ORKESTRALNO MUZICIRANJE U ZAGREBU OD 20-IH DO 50-IH GODINA 19. STOLJEĆA
Povijesni osvrt povodom 150. obljetnice postojanja Zagrebačke filharmonije (2.dio)
-
U tekstu objavljenom u prvome broju časopisa Luna. Agramer Zeitschrift 1. srpnja 1826. najavljen je nastup glazbe Pješadijske pukovnije grofa Colloredo na zabavi s domjenkom u Maksimiru. Već od tada nastupale su potpune glazbe pješadijskih pukovnija samostalno na koncertima na šetalištima i u parkovima te na brojnim koncertima samostalno i kao pojačanje nekog od orkestara. Uključujući u svoje sastave i klasični gudački dio simfonijskog orkestra, vojnički orkestri mogli su samostalno (ili u suradnji s drugim orkestrima) izvoditi i skladbe simfonijskoga repertoara. Zahvaljujući tome, u jednom trenutku glazbenog života Zagreba Glazba Pješadijske pukovnije nadvojvode Leopoloda br. 53 postala je stalni kazališni orkestar. Bilješku o tom potezu kazališne uprave iz g. 1894. donose novine Agramer Zeitung:„(...) Najviše zanimanja bez sumnje će u publici izazvati vijest da se ponovno uspostavljaju operne i operetne predstave za koje će biti angažirano stalno osoblje.
Zbor čine dvanaest gospođa i četrnaestero gospode. Orkestar predstavlja glazba Pješadijske pukovnije nadvojvode Leopolda br. 53 pod ravnanjem svoga kapelnika gospodina Josipa Dvořaka.“
Pješadijske pukovnije kao dio državnog sustava Habsburške monarhije bile su financirane iz proračuna, pa su i njihovi glazbenici djelovali kao profesionalni glazbenici od kojih su neki imali glazbenu naobrazbu i svirali čak više instrumenata. Upravo godine 1894. ponovno je u Zagrebu uspostavljena opera u Narodnome zemaljskom kazalištu, pet godina nakon ukidanja 1889. Tome su zacijelo pridonijeli veliki materijalni troškovi koje nije moglo podnijeti slabo razvijeno gospodarstvo tadašnje Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kao i glavnoga grada Zagreba, u kojem je tada živjelo svega 40-ak tisuća stanovnika. No, scenske predstave s glazbom ili operne predstave izvođene su u Zagrebu već od kraja 18. stoljeća na sceni kazališta Amadeo ili od 1834. godine u kazališnoj zgradi na uglu Gospodske ulice (danas starogradska vijećnica na uglu Trga sv. Marka i Ćirilometodske ulice) koju je izgradio zagrebački trgovac Kristofor Stanković. Često su nastupali i članovi Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda, što je bilo predviđeno u statutu društva, pomažući malobrojnim članovima kazališnog orkestra. Bez obzira na činjenicu da neki glazbenici kazališnog orkestra možda i nisu imali verificirano glazbeno školovanje, njihov je status postao bitno drugačiji od godine 1851. kada, nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora između Kristofora Stankovića i vlade, kazalište postaje zemaljskim zavodom sa stalnom godišnjom materijalnom potporom. Upravo je činjenica da je rad glazbenika vrednovan poput ostalih poslova pretpostavka ostvarenja statusa profesionalnih glazbenika u jednoj društvenoj sredini.
Kazališni orkestar postojao je, dakle, u Zagrebu i prije osnutka stalne opere 1870. godine. Već 1845. godine njegovim je ravnateljem postao violinist, violist, pijanist, dirigent i skladatelj Franjo Pokorni (1825-1859). Sedam godina kasnije Pokorni je preuzeo i upravu Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenoga zavoda, a prema nekim podacima već je 1850. utemeljio prvi puhački orkestar u Zagrebu. U djelovanje Franje Pokornog spada i vođenje Prvoga hrvatskog građanskog orkestra, utemeljenog 1854. godine. Njegov prvi nastup održan je 20. studenoga 1854. u zagrebačkome Hotelu Prukner u Ilici 44, u zgradi koju je 1844. izgradio arhitekt Bartol Felbinger (1785. ili 1786-1871), a do prije nekoliko godina u njoj se nalazila Državna uprava za zaštitu kulturne baštine. Prvi nastup Pokornijeva građanskog orkestra najavljen je u novinama kao Elizabetinska svečanost, a spominju se samo nove skladbe, među kojima i potpourri Musikalischer=Eisenbahn=Telegraph Franje Pokornog, o kojem se više doznaje iz najave u novinama Agramer Zeitung za 18. prosinca 1854. godine:
„Ponedjeljak 18. prosinca
Glazbena svečana večer
u hotelu Prukner,
gdje će Prva hrvatska građanska glazba pod ravnanjem gospodina Franje Pokornog svirati najomiljenije skladbe, između ostalog Quodlibet-četvorku s motivima iz opera “Ernani”, “Fra Diavolo”, “Noćni logor u Granadi”, “Kradljiva svraka”, “Kći pukovnije”, “Robert đavo”, “Ciganka”, “Zampa”, “Belisario” od Pokornog, zatim na zahtjev publike “Glazbeni željeznički telegraf” (potpourri) Pokornog, u kojem se čuje zvučni signal odlaska, poštanski rog, lupanje i zvižduk lokomotive, (...).“
Prema podacima iz novina, djelatnost orkestra zabilježena je do 28. veljače 1856., iako ga je svestrani i iznimno angažirani glazbenik Franjo Pokorni mogao voditi do prerane smrti 26. rujna 1859. godine. Njegov glazbeni dar i svestranost uočio je autor opširne kritike u časopisu Croatia, potpisan šifrom -x-, pod kojom se možda krije urednik Antonio F. Draxler. Tekst se odnosi na javni godišnji koncert pitomaca i učenika Glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, održan 12. kolovoza 1841. u 10 sati u dvorani Kraljevske akademije znanosti na Trgu sv. Katarine. S obzirom na opširan i zanimljiv program u kojem su sudjelovali i nastavnici glazbene škole, autor kritike izdvojio je nastavnika violine Antuna Kirschhofera (1807-1849) i njegove učenike Silvina pl. Medunića i Franju Pokornog, koji su pokazali visoke tehničko-interpretativne domete sviranja. Franjo Pokorni nastupio je kao violinist, solist i pratilac pjevača na klaviru. Ovaj koncert važan je u povijesti recepcije (primalaštva) simfonijskog opusa Ludwiga van Beethovena u Zagrebu, jer je izvedena (u cjelini ili nekoliko stavaka?) Simfonija br. 1 u C-duru, op. 21. Taj podatak pomiče granicu sa godine 1872., kada je 22. studenoga na koncertu u čast sv. Cecilije izvedena njegova Simfonija br. 7 u A-duru, op. 92 bez tehnički zahtjevnog trećega stavka, što možda potvrđuje i manjak svih profila glazbenika potrebnih za konkretizaciju te partiture.
Koncert je priredio Hrvatski glazbeni zavod, održan je u dvorani kazališta, a nastupili su članovi Društvenog orkestra Zavoda, članovi kazališnog orkestra i članovi Kapele baruna Kuševića (33. Linijske pješadijske pukovnije generala Milana Kuševića) pod ravnanjem Ivana pl. Zajca (1832-1914). U to vrijeme Ivan pl. Zajc obnašao je dvije iznimno važne (i dobro plaćene) dužnosti u Zagrebu: bio je ravnatelj Opere Narodnoga zemaljskog kazališta i ravnatelj Glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda. Sa sigurnošću se može pretpostaviti da je imao uvid u objavljivanje podataka o izvođačima na spomenutome koncertu ili kasnijeg opovrgavanja u novinama nepotpuno objavljenih podataka, pa je malo vjerojatno da bi propustio priliku najaviti orkestar kao Filharmonija kazališnog orkestra (ime iz 1919.) ili Zagrebačka filharmonija (ime od 1920.). Stoga je još prerano govoriti o profesionalnom simfonijskom orkestru kakvi su osnivani u Sjedinjenim Američkim Državama već od 1841. godine, pa će u sljedećem nastavku biti navedeni još neki pokušaji ustroja orkestara u Zagrebu od 70-ih godina 19. stoljeća kao povijesnih prethodnika današnjoj Zagrebačkoj filharmoniji.
(Nastavlja se...)
© Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 24. siječnja 2020.