Bez iskre intepretativnog nadahnuća

Koncert Zagrebačke filharmonije In memoriam Lovro von Matačić, Hans Graf, dirigent, Koncertna dvorana lisinski, 16. veljače 2020.

• 
  
  Hans Graf, ovogodišnji predvodnik, dirigent Filharmonijinog koncerta u spomen na Lovru Matačića, našao se na razmeđu. S jedne strane, velikim znanjem i pomnim čitanjem korektno je i uređeno prošao kroz izvedbu Sedme simfonije u E-duru Antona Brucknera, baš kako se to u današnje vrijeme traži za snimku. S druge strane, izostala je svaka pomisao i o kakvom individualnom, kreativnom uvidu u djelo. Orkestar je više nego uredno slijedio dirigenta znalačkog autoriteta.

  Na kraju se moglo itekako začuditi, jer austrijski dirigent Grafova kalibra, s karijerom koja obuhvaća cijeli svijet i uspješno se nosi s golemim repertoarom, pristupio je Brucknerovoj Simfoniji doduše vrlo znalački, ali ipak kao činovnik. U tome se, nema sumnje, hladnokrvnom vještinom bez lica itekako udaljio od Matačića, čijoj je uspomeni koncert i bio posvećen. Jer u dobro popunjenoj dvorani sjedili su i dovoljno stari slušatelji koji se iz mladosti itekako sjećaju rizika i gradnje Matačićevih slavnih i uzbudljivih interpretacija, njihova velikog luka, gradnje poput katedrale i fascinacije odslušanim, fascinacije koja se pamti i desetljećima. Jer Matačić nije uzalud bio jedan od povijesnih intepreta Brucknerova golema simfonijskog  opusa, interpretacija koje su i one koji nisu ljubitelji majstorova opusa mogle uvjeriti da su u krivu. Fascinantan spoj između autorova zapisa i rijetkog iskonskog tumača stavio je Zagreb u središte Brucknerova glazbenog svijeta.

  
  
  Toga je Hans Graf zacijelo svjestan, ali se ipak gotovo ziheraški priklonio samo pomnom čitanju bez iskre intepretativnog nadahnuća koje je krasilo Matačića. O teškim riječima poput transcendentnosti da se i ne govori.  Sve je bilo u redu, ali s vrlo malo kontroliranih gradacija u kojima nije pretjerivao i u toj pomnosti, reklo bi se - štreberskog čitanja, ispustio je sliku velike cjeline. A Bruckneru, velikom majstoru pomno građene simfonije, naprosto se ne može u živoj izvedbi pristupiti na taj način. Opet treba reći da je sve bilo školnički u redu. K tome bi bilo teško odgovoriti na pitanje biste li ponovno slušali takvu izvedbu bez trunka uzbudljivosti. Odgovor je lako pogoditi: ne bi. Ne bi se došlo u napast da se nekom preporuči.

  
  
  Možda je moglo iznenaditi da je na programu bila samo Sedma Bruckerova simfonija koja ne pripada najopsežnijima. Takva je prilika iskorištena za predaju nagrada Matačić za životno djelo Hrvatskog društva glazbenih umjetnika uoči izvedbe. Ove godine iznimno su dodijeljene dvije nagrade. Pripale su pijanistima Pavici Gvozdić i Vladimiru Krpanu, koji su oboje u šezdesetak godina svojih uspješnih pijanističkih i pedagoških karijera imali priliku kao solisti surađivati s Matačićem. Nagrade Matačić predao je predsjednik Društva Filip Fak, također pijanist. Nakon slušanja Sedme simfonije moglo se samo ustanoviti da velebno djelo zaslužuje ne samo korektnu nego i nadahnutu izvedbu, kakva je ovom prilikom nažalost izostala. 
  
  Program: 
  A. Bruckner: 7. simfonija u E-duru, WAB 107
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 25. veljače 2020.

Piše: