoničarima svojedobno izvodio vrijednu Lisinskijevu Grande Polonaise u C-duru) a za realizaciju dionice Signal u triju polke odabrao je bas-klarinet radi usklađivanja zvukovnih boja u dijalogu te dionice s onom prvoga trombona.
  
  
  
  Kao dodatak izvedena je skladba Der Abend, koja se na našim koncertnim programima obično oglašava kao „Večer, orkestralna idila“, premda ju je Lisinski označio tonskom slikom (Tongemälde für das Orchester). Izvedena je u pogođenom tempu i sa sanjarskim karakterom, krasno zaokruživši program.  

  Dobro pripremljeni Zbor HRT-a nastupio je u tri posebne zborske skladbe: Ilirima (za muški zbor i solo tenor a capella), Na Krkonošich (Na Krkonošama, za mješoviti zbor i orkestar, na češkom) i Cum invocarem, ofertoriju za ženski glas, zbor i orkestar koji se može smatrati motetom, a sudjelovao je i u izvedbi ulomaka iz dviju Lisinskijevih opera. Skladatelj je u djelu Ilirima propisao tempo andante, no Bareza je odabirom nešto bržeg tempa istaknuo marcijalni karakter skladbe. Riječ je o djelu bez osobitih umjetničkih vrijednosti koje, kao i cijeli niz sličnih djela, svjedoči o Lisinskijevu angažmanu u preporodnom vremenu.

  Posebnu pažnju publike zaokupila je, za simfonijski koncert netipična, izvedba četiri solo-pjesme (djela za glas i klavir). One u Lisinskijevu opusu predstavljaju vrlo važnu kategoriju (sačuvana su 62 originalna djela) a pripada mu u povijesti hrvatske solo-pjesme velika važnost jer je dopadljivu salonsku vrstu postupno preobrazio u djelo umjetničkog integriteta.
  
  
  
  Mezzosopranistica Ivana Srbljan pjevala je dva djela napisana na hrvatske stihove, Miruj, miruj, srdce moje (pjevačku dionicu napisanu u bas-ključu obično izvode baritoni) i Djevojkina proljeća. Uživali smo u glazbi slavenskoga duha prve solo-pjesme, koncipirane strofno, u kojoj je Srbljan prenijela interpretacijom karakter teksta s motivom neuzvraćene ljubavi, tonom s ponešto nazalnim prizvukom a u drugoj je, glazbeno pomalo naivnoj skladbi, na posljednjoj riječi (ziblje) lijepo realizirala messa di voce. Možda je umjesto Djevojkinih proljeća trebalo na program staviti neku zanimljiviju solo-pjesmu. Nismo na ovom koncertu čuli antologijskog Ribara a bilo bi zgodno, među ostalima, čuti i djelo An die Frühlingswinde koje bi publici priredilo malo iznenađenje na kraju koncerta: početna tema te pjesme našla bi se, u plemenitijem ruhu, kao glavna tema Večeri za orkestar.

  Cum invocarem nerijetko izvode amaterski zborovi uz pratnju klavira ili orgulja. Bareza je djelo donio u izvornoj inačici, dakle s orkestrom. Solističku dionicu solidno je realizirala Ivana Srbljan, donijevši najdublje tonove u prsnome registru. Dinamički naglašena mjesta in tribulatione... i miserere mei Srbljan i Zbor HRT-a pod Barezinim vodstvom učinili su dojmljivim i u izvedbi.

  
  
  Dvije balade na njemačke stihove, Die Botschaft (Poruka) i Der Zufluchtsort (Utočište) otpjevao je bariton Ljubomir Puškarić. Dok je u izvedbi prve solo-pjesme bilo nekih intonacijskih nesigurnosti, izvedba Utočišta bila je pravi doživljaj, što možemo zahvaliti i umjetničkoj vrijednosti toga djela. Uz čisto pjevačke vrline (plemenit ton, uzorni legato i kvalitetnu gornju lagu), Puškarić je pokazao smisao za karakterizaciju teksta. Teško je odoljeti misli da je ova balada, za koju je skladatelj sâm napisao stihove, autobiografske naravi. U njoj se pojavljuju tri lika: pripovjedač, ubogar (prosjak) kojemu nitko ne otvara svoja vrata osim trećeg lika – starca, koji je, kako nam razjašnjava kraj pjesme, personifikacija Smrti. Puškarić nije ostvario posebnu razliku između pripovjedača i ubogara, ali je starčeve, tj. zavodljive riječi Smrti Wilkommen Armer... (u prepjevu Augusta Harambašića: „Oj zdravo, bogče, kriepi se / Jer tuj te čeka pir, / I tu ćeš naći slasti sve / I vjekovječni mir“) donio s pogođeno posvijetljenim tonom, a iduću strofu Weil fruchtlos... („Jer cieli sviet i ljude zle / Moljakao si dost' / ...) s primjerenom ironijom i odrješitosti. Zaokružena interpretacija ponukala nas je da se zapitamo kako bi mu odgovarali Schubertovi i Schumannovi Lieder. Ipak, najviše je na svom terenu bio u ariji Obrena iz drugog čina Ljubavi i zlobe (Ne, nesrětan onaj nije), primjeru čistog belkanta u kojem lirski bariton može pokazati uzorno vladanje legatom i ljepotu tona.

  Solo-pjesme Lisinskoga uglavnom nemaju osobito razvedenu klavirsku dionicu; Zrinka Ivančić Cikojević bila je stoga najčešće pjevačima pouzdan pratilac. No, u trenucima kad i klavir dobiva na važnosti, osobito u baladi Der Zufluchtsort, mogla je biti i ravnopravni sudionik u glazbenom oslikavanju teksta.

  
  
  Izbor odlomaka iz dviju opera donio je ukupno četiri arije (Ljubičinu i Obrenovu iz prve te Porinovu, sa zborom, i Sveslavovu iz druge Lisinskijeve opere) a izvedena su i dva samostalna zbora (Tebi Bože hvala s početka Ljubavi i zlobe te Porin svlada iz trećeg čina Porina) te završetak finala prve hrvatske opere. Odabrane arije zaista predstavljaju izbor iz najboljih stranica Lisinskijevih opera.

  Mislim da bi ulozi Ljubice bolje odgovarao spinto sopran dovoljne pokretljivosti od lirskog soprana Ivane Lazar, no kako takvima ne obilujemo, a recitativ i arija Ljubice iz prvog čina Ljubavi i zlobe (Mili večer sve dolazi bliže... Što sam tužna sagrěšila) odlikuju se zahtjevnim intervalskim skokovima, pokretljivim frazama u šesnaestinkama, trilerima i eksponiranim visinama (ces3 pa c3 u kadenci na kraju recitativa), izbor je logičan. Lazar je tešku ariju donijela suvereno i karakterno u skladu s Ljubičinim psihološkim stanjem, s povremenom tendencijom nefokusiranosti tona u gornjoj lagi. To što Ljubicu nismo uvijek čuli u završnom odlomku finala opere (Slava tebi na nebesi'), kao ni tenora Domagoja Dorotića u drugom dijelu svake strofe skladbe Ilirima, možemo pripisati dobrim dijelom Lisinskijevu nespretnom pisanju za solo-glasove u tim primjerima: dionicu Ljubice napisao je u najvećoj mjeri istovjetnom onoj prvih soprana iz zbora, a dionicu solo-tenora onoj zborskih prvih tenora.

  Izbor iz Porina donio je dvije vrijedne arije, Porinovu i Sveslavovu. Domagoj Dorotić lijepo je otpjevao ariju Porina Zorko moja, Zorko mila, ali s određenim naporom u realizaciji visina (kao i u djelu Ilirima), što je šteta jer je riječ o srčanome pjevaču ugodnoga timbra. Ipak, uzlaznu frazu s crescendom zastira me grozna noć donio je moćno.

  
  
  Ariju Sveslava Strogi otče na nebesi iz četvrtog čina Porina izveo je bas Ivica Čikeš, punim tonom urednog vibrata i s jednakim dostojanstvom s kojim je u zagrebačkom HNK-u pjevao Filipa II. u Verdijevu Don Carlu. Orkestracija ove arije posebna je: pjevaču su u najvećem njezinu dijelu pridružene samo tutti dionice viole i violončela. Nalazim verdijanskom takvu ideju orkestracije arije u tamnici. Violine se javljaju samo pri kraju arije, a drveni puhači i kontrabasi samo u codi. Ima nečeg osobitog u završetku arije u dubokim gudačima (čelima i kontrabasima) čiji zvuk nestaje prema tišini. Vjerujem da bi maestro Bareza rado bio izveo Sveslavovu scenu integralno – s uvodnim recitativom i ponavljanjem arije (između dva njezina javljanja dolazi kratki recitativ, a na kraju drugog javljanja coda), no na inače obimnom programu našlo se mjesta za izvedbu bez ponavljanja i bez uvodnoga recitativa. No i u skraćenom obliku Sveslavova scena, s uvodom arije u solo violončelu, zaista je dojmljiva.

  
  
  Djelo Pjesan potlam nauka Lovro Županović svrstava u skupinu dječjih zborova, no Bareza je djelo za dva soprana i orkestar realizirao s jednom pjevačicom po dionici. Njegove dvije Papagene iz Čarobne frule u zagrebačkom HNK-u činile bi se dobrim izborom za takvu skladbu, no Marta Schwaiger i Anabela Barić nisu bile dinamički ujednačene pa se dionica Barić slabo čula, dok je ona Schwaiger donesena ne osobito lijepim pjevanjem.

  Ugodno je iznenađenje bilo čuti mali dramolet za glas i orkestar Ona i moja unutarnjost o previranju između izjava ljubavi i razuma koji ih percipira kao lažne. Ugodno se odnosi, dakako, na skladbu. Izvedba tenora Ladislava Vrgoča bila je ekscesna. Vjerujem da bi publika bila zahvalna maestru Barezi da je to djelo bio dodijelio Domagoju Dorotiću.

  Ubogar je u Utočištu uzalud kucao na mnoga vrata, dok mu milost naposljetku nije iskazala sama Smrt. Koliko je vrata ostalo neotvoreno Lisinskomu! Smrt je njemu svoja vrata otvorila kad je imao nepunih 35 godina. Sigurno bi bio iznenađen činjenicom da je njegova povijesna važnost u hrvatskoj glazbi danas neprijeporna. Koncert Lisinski 200 pokazao nam je da je i njegovo djelo, iako kvalitetom neujednačeno, relevantno i da njegovu glazbu nedovoljno poznajemo. Bellona bi svoje mjesto mogla naći i na repertoaru europskih simfonijskih orkestara, Der Zufluchtsort ne bi osobito odskakao na programu Lieda u društvu europskih skladatelja ranog romantizma a Julien-Polka ne zaostaje za sličnim djelima koja se svake Nove godine izvode u bečkom Musikvereinu.

  Koncert Lisinski 200 mogao je biti koncipiran rutinski: jedna uvertira, koji zbor, odlomci iz opera. Srećom, dvorana Lisinski odlučila je, u suradnji s Nikšom Barezom, realizirati program koji će nam omogućiti uvid u sva glavna područja Lisinskijeva skladateljskog rada. Na prvotno najavljenom programu bilo je još nekoliko djela koja naposljetku nisu izvedena: Veselje mladosti (za ženski zbor i orkestar), zbor žetelaca (Sada treba zapjevati) iz I. čina Ljubavi i zlobe te cijeli finale te opere (izveden je samo završni odlomak s Ljubicom i zborom) te poznati zbor Hrvatica Sva se bijeli opet gora iz Porina. Tijekom pokusa sigurno se  shvatilo da bi program bio predug pa se pribjeglo kraćenju. Bilo bi ipak bolje da su skraćeni nastupi glumaca a zadržan barem spomenuti zbor Hrvatica. Kako bilo, u pristojnim izvedbama (s iznimkom jednoga pjevača) realizirana su vrijedna djela od kojih su, vjerujem, neka mnogi prvi put čuli.

  
  
  Ovaj koncert trebao bi potaknuti češće izvođenje i snimanje Lisinskijevih djela. Diskografsko izdanje cjelovite Ljubavi i zlobe već je dostupno, ono cjelovitog Porina u pripremi je. Suvremena izdanja cjelovitih partitura obiju opera objavio je, zajedno s klavirskim izvadcima, Muzički informativni centar, a Felix Spiller - koji se dosta bavi Lisinskim, priredio je u izdanjima Hrvatske udruge orkestralnih i komornih umjetnika cijeli niz njegovih partitura, od kojih su mnoge korištene za potrebe ovoga koncerta. Korišteno je i suvremeno izdanje izbora Lisinskijevih solo-pjesmi što su ga izdali HAZU i Cantus. Valjalo bi profesionalno pripremiti i nosače zvuka s izborom Lisinskijevih orkestralnih djela (npr. uspješnije uvertire, Julien-Polka, Grande Polonaise) te solo-popijevki i potruditi se oko predstavljanja najboljih skladateljevih radova u inozemstvu. Lisinski nije bio genij i nije pisao remek-djela, ali u njegovu stvaralaštvu ima – što nam je pokazao, i vjerojatno nas dobrim dijelom iznenadio (uključujem pritom i sebe), i koncert Lisinski 200 – vrijednih djela koja zaslužuju svoju publiku.

  Završetak koncerta bio je, pod Barezinim autoritetom, simbolički poziv na revalorizaciju Lisinskog: nakon što je službeni dio programa zaključen ofertorijem Cum invocarem, posljednjim njegovim sačuvanim djelom (1852.), u kojemu kao da se sâm napaćeni skladatelj poistovjetio s riječima miserere mei (smiluj mi se), izvedena je Večer, jedino djelo s kojim je ostvario inozemni uspjeh, sjećanje na neke sretnije dane, a možda i nada za buduću sreću u recepciji njegovih djela.

  Program:
  Vatroslav Lisinski (1819–1854)
  Uvertira br. 6 (za orkestar)
  Ilirima, za tenor solo i muški zbor a capella  
  Ljubav i zloba, izbor iz opere
  Miruj, miruj, srdce moje!, solo-pjesma za glas i klavir
  Die Botschaft (Poruka), solo-pjesma za glas i klavir
  Na Krkonošich, za mješoviti zbor i orkestar
  Ona i moja unutarnjost, za glas i orkestar
  Julien-Polka (za orkestar)
  Pjesan potlam nauka, za dva soprana i orkestar
  Uvertira br. 5, Bellona (za orkestar)
  Djevojkina proljeća, solo-pjesma za glas i klavir
  Der Zufluchtsort (Utočište), solo-pjesma za glas i klavir
  Porin, izbor iz opere
  Cum invocarem, ofertorij za mezzosopran solo, zbor i orkestar

  Dodatak:
  Der Abend (Večer), tonska slika (Tongemälde) za orkestar (orkestralna idila)
  Simfonijski orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije
  
  Dirigent: Nikša Bareza
  Solisti: Ivana Lazar, Marta Schwaiger, Anabela Barić (soprani), Ivana Srbljan (mezzosopran), Domagoj Dorotić, Ladislav Vrgoč (tenori), Ljubomir Puškarić (bariton), Ivica Čikeš (bas)
  Klavir (u solo-pjesmama): Zrinka Ivančić Cikojević
  Glumci: Slavko Juraga, Nikša Kušelj
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 16. listopada 2019.
  
  

Piše: