Nedostatak senzibiliteta za djelo

Koncert Zagrebačke filharmonije i Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić iz Crvenog ciklusa, Ivo Lipanović, dirigent, Lisinski, 7. veljače 2020.

• 
  
  Nakon dugo vremena dočekalo se još jednu izvedbu Beethovenove Misse solemnis u D-duru op. 123, jedno od kapitalnih, silno zamršenih i zahtjevnih i ne osobito voljenih djela. Ta nevoljenost uglavnom je od glasa do glasa rasprostranjena vjerojatno iz vokalnog sektora, jer Beethovenov slog sigurno nije udoban, ali bi o udobnosti majstorova pisma valjalo ponešto zapitati i instrumentaliste. Rijetkost živih izvedbi zacijelo je i zbog složenosti fakture kojoj nije dovoljna samo prirođena muzikalnost, a ni čitanje ovlaš. A tu je i 250.  rođendan velikog majstora, pa priliku da se Missa izvede uživo ne treba propustiti. Jako dobro, osim što vodstvo izvedbe valja izbrati. Možda kakva audicija za Missu?

  Nažalost, i unatoč ozbiljnom trudu i pripremljenosti izvođača u segmentima. Veliki izvodilački aparat – zbor, orkestar i soliste, predvodio je maestro Ivo Lipanović s mnogo htijenja i nešto manje znanja i osjetljivosti za djelo.  Pravo bombardiranje događalo se neprestanom količinom glasnosti koju su predvodili reski zborski soprani, rječitih basa u zboru ili troje dobrih iz solističkog kvarteta. Sve je to - uz male predahe usklađenih skupina gudača ili puhača Filharmonije, točnih nastupa zbora u polifonim odlomcima, bilo naprosto kaotično, bolno i bez svijesti o cjelini. K tome još i potpuna ravnodušnost prema dinamici i plastičnijem oblikovanju zvučne slike. Ne bi bilo pošteno sve to pripisati autoru Misse, kao što se to često čini, nego ponajprije voditelju izvedbe. A vodio je sposoban i dobro uvježban i razgovijetan Akademski zbor Goranovaca, čiji je voditelj Luka Vukšić, ali i čiji se članovi ozbiljnije približavaju dobi za članstvo u Akademiji znanosti i umjetnosti. S druge strane, bila je to novijoj publici prilika da Beethovenovu svečanu misu čuju uživo, ma kako konfuzno i bez provodne misli bilo. Missa koja se u polifonim ulomcima dotiče i prethodnika - od Palestrine ili Bacha i do Mozarta s punim respektom i s novim pogledom.

  
  
  Dohvatiti se izvedbe Misse solemnis, baš kao i Devete simfonije koja je  nastajala negdje u istom razdoblju, ozbiljan je i odgovoran posao koji donosi bodove kad je objavljen u umjetničkoj biografiji. Tako će to moći zapisati i mlada sopranistica Marta Hut, savjesna i zasad samo s pogledom u bolju budućnost. Najbolje se u tom pametnom vokalnom kvartetu doziranom izražajnošću pokazala  altistica Martina Gojčeta Silić. Neočekivano je s početka pretjerivati tenor Krešimir Špicer dok je svijetli bas Giorgio Surian ostao profesionalno korektan.

  Iako je teško secirati stavak po stavak u općoj, navodno efektnoj buci, među svim pitanjima – zašto, nameće se stavak Benedictus s kvartetom vokalnih solista, odnosno kvintetom s istaknutom odličnom solo-violinom Oresta Shourgota. Kao da se veliki ansambl natjecao tko će taj pjev violine efikasnije nadjačati. Nešto međusobnog osluškivanja ne bi bilo na odmet i u tako velikom ansamblu, čak i kada glavni zapovjednik tome ne pridaje osobit značaj. A to se obija o glavu iole upućenijeg slušatelja, a autor je nasreću blagopočivši već neko dulje vrijeme.   
  
  Zagrebačka filharmonija
  Akademski zbor Ivan Goran Kovačić
  Ivo Lipanović, dirigent
  Marta Hut, sopran
  Martina Gojčeta Silić, alt
  Krešimir Špicer, tenor
  Giorgio Surian, bas

  Program: 
  L. van Beethoven: Missa solemnis, op. 123
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 12. siječnja 2020.

Piše: