Sraz Leptirica

Usporedba izvedbi Puccinijeve opere Madama Butterfly: HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka, dir. Ville Matvejeff, red. Dražen Siriščević i HNK Zagreb, dir. Marcello Mottadelli, red. Andrea Cigni

• 
  
  Postavljanje Puccinijeve Madame Butterfly na repertoar igranje je na sigurno i rizik u isti mah. Igranje na sigurno zbog toga što je riječ o jednom od najpopularnijih opernih naslova koji će puniti i gledalište i kazališnu blagajnu, a rizik jer je riječ o operi bez izrazitih dramskih konfrontacija, sa stalnom izmjenom provale energije i emocionalnog naboja te pada intenziteta, čija izvedba ovisi u velikoj mjeri o pjevačkim i interpretacijskim mogućnostima sopranistice u naslovnoj ulozi i sposobnosti dirigenta da ovlada agogičkim fluidnostima i gotovo simfonijskom strukturom njezine partiture, obilježene provodnim motivima (diskretno, ne zatomljujući pjevače).
  
  Madame Butterfly za prvu su opernu premijeru ove kazališne sezone odabrale, neovisno, i riječka i zagrebačka Opera i predstavile ih publici u istome tjednu. Riječka Opera posudila je inscenaciju postavljenu ranije u splitskom HNK-u, dok je zagrebačka Opera uspostavila koprodukciju s Fondazione Arena di Verona. Igranje na sigurno više je obilježje lijepe inscenacije riječke (i splitske) predstave koju potpisuje Dražen Siriščević. Riječ je o viđenju koje obično nazivamo klasičnom režijom: u našem vremenu kojim dominiraju ekstremi tzv. redateljskog teatra, lijepo je vizualno doživjeti autentičnost japanskoga doma s pomičnim paravanima (scenografija Slavena Raosa) i konstatirati da je redatelj pročitao libreto pa Cio-Cio-San zaista iz kutije vadi predmete, pokazujući ih Pinkertonu, o kojima pjeva u prvome činu opere (na takvu elementarnu podudarnost između pjevanoga teksta i događaja na pozornici danas ne možemo uvijek računati, često ne zbog kakvog posebnog redateljskog viđenja nego zbog obične površnosti, a takvu podudarnost na tome mjestu nije predvidio ni redatelj zagrebačke predstave Andrea Cigni). U velikoj mjeri povoljnom vizualnom dojmu Siriščevićeve inscenacije pridonijelo je oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića.
  
  
  
  U procjenjivanju inscenacije neke opere ulogu neupitno igraju i osobne preferencije, ali postoje neki parametri koji se mogu objektivno procijeniti uz pretpostavku da nam je u operi najbitnija – glazba. Prima la musica e poi le parole – moto kojim je naslovljena Salierijeva opera, mogao bi se parafrazirati ovako: prima la musica e poi la regia. Tako, ipak, ne misle uvijek Dražen Siriščević i Andrea Cigni. Smatram da je uvođenje događaja na sceni koji kradu riječ partituri greška. Redatelji koji se bave (i) operom uglavnom se najviše zanimaju za mogućnost autorskog doprinosa tumačenju libreta i nisu uvijek ni ljubitelji ni poznavatelji glazbe (nekima je opera samo dramska predstava koja se, to se ne da promijeniti, mora usput i pjevati), ali čudi činjenica da se dokidanje autonomije glazbe u korist režijske invencije događa i Draženu Siriščeviću koji je praktički cijeli život na ovaj ili onaj način vezan uz operu.

  Riječka predstava počinje komešanjem na pozornici, a ne prvim taktom fugata; usredotočenost publike na protagoniste – Cio-Cio-San i Pinkertona – čijim duetom završava prvi čin, dovodi se u pitanje dolaskom na pozornicu statista s lampionima, a čak se i u najpoznatijem odlomku opere, ariji Cio-Cio-San Un bel dì, vedremo, našlo potrebnim dorežirati ariju razmicanjem paravana. Na tako glazbeno važnome mjestu nije se smjelo prekidati usredotočenost publike na naslovni lik! Začinjen je bio i duet Cio-Cio-San i Suzuki bacanjem umjetnih latica s balkona. U zagrebačkoj predstavi, obilježenoj kućicom u šumi breze, u duetu Butterfly i Pinkertona iz prvog čina, pažnja je tijekom pjevanja Cio-Cio-San bila usmjerena na dugo i nespretno Pinkertonovo skidanje dijelova odjeće, a čuveni zbor kojim završava prvi dio drugoga čina (ili drugi čin, ako trećim smatramo drugi dio drugoga čina), koji se izvodi a bocca chiusa, dakle mumljajući, jedan od najljepših odlomaka opere, bio je u drugom planu zbog projekcija (snimljenih u zagrebačkom Botaničkom vrtu) negdašnje sreće Cio-Cio-San.

  
  
  Pristojno su taj odlomak izveli i Zbor riječke i zagrebačke Opere, ali u Zagrebu zbor, smješten iza pozornice, nije bio dovoljno čujan. Moramo se prisjetiti krasne inscenacije Piera Luigija Pizzija od prije nekoliko godina u zagrebačkoj Operi u kojoj je taj zbor bio vrlo uspješno izveden, pod ravnanjem Nikše Bareze, iz gledališta. U Zagrebu smo u novoj Butterfly svjedočili i bučnom podizanju metalnog zastora tijekom prvih stranica partiture, kao da se taj postupak kao nedopustiv nije mogao otpisati još tijekom pokusa.

  I riječka i zagrebačka premijerna Butterfly prvi su put nastupile u ulozi Cio-Cio-San. Siriščevićeva inscenacija stvorila je pretpostavku za tradicionalno scensko igranje naslovnoga lika u izvedbi Anamarije Knego. Dolazak Butterfly na scenu bio je obilježen s ponešto intonacijske nesigurnosti, no ubrzo smo mogli primijetiti kako je riječ o pjevačici koja ima tehničke predispozicije za uspješnu izvedbu teške uloge Leptirice. Osviještenost o nužnosti korištenja prsnoga registra (ne baš česta u današnjih pjevačica), neke pjevačke manire i interpretacija petnaestogodišnje djevojke kontroliranjem boje i volumena glasa u prvome činu pokazuju kako je možda pošla putem oponašanja Marije Callas u toj ulozi (izvrstan odabir uzora!), što je za tehničku stranu izvedbe sretan slučaj (prsni registar valjalo bi slobodno još i više koristiti), no njezina scenska izvedba nakon nenametljivosti u prvome činu, u drugome se činu pokazala nedovoljno samosvojnom i poput kopiranja postojećih modela igranja Butterfly u klasičnoj inscenaciji.

  Ipak, Anamarija Knego zadnji je sudionik riječke predstave kojemu bi trebalo uputiti neki prigovor zbog pjevanja. Ključne visine ove uloge, npr. b2 na kraju Cio-Cio-Sanine spomenute arije iz drugoga čina ili visoki c u duetu iz prvoga čina, bile su pouzdane (ohrabrila se i za opcionalni des3 tijekom pojavljivanja Butterfly u prvome činu, dosegnuvši ga uspješno nakon početnog traženja). Pokazala je da punim volumenom i tonom može parirati i fortissimu orkestra, znala je biti vrlo intenzivnom (npr. na karakterističnom mjestu E questo?... kad Sharplessu prvi put pokazuje svoga sina i frazi O a me, sceso dal trono... neposredno prije Cio-Cio-Sanina ritualnog samoubojstva), a njezin ton je uglavnom lijep (sjetimo se Dezdemone pri zagrebačkom gostovanju riječke Opere s Otellom). Pjevala je uglavnom vrlo suvereno, ali moram priznati kako mene nije dirnula. Kad bi pjevačke vrline nadogradila i više osobnim predavanjem lika, nastupala bi kao Madame Butterfy s većim legitimitetom. Za takvu nadgradnju potrebni su razumijevanje i potpora autorskog tima, dovoljan broj pokusa i dovoljan broj nastupa u ulozi, što su uvjeti na koje pjevač, nažalost, ne može uvijek računati.

  
  
  U usporedbi s naslovnim, svi su ostali likovi u ovoj operi praktički sporedni, pa i Pinkerton, o kojemu je Butterfly toliko emocionalno ovisna. Bio sporedan ili ne, za dobru Butterfly potreban je i dobar Pinkerton. U izvedbi Dimitrisa Paksogloua, nedavna riječkog Pollionea, nije bilo osobitih ekscesa, ali njegova pjevačka izvedba u cjelini ne oduševljava. Znao je zvučati vrlo solidno, na ponekim visinama pokazati i sjaj, squillo, rijedak u današnjih tenora, ali riječ je o pjevaču koji je na sceni drven (takvim je bio i u Normi) i u čijoj pojavi u prvome činu nije bilo mnogo toga što bi opravdalo toliki afinitet Cio-Cio-San prema njemu.

  U redateljskom konceptu Andree Cignija, zagrebačka je Cio-Cio-San neutralna u smislu svoje pripadnosti Japanu. Od Valentine Fijačko Kobić nije se stoga očekivalo da igra gracilnu gejšu, kako veli Krleža u Gospodi Glembajevima, što je ona iskoristila za iskreno oblikovanje lika. Njezina premijerna Butterfly nije bila patetična, bila je lik u čije se postojanje može vjerovati. Neću reći da je bila potresna, ali osobno sam suosjećao s nesretnim likom koji je gradila (intenzitet je uspjela zadržati i tijekom Cio-Cio-Sanine pripreme za samoubojstvo, unatoč neprimjerenom redateljskom zadatku mazanja lica).

  Poznata po afinitetu prema Pucciniju, pjevački nije kalkulirala (osim legitimnog pjevanja originalnog b2 umjesto spomenutog opcionalnog des3), pjevajući i prvi čin, u kojemu je Butterfly petnaestogodišnjakinja, punim volumenom glasa kojega joj nikada nije nedostajalo, pa je bila jedini pjevač večeri kojeg smo zaista u svakom trenutku jasno čuli. Arija Un bel dì, vedremo bila joj je intenzivna, završni b u njoj siguran, a fraza i nomi che mi dava al suo venire primjereno ostvarena u prsnome registru, kojega bih osobno volio još i više čuti, te ponešto fokusiraniju emisiju visina, u nastavku njezina bavljenja likom Butterfly u čijoj je izvedbi vrlo uspješno debitirala.

  
  
  Njezin partner u ulozi Pinkertona bio joj je daleko od ravna u pjevačkim sposobnostima. Nije ugodna dužnost možebitno podcijeniti nečiji veliki trud u pripremi jedne operne uloge, ali Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, koje ima svoj stalni solistički ansambl, ne bi trebalo djelovati kao karitativna ustanova. Ako kućni pjevač u nekoj ulozi i nije osobito dobar, njegov angažman legitimizira donekle članstvo u ansamblu: stalnu plaću dobiva za pjevanje u toj kući. No kad je riječ o gostujućim umjetnicima, valjalo bi imati određene kriterije, barem iz poštovanja prema nekim slavnijim vremenima Opere zagrebačkog HNK-a. Talijanski tenor Angelo Fiore nije bio dobar Pinkerton. Za razliku od kolege u riječkoj produkciji, ponašanje na sceni dovoljno mu je reprezentativno da povjerujemo u Cio-Cio-Saninu ljubav prema njemu, no HNK bi morao moći naći boljega pjevača za opernu premijeru. Visine su mu redovito bile na granici s ekscesom, obilježene neugodnim sporim vibratom (koji se u nas obično naziva tremolom, iako je precizniji termin wobble iz engleskoga jezika, ako termin tremolo rezerviramo za brzi vibrato).

  
  
  Završetak predstave donio je u Rijeci i Zagrebu različita rješenja. Posljednje pjevačke minute Cio-Cio-San i Anamarija Knego i Valentina Fijačko Kobić donijele su uspješno, ali sam samoubojstvo Leptirice doživio dojmljivim samo u zagrebačkoj predstavi. U Rijeci je Dražen Siriščević taj čin namijenio Cio-Cio-San koja odlazi od publike (ključan scenski događaj stoga nismo jasno ni vidjeli) a naposljetku se na scenu spustio ogroman leptir, što je rješenje koje nisam doživio ozbiljno. Cigni je taj događaj režirao tradicionalnije, i time bolje, no ni u jednoj od ove dvije produkcije Pinkerton na kraju ne pjeva Butterfly! Butterfly! Butterfly! na pozornici nad njezinim mrtvim tijelom, što bi u dobroj izvedbi moglo potaknuti katarzu u gledalištu.

  Bariton Ljubomir Puškarić dao je na zagrebačkoj premijeri svojim nastupom dignitet liku američkog konzula Sharplessa. Za razliku od pjevački uglavnom solidnoga Roberta Kolara iz riječke predstave koji je taj lik igrao ponešto nezainteresirano (ili dodajući previše antipatičnih crta njegovu liku), Puškarićeva pojava više je opravdala veliko povjerenje koje mu Cio-Cio-San iskazuje u drugome činu. Na jednom od važnijih mjesta dueta s Butterfly, u frazi Di strapparvi assai mi costa..., pokazao je egzemplarno korištenje legata. U pamtljivoj frazi America forever u duetu s Pinkertonom (ili ariji Pinkertona uz sekundiranje Sharplessa) s početka prvog čina baritonski f1 bio mu je lijep i pun, za razliku od Pinkertonova tenorskog b1 na istome mjestu, iako bi ponekad u prvome činu bilo dobrodošlo nešto više tona.  

  
  
  U ulozi svojevrsne Cio-Cio-Sanine povjerenice Ivanica Vunić u riječkoj Madame Butterfly nije se dovoljno istaknula kao Suzuki. Za tu su ulogu potrebni veća pjevačka zrelost i iskustvo. Vrlo je pohvalno što je zagrebačka Suzuki, scenična Sofia Ameli Gojić, svjesna važnosti korištenja prsnoga registra, ali ne koristi ga na učinkovit način. Problem je u tome što ne pjeva prirodnom bojom glasa nego, u namjeri da zvuči kao dramski mezzosopran, umjetno farba ton, a velika je razlika između izvođenja duboke lage u pravome i moćnom prsnom registru i farbanog, umjetno potamnjenog tona u višemu registru. Kad zaista koristi pravi prsni registar, u njemu proizvedeni tonovi zvuče ponekad prenapadno jer joj registri nisu ujednačeni, ali ima i trenutaka kad joj u njemu proizvedene dubine doista zvuče dobro.

  Od ostalih uloga, u zagrebačkoj predstavi najsolidnijim se pokazao Goro Ive Gamulina, čujan i okretan (uloga je to koja podnosi dozu karikature, ali valja s time biti oprezan; Gamulin nije uvijek bio), dok je u istoj ulozi u riječkoj predstavi Sergej Kiselev bio previše nesiguran (u stalnom raskoraku s orkestrom u prvome činu). U maloj, ali važnoj ulozi Cio-Cio-Sanina ujaka Bonza Siniša Štork u zagrebačkoj predstavi nije dovoljno grmio, za što je barem dijelom odgovoran redatelj predstave koji mu je namijenio početak nastupa praktički iza scene, a kostimografkinja Valeria Donata Battela opteretila je lik Bonza za pjevanje potpuno neprilagođenim šeširom i odjenula ga identično kao još nekoliko statista, pa se samom svojom pojavom nije mogao dovoljno istaknuti. Riječki Bonzo Slavka Sekulića bio je glasniji, ali čujnost nije jedina odlika poželjna u pjevača.

  
  
  Dirigent riječke Butterfly Ville Matvejeff i dirigent zagrebačke Butterfly Marcello Mottadelli, ravnatelj Opere HNK-a, imali su na raspolaganju orkestre koji su pokazali dovoljno tehničke spreme za urednu izvedbu djela. Osobito je dobro u čisto tehničkom smislu funkcionirao orkestar na zagrebačkoj premijeri, iznenađujuće dobro s obzirom na činjenicu da je Mottadelli preuzeo predstavu nekih tjedan dana prije premijere (prvotno je angažiran bio Oleg Caetani koji je u Zagrebu bio i vodio pokuse, ali je suradnja s njime prekinuta u zadnji čas, o čemu kazalište nije posebno obavijestilo javnost). Mottadelli je u prvome činu otvorio, ili naslijedio od Caetanija otvoren, tradicionalni skok u kojemu Cio-Cio-Sanina obitelj i prijatelji komentiraju Pinkertonovu pojavu, dok je Matvejeff to mjesto tradicionalno preskočio.

  Madame Butterfly za dirigenta je teža partitura nego što bi se na prvi pogled moglo činiti, među ostalim i zbog razloga navedenih na početku teksta. Izvrsno dirigirati Puccinija nije lako. Matvejeff je senzibilan dirigent, ali ova partitura traži više agogičkih fluidnosti i emocionalnih proplamsaja od onih koje smo mogli čuti. Spomenuta nestašnost Goroa u prvome činu ukazuje na mogućno nedovoljan broj pokusa. Fortissimo orkestra neposredno prije spomenutoga E questo?... u drugome činu bio je mlak, ali bilo je i mjesta većega intenziteta, npr. u duetu Cio-Cio-San i Pinkertona u prvome činu (Butterfly: Sì, per la vita. Pinkerton: Vieni, vieni!).

  
  
  Više smo strasti, intenziteta i agogičkih prelijevanja mogli doživjeti na zagrebačkoj premijeri zahvaljujući Marcellu Mottadelliju, koji očito ima jak afinitet prema Puccinijevoj glazbi (doslovno smo mogli čuti njegovo uzbuđeno disanje; za razliku od ne baš uspješne premijere Trubadura prošle sezone, Turandot u pretprošloj također mu je bila dobra) a partituru djela kojim je više puta dirigirao dobro poznaje pa nije pogledom zakopan u nju nego ima slobodu u kreativnoj realizaciji muzike. Povremenih iskliznuća jest bilo: spomenuti otvoreni skok bio je obilježen raskorakom između pozornice i orkestralne rupe. Ako je izvedba i počela ponešto suzdržano (početni fugato bio je precizan, ali u tempu sporijem nego što bismo mogli očekivati), i ako nas orkestar nije uvijek uvjeravao u tijek drame, sâm završetak opere ostvaren je sa zamjetnim intenzitetom: Mottadelli je napravio veliku coronu na završnom akordu djela.

  Posebna je priča prva reprizna izvedba u zagrebačkoj Operi. Dirigent je bio isti, Pinkerton također, a novi su bili Butterfly (Bianca Margean), Sharpless (Siniša Hapač) i Goro (Siniša Galović). Hapač je pjevao najpristojnije među protagonistima (njegov karakterističan ton bio bi ljepši bez ponešto nazalnog prizvuka), postavivši se kao autoritativni Sharpless. Angelo Fiore bio je nesigurniji nego na premijeri, a Butterfly Biance Margean bilo je gotovo nemoguće prihvatiti nakon premijerne Valentine Fijačko. Njezina gluma bila je konvencionalna a pojava neuvjerljiva (nosila je privatnu plavu frizuru). Približavanje donjoj lagi bilo je uglavnom slabo, a pjevanje, unatoč pokojoj lijepoj frazi ili moćnoj visini, obilježeno nelijepim tonom. Ni po čemu nije bila Butterfly. Moram priznati da sam se nakon ozbiljne dvojbe tijekom pauze (koja je na premijeri trajala pedeset minuta!) odlučio prvu reprizu ipak pogledati do kraja. Madame Butterfly je opera koja u lošoj izvedbi lako postane dosadna, a ne dolazimo slušati Puccinija kako bismo testirali možemo li izdržati uvjete izvedbe do kraja (i orkestar je bio neobično neprecizan u odnosu na premijernu izvedbu) nego u nadi da ćemo moći biti dirnuti.

  
  
  Riječka i zagrebačka Madame Butterfly vjerojatno će puniti gledališta i blagajne na radost uprava svojih kazališta. I klasična Siriščevićeva i slobodnija Cignijeva inscenacija nekim su elementima postavile zapreke pred dostizanje potpunog intenziteta Puccinijeve tragedije. Dok je u Rijeci intenzitet pao nakon prvoga čina, dijelom i zbog shematizirane scenske pojave Cio-Cio-San, u Zagrebu smo, nakon prvotne iznenađenosti hladnoćom mračne šume breze, od drugoga čina, koji su osvježili nasadi makova (scenografija Darija Gessatija), nalazili više smisla u inscenaciji (radije bih ipak ponovno gledao Pizzijevu predstavu!). Najveći aduti ovih dviju Butterfly kućne su pjevačice u naslovnoj ulozi - Anamarija Knego i Valentina Fijačko Kobić, koje pjevački uspješnim debijima opravdavaju postavljanje toga naslova na repertoar. Obje su zaslužile i boljeg partnera u ulozi Pinkertona (Stjepana Franetovića još nismo mogli čuti jer mu je uprava zagrebačkog HNK-a namijenila debi tek četvrtom izvedbom). Knego i Fijačko Kobić imaju predispozicije za osnaživanje predstava koje u prvim izvedbama nisu posve opravdale očekivanja zahtjevnijih članova publike.

  Giacomo Puccini: Madama Butterfly
  
  HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci
  Orkestar, Zbor i Balet HNK-a Ivana pl. Zajca
  Dirigent: Ville Matvejeff
  Redatelj: Dražen Siriščević
  Scenograf: Slaven Raos
  Kostimograf: Juraj Zigman
  Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
  Zborovođa: Nicoletta Olivieri
  
  Uloge:
  Cio-Cio-San (Madame Butterfly): Anamarija Knego
  Benjamin Franklin Pinkerton: Dimitris Paksoglou
  Sharpless: Robert Kolar
  Suzuki: Ivanica Vunić
  Goro: Sergej Kiselev
  Bonzo: Slavko Sekulić
  Carski komesar: Dario Bercich
  Yamadori: Marko Fortunato
  Kate Pinkerton: Ana Majdak
  
  HNK u Zagrebu
  Orkestar i Zbor HNK-a u Zagrebu
  Dirigent: Marcello Mottadelli
  Redatelj: Andrea Cigni
  Scenograf: Dario Gessati
  Kostimografkinja: Valeria Donata Bettella
  Oblikovateljica svjetla: Fiammetta Baldiserri
  Zborovođa: Luka Vukšić

  Uloge:
  Cio-Cio-San (Madame Butterfly): Valentina Fijačko Kobić (25. 10.) / Bianca Margean (28. 10.)
  Benjamin Franklin Pinkerton: Angelo Fiore
  Sharpless: Ljubomir Puškarić (25. 10.) / Siniša Hapač (28. 10.)
  Suzuki: Sofia Ameli Gojić
  Goro: Ivo Gamulin (25. 10.) / Siniša Galović (28. 10.)
  Bonzo: Siniša Štork
  Carski komesar: Ozren Bilušić
  Yamadori: Tvrtko Stipić
  Kate Pinkerton: Dina Jularić Ivančić
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 6. studenog 2019.

Piše: