Veliki graditelj i inovator

Prilog obilježavanju 250. obljetnice smrti don Petra Nakića

• Jedan od rijetkih gradova u Hrvatskoj - Šibenik, ujedno i središte Šibenske biskupije, poznat je u Hrvatskoj po crkvama koje još uvijek čuvaju brojne povijesne orgulje. S vremenom su nabavljane i nove, suvremenije orgulje kako bi prije svega odgovorile potrebama liturgije, jer su orgulje već od 1288. (samo deset godina prije osnutka Šibenske biskupije) prihvaćene od crkvenih vlasti kao podrška liturgijskih obreda. Za crkve u bogatim sredinama često su nabavljane i postavljane dvoje orgulje kao npr. u Crkvi sv. Marka u Veneciji, gdje su postale temeljem posebnog načina zborskoga pjevanja - tzv. cori spezzati (razdvojeni zborovi) uz ili bez instrumentalne pratnje (a cappella). Početak dvozbornoga pjevanja u Veneciji veže se uz skladatelja Adriana Willaerta (1490-1562), porijeklom iz tadašnjeg nizozemskog područja. Bio je više desetljeća prvi orguljaš u Crkvi sv. Marka, a njegovi nasljednici bili su Venecijanci stric Andrea i nećak Giovanni Gabrieli, čije skladbe stoje na vrhuncu dvozbornoga pjevanja.

  Bogatstvo i raskoš Mletačke Republike odražavali su se stoljećima na različitim područjima umjetničkog i kulturnog života. Tako već od početka 16. stoljeća - renesanse u Veneciji, djeluju prvi tiskari muzikalija, od kojih je najpoznatiji Ottaviano dei Petrucci. U sljedećem, 17. stoljeću uz početak baroknoga stila povezuje se u Italiji i uzlet u graditeljstvu gudačkih instrumenata, a gradnja orgulja nastavlja se u Veneciji, oslanjajući se na bogatu tradiciju. U Italiji su do danas sačuvane mnoge orgulje građene u 17. i 18. stoljeću – neke čak u izvornom obliku, neke preuređivane i dio su bogate i zakonom zaštićene spomeničke baštine. Među njima su i mnoge orgulje hrvatskoga graditelja don Petra Nakića (Bulić, 1694 - Venecija, 1769) koji je poznat kao utemeljitelj mletačko-dalmatinske škole u prvoj polovini 18. stoljeća. Brojne povijesne orgulje u Italiji restaurirane su u razdoblju između 1976. i 1993. godine, a iscrpna dokumentacija o njihovim značajkama s fotografijama objavljivana je u posebnim svescima prema regijama u Italiji. U svesku Organi restaurati di Friuli-Venezia Giulia (Udine 1994.) nalazi se dokumentacija o pet orgulja don Petra Nakića: u Katedrali sv. Marka Evanđelista u mjestu Pordenone (građene 1749.), u Crkvi sv. Ivana Krstitelja u mjestu Latisana (građene od 1756. do 1758.), u Župnoj crkvi sv. Jurja u mjestu Lusavera (građene 1743.), u Župnoj crkvi sv. Vitalea u mjestu Muzzana del Turgnano (građene 1750.) te orgulje u Župnoj crkvi sv. Justine u mjestu Codroipo (građene iza 1750.), koje mu se pripisuju.

  
  
  To je samo dio od 350 do 370 orgulja koje je don Petar Nakić izgradio između 1720. i 1766. godine, dovršavajući posljednje orgulje u suradnji s Francescom Daccijem (1712-1784). Smatrajući ga svojim najboljim učenikom, povjerio mu je vođenje svoje radionice od 1762. godine. Gradeći od 1720. godine samostalno orgulje za crkve u više regija u Italiji, Sloveniji (u Piranu u Crkvi sv. Jurja mučenika nalaze se potpuno sačuvane orgulje građene 1746.) i u Hrvatskoj, primijenio je Nakić znanja i iskustva stečena u radionici majstora Giovannija Battiste Piaggia. Za formiranje njegova graditeljskog umijeća i inovacije po kojima je i danas poznat i priznat među graditeljima orgulja u Europi, presudno je i poznavanje opusa Eugenija Gasparinija (1623-1706), orguljara njemačkog podrijetla koji je djelovao u Italiji više od trideset godina. Izgradio je brojne orgulje, među njima dvoje u Crkvi sv. Giustine u Padovi: manje jednomanualne sa šesnaest registara i veće dvomanualne s trideset i dva registra koje je bilo potrebno popraviti. Kako navodi Antonio Garbelotti (podatak preuzeo Emin Armano za knjigu: Don Petar Nakić Pietro Nacchini: utemeljitelj mletačko-dalmatinske graditeljske škole orgulja, Bulić 1998.) don Petar Nakić pozvan je 1734. da popravi orgulje „nakon niza bezuspješnih pokušaja“ (usp. Armano, op. cit., 18). U to vrijeme već iskusni, ugledni graditelj orgulja Nakić uspješno je obavio popravak, usporedivši talijanski način gradnje (principalnih) orgulja „(...) s elementima njemačkoga graditeljstva prisutnima u Gasparinijevu remek-djelu. Uočio je odlike obaju načina i u svom daljnjem radu, težeći svojim orguljarskim idealima, ostvario svojevrsnu sintezu graditeljskih načela. (...)“ (Armano, op. cit., 18).

  U nastavku poglavlja Značaj Nakićeva graditeljskog opusa postavlja Emin Armano pitanje: „Što je Nakić učinio s tradicionalnim mletačkim graditeljstvom, po čemu je postao poznat i toliko tražen graditelj orgulja?“ (Armano, op. cit., 18). Promatrajući orgulje kao glazbalo koje današnjim slušateljima svojim zvukom najbolje odražava glazbeno-estetska poimanja jednog razdoblja, moglo bi se možda reći da Nakićeve orgulje bojom i jasnim izgovorom tona osvajaju slušatelje za vrijeme liturgijskih obreda ili koncerata. Kako je to Nakić postigao u svojim orguljama? Izrađivao je zračnice s registarskim kliznicama omogućujući prohodnost zraka u svirale, ostavio je podjelu zračnica za manual, izrađivao je samostalnu zračnicu za neke registre u pedalu, ugrađivao je kolektiv tiratutti za pokretanje svih registara te je standardizirao mehanički ustroj orgulja. Tada poznati izbor registara obogatio je novom zvučnom bojom Voce umana (prema Armano, op. cit., 19-20).

  Odlike Nakićeva umijeća gradnje orgulja odaju i orgulje u crkvi samostana (franjevaca konventualaca) sv. Frane u Šibeniku, u gradu u kome je 4. studenoga 1712. ušao u franjevački red i uzeo redovničko ime Pavao. Nakon studija filozofije, što odgovara razini današnje gimnazije, nastavio je Nakić studij teologije u Veneciji, učeći usput gradnju orgulja u radionici Giovannija Battiste Piaggia. 1729. napustio je franjevački red i postao dijecezanski svećenik te pronašao svoj pravi životni poziv u gradnji orgulja. U Hrvatskoj je Nakić gradio više orgulja: za katedralu u Rabu (od 1756. do 1759.), za župnu crkvu od Karmena u Nerežišću na otoku Braču (1753.), za samostan benediktinki u Zadru (?), za franjevački samostan sv. Frane na Zidinama u Zadru (1753.), za crkvu sv. Šimuna Proroka u Zadru (?), za crkvu sv. Mihovila u Zadru (od 1750. do 1770. [!]), za crkvu sv. Stošije u Zadru (1759.), za Eufrazijevu baziliku u Poreču (1756.), za crkvu Navještenja Marijina u Supetru (?), za župnu crkvu u Sv. Lovreču Pazenatičom (1735.), za crkvu sv. Andrije u Rabu (?), za sustolnu crkvu sv. Marka u Makarskoj (1770. [!]), za kapelu sv. Filipa u Makarskoj (?), za franjevački samostan u Živogošću (?), za franjevački samostan u Kamporu na Rabu (od 1746. do 1749.) (Armano, op. cit., 27-40). Provodeći iscrpna istraživanja, organolog Božidar Grga (1942-2019) zaključio je u međuvremenu da su orgulje u samostanskoj crkvi sv. Klare u Splitu (sredina 18. stoljeća) i orgulje u franjevačkoj crkvi sv. Marije u Zaostrogu (1738.) također djelo don Petra Nakića (podaci iz arhivske građe Božidara Grge). Ratna razaranja (Drugi svjetski rat), nemar ili neodgovarajuća zaštita uništila su većinu Nakićevih orgulja u Hrvatskoj pa su od svih netom navedenih danas sačuvana samo četiri instrumenta – u Šibeniku, Splitu, Rabu i Sv. Lovreču Pazenatičkom – od kojih su jedino potpuno izvorne orgulje u Šibeniku.

  Orgulje don Petra Nakića postavio je njegov učenik i nasljednik u radionici Francesco Dacci 1762. godine na koru Crkve sv. Frane u Šibeniku. Lijepog zvuka, karakterističnog za Nakićevo graditeljsko umijeće, nisu s vremenom mogle odgovoriti sve većim zahtjevima liturgijskih i koncertantnih skladbi. Velika obljetnica – 900 godina od prvoga pisanog spomena grada Šibenika 1966. godine, bila je povodom razmišljanju o novom većem instrumentu. Postavilo se pitanje što učiniti s Nakićevim prelijepim i vrijednim instrumentom koji je čekao na jedan odgovarajući stručni zahvat kako bi opet zazvučao u svojoj punoj tonskoj ljepoti. Pronađeno je rješenje: Nakićeve orgulje preseljene su u bočnu kapelu Sv. Križa, a na pjevalištu su do 1969. postavljene nove orgulje tvrtke Heferer iz Zagreba, koje je donirao Caritas iz Rima. Veliku brigu za Nakićeve orgulje pokazao je upravo tada Božidar Grga, pa su možda baš one usmjerile njegov životni put na trajnu brigu o zaštiti povijesnih orgulja u Hrvatskoj kojim je ustrajno, samozatajno i odgovorno kročio do 23. siječnja ove godine, kad nas je zauvijek napustio. Jedan od projekata Božidara Grge bila je Ljetna orguljaška škola utemeljena 1994. (o 300. obljetnici rođenja don Petra Nakića). Mnogi su mladi polaznici u Šibeniku upoznali orgulje i osjetili ljubav za instrument i glazbu namijenjenu njemu, a mnogi od njih odabrali su kasnije studij orgulja. Među njima je Šibenčanin Pavao Mašić, koji je prva znanja u sviranju orgulja stekao upravo u Orguljaškoj ljetnoj školi u rodnome gradu.
  
  
  
  Danas njen umjetnički voditelj i ugledni orguljaš koji koncertira diljem svijeta, već je kao student 10. kolovoza 2001. svirao na sačuvanim Nakićevim orguljama (građenim 1757.) u bazilici di Maria SS. della Misericordia u mjestu S. Elpidio al Mare na koncertu kojim se prisjetilo na domovinu don Petra Nakića – Hrvatsku. Nakić koji je kasno talijanizirao svoje prezime (u Nacchini i sl.) s ponosom je isticao svoje porijeklo. Isti priređivači pozvali su i ove godine Pavla Mašića, podsjećajući svoju publiku na Nakićevu domovinu i 250. obljetnici njegove smrti koncertom održanim 23. kolovoza. Na Nakićevim orguljama u Šibeniku svirali su i ove godine polaznici Orguljaške ljetne škole, a možda će do kraja godine biti priređeni još neki koncerti koji će nas podsjetiti na (u Italiji i Europi) priznatog i poznatog graditelja orgulja - don Petra Nakića.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 17. prosinca 2019.

Piše: