Sjajna Fijačko u dvojbenoj produkciji

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Madama Butterfly, red. Andrea Cigni, dir. Marcello Mottadelli / Josip Šego



  • Slučajno ili ne, bizarna je podudarnost da se u istom tjednu u dvije nacionalne operne kuće postave dvije različite premijere iste opere, Puccinijeve Madame Butterfly. Bilo bi to programski neobično čak i da nije u istom tjednu nego u istoj sezoni, ali već smo se navikli na neusklađenost programa i nedostatak međusobne komunikacije naših opernih kuća nakon prošlogodišnjeg dvostrukog Trubadura - prvo u Splitu, a potom i u Zagrebu.

    I ovaj put Zagreb je bio drugi, premda ga je Rijeka s Madame Butterfly pretekla tek za nekoliko dana.

    Dvije različite Madame Butterfly luksuz je koji nismo tražili: dvostruku dozu Japana dobili smo na obje predstave na više-manje predvidljiv način, u Rijeci doduše s bogatim tradicionalnim kostimima i s režijom koja je vjerna priči i ideji Japana, u Zagrebu s nekim nedosljednostima ali i pokušajem da se pronikne u slojevitost priče. U glazbenom smislu predstave su imale raznolike dosege, pri čemu ni jedna izvedba nije dovela do one prave emocionalne katarze koju Puccinijeva glazba u svom najboljem izdanju može donijeti.

    Najbolja karika u zagrebačkoj predstavi bila je interpretatorica naslovne uloge Valentina Fijačko Kobić, koja je bila nosivi stup predstave. Oko nje događalo se pak štošta, od Pinkertona koji joj nije mogao vokalno parirati, kao ni Suzuki, pa do sveukupnog tijeka cjeline, koji je ne uvijek najuspješnije vodio dirigent, šef zagrebačke opere Marcello Mottadelli. Sopranistica je u svakom trenutku djelovala kao najsnažnija, centralna os izvedbe, na koju je bila oslonjena cijela glazbena konstrukcija. Bila je to ujedno njezina prva izvedba uloge Cio-Cio-San, ali nam se već otpočetka predstave činilo da je upravo to uloga s kojom je napravila onaj potrebni proboj u karijeri opernih prvaka i prvakinja, kada već sami po sebi mogu dati integritet nekoj predstavi. Od prvih tonova njezin je glas zvučao zvonko i svježe, odgovarajući različitim, teškim vokalnim zahtjevima uloge. Na sceni je gotovo stalno, tijekom tri čina opere, prikazala razvoj lika, dramu kroz koju prolazi, transformaciju i sazrijevanje, donoseći snažne dramske vrhunce u drugom i trećem činu, u vokalno i emotivno zahtjevnim arijama i duetima, posebno s pojavom djeteta na sceni. Možda možemo tražiti neke male nedostatke u pogledu predanosti glumi i očekivati još veći emocionalni razvoj uloge u predstavama koje slijede, ali na ovakvoj interpretaciji Butterfly Valentini Fijačko mogu pozavidjeti mnoge primadone europskih i svjetskih pozornica.



    Nažalost, dosege Valentine Fijačko nisu na jednakoj razini pratili i ostali interpreti, počevši već od vodstva Marcella Mottadellija, koji je vodio predstavu pomalo nervozno i neujednačeno. To se odrazilo vjerujemo i na pjevače, ali najjasnije se osjetilo na zvuku orkestra, posebno na mikro planu pojedinačnih gesti, glazbenih rečenica, gdje nije bilo potrebne složnosti, strpljenja, zajedničke dinamike, početaka i završetaka, dorađene boje. Osjetili smo na trenutke pravi potencijal orkestra, mogućnost dinamike, kontrasta, volumena, kao i zanosa muziciranja, ali puno toga još mora biti izrađeno u orkestru da bi svaki ton, svaka dinamika, boja i orkestralna sugestija bili izraženi na pravi način.

    Uz Valentinu Fijačko Kobić najbolje je pristajao Ljubomir Puškarić kao Sharpless, čiji je ton bio u svakom trenutku plemenit, kao i scenska pojava. Kod Puškarića postojao je doduše potencijal da možda još dojmljivije donese lik Sharplessa i da više dođe do izražaja na sceni, što i očekujemo u narednim predstavama. Jedna od najslabije uspjelih kreacija bila je ona talijanskog gosta, tenora Angela Fiorea u ulozi Pinkertona. U ovoj nevelikoj ulozi pokazao je više pjevačkih mana nego kvaliteta, u prvom redu izražen tremolo koji je gotovo potpuno zasjenio određenu neposrednost i talijanski muzikalitet koji pjevač posjeduje. Suzuki u izvedbi Sofije Ameli Gojić nije bila ništa uspješnije ostvarena, s rasparenim registrima i nekontroliranim tonovima, kao i velikim intonativnim odstupanjima u duetu s Butterfly, te smo se morali upitati što odgovorne vodi prilikom izbora solista, ne samo u ovoj predstavi, i zar zaista među pjevačima i pjevačicama u zagrebačkom HNK, ili možda šire na hrvatskoj opernoj sceni, nema adekvatnijih pjevača da odgovore na ne pretjerano velike niti nemoguće zahtjeve uloga Pinkertona ili Suzuki.

    Jedno od ostvarenja koje je bilo na razini Puccinijevih zahtjeva bilo je ono Ive Gamulina u ulozi Gora, koji je i vokalno i gestom uspješno ostvario ovaj pomalo buffo lik oportunista, u kojem su se puccinijevski pronicljivo povezale tradicije Istoka i Zapada. U manjim ulogama uspješni su bili Ozren Bilušić kao Carski povjerenik, Siniša Štork kao Bonzo, Tvrtko Stipić kao Yamadori, te Tamara Cipek – Majka, Neven Mrzlečki – Ujak, Iva Juras – Rođakinja, Lidija Mardjerčić – Tetka i u nepjevanoj ulozi Djeteta mlađahni Vigo Ruško.

    Zbor, koji je pripremio Luka Vukšić, u svojim malim pojavljivanjima u prvom činu odlično je funkcionirao, složno, dorađenog tona i fraze. Ipak, trenutak koji smo čekali, zbor mumljanja u Intermezzu opere, podbacio je. Nažalost, možda zbog akustike kazališta, možda zbog same dinamike zbora, u parketu kazališta zbor se gotovo uopće nije čuo.

    Radnja opere smještena je u nedefinirano vrijeme. Marcello Mottadelli u goste je pozvao, osim talijanskog tenora za Pinkertona, i talijanski redateljsko-scenski tim. Prema uputama redatelja Andree Cignija, Madame Butterfly trebala bi biti suvremena priča u kojoj istražuje pojam ikigai, propast zbog strasti. Anakroni kostimi iz 50-ih godina 20. stoljeća u kombinaciji s uporabom mobitela na sceni pomalo su nas zbunjivali. Usto, većina se opere događa usred guste šume, u kojoj je smještena i opskurna kućica Cio-Cio-San (scenografiju potpisuje Dario Gessati). U takvo mračno, pomalo prijeteće okruženje, redatelj pokušava uvesti elemente suvremenosti i realističnosti, kao što je prikaz seksualnog čina između Cio-Cio-San i Pinkertona u 1. činu ili dočaravanje zapadnjačkog, ogoljenog načina života Cio-Cio-San u 2. činu, kada je odjevena u ružnjikav kostim radnice (kostime je osmislila Valeria Donata Bettella). Istovremeno, tu su i elementi mističnog, koji proizlaze iz mračnog svjetla (svjetlo potpisuje FIammetta Baldiserri) ili uvođenja maski japanskog kazališta noh od početka 2. čina, koje kao utvare prate Cio-Cio-San, Suzuki i Dijete i vode konačnoj tragediji. Elementi realističnog i suvremenog, i s druge strane ono mistično i psihološko, nisu nažalost bili spretno povezani, tako da nije uvijek bilo jasno što se točno želi postići. Ono što je također zasmetalo, kao što se to često događa u opernim režijama, bila je i nedorađenost glume, odnosno nedostatak detalja u izrađivanju samih likova i njihovih odnosa, što je stvaralo na trenutke dojam neuvjerljivosti, primjerice u ljubavnom duetu Pinkertona i Butterfly.   



    Uspoređujući neizbježno dvije predstave Butterfly - onu u Rijeci (rađenu u koprodukciji sa HNK Split) i ovu u Zagrebu, teško je stati na stranu ijedne. Voljeli bismo, pak, da suradnja i dogovor među kazalištima postoje, te da umjesto da se natječu u postavljanju istih naslova na scenu, njihov repertoar bude međusobno usklađeniji, pri čemu bi i kazališta i publika bili na dobitku.

    Ansambl:
    Dirigent:
    Marcello Mottadelli / Josip Šego
    Redatelj: Andrea Cigni
    Scenograf: Dario Gessati
    Kostimografkinja: Valeria Donata Bettella
    Oblikovateljica svjetla: Fiammetta Baldiserri
    Asistent redatelja: Luca Barracchini
    Asistentica scenografa, volonterka: Maddalena Moretti
    Asistentica kostimografkinje: Mia Rejc Prajninger
    Zborovođa: Luka Vukšić

    Uloge:
    Cio-Cio San: Valentina Fijačko Kobić / Bianca Margean
    Suzuki: Sofia Ameli Gojić / Helena Lucić Šego / Margareta Matišić (studijska uloga)
    Benjamin Franklin Pinkerton: Angelo Fiore / Stjepan Franetović
    Kate Pinkerton: Dina Jularić Ivančić
    Sharpless: Ljubomir Puškarić / Siniša Hapač
    Goro: Ivo Gamulin / Siniša Galović
    Yamadori: Tvrtko Stipić
    Bonzo: Siniša Štork / Ivica Trubić
    Carski povjerenik: Ozren Bilušić
    Matičar: Željko Grofelnik
    Majka: Tamara Cipek
    Ujak: Neven Mrzlečki
    Rođakinja: Iva Juras
    Tetka: Lidija Madjerčić
    Tuga, dijete: Lovro Palada, Vigo Ruško

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 5. studenog 2019.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...