Malo novog, a više već poznatog

Ana Vidić, Lovro Matačić, Fond Lovro i Lilly Matačić, Zagreb 2020.

• Nepredviđeni događaji često mijenjaju naše planove i dogovore, pa se promijenio i nadnevak predstavljanja monografije Ane Vidić Lovro Matačić. Najavljeno za 14. veljače – rođendan velikog maestra, bilo je odgođeno za utorak, 18. veljače zbog oproštaja na Mirogoju od pet dana ranije preminulog kolege-maestra Vladimira Kranjčevića. U preuređenoj maloj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda okupili su se glazbenici, muzikolozi, kulturni djelatnici i prijatelji glazbe ne sluteći da će to biti jedan od posljednjih događaja u povijesnoj zgradi iz 1876. godine koja je teško oštećena u potresu 22. ožujka 2020. I sam Lovro pl. Matačić nastupao je u toj dvorani tijekom gotovo sedam desetljeća dugoga glazbeničkog djelovanja, a u Arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda čuva se i njegova ostavština. S velikim zanimanjem dočekana je nova monografija najavljena kao djelo s „prije nedostupnim materijalima koji će upotpuniti naša saznanja o Maestrovu životu i karijeri“, kako je u predgovoru napisao maestro Zoran Juranić, predsjednik Upravnog odbora Fonda Lovro i Lilly Matačić.

  U velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda predstavljena je 24. ožujka 1996. monografija Matačić, čiji je nastanak potaknuo sam Lovro pl. Matačić, a njena urednica i autorica većeg dijela teksta bila je muzikologinja dr. Eva Sedak (1938-2017). Okupila je tada više uglednih suradnika, smatrajući da samo jedna osoba ne može pisati o tako velikom glazbeniku i njegovu osebujnom djelovanju. U međuvremenu je monografija, čiji su izdavači bili izdavačka kuća AGM i Fond Lovro i Lilly Matačić rasprodana, pa je u dogovoru sa spomenutim Fondom dr. Eva Sedak razmišljala „o novoj verziji Matačićeve biografije, opsegom skromnije, koncepcijom homogenije i formatom pristupačnije“, pojašnjava u uvodu autorica Ana Vidić. Prema želji dr. Eve Sedak, trebala ju je autorica pripremiti „pod dragocjenim mentorstvom profesorice Sedak“, što se nije ostvarilo, „(...) no njezina je monografija bila ne samo polazište i temeljni izvor nego i nezamjenjivi putokaz.“ Upravo ove riječi poslužit će kao polazište za prikaz monografije Lovro Matačić Ane Vidić uz nekoliko pitanja koja se nameću.
  
  
  
  Prvo pitanje glasi: je li trebalo prirediti drugo izdanje monografije Matačić s novim podatcima i napomenama (urednice i autorice) Ane Vidić s obzirom na preveliku sličnost u redoslijedu izlaganja, u odabiru fotografija, u navođenju korištene literature i u izdašnom broju bilješki uz tekst (čak 537). Drugo pitanje odnosi se na poglavlje Dokumentacija (gotovo trećina knjige) koje se navodi bez imena autorice Snježane Miklaušić-Ćeran iako je ona poznata iz CIP-a (Katalogizacija u publikaciji). Prva tablica Kalendarij donosi pregled nastupa Lovre pl. Matačića koji prema uredničkoj koncepciji dr. Eve Sedak nisu precizno navedeni kao u izvorniku autorice. Primjerice, za pet izvedbi Requiema Giuseppea Verdija u Zagrebu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u listopadu 1974. stoji podatak „listopad“, što podrazumijeva samo jednu izvedbu, a sa stanovišta recepcije djela znači da ju je pratilo pet puta manje posjetitelja u dvorani koja ima 1800 mjesta za publiku. Podatci o izvođačima također nisu potpuni, što se moglo ispraviti za novo izdanje još jednog sveska uz onaj osnovni koji se bavi životom i djelovanjem Lovre pl. Matačića. Treće pitanje koje se nameće glasi: je li dr. Eva Sedak zamislila na ovakav način novo izdanje monografije o Lovri pl. Matačiću i koliko je u novome radu Ane Vidić Lovro Matačić ostalo njenog autorskog udjela, što se u podatcima o odgovornosti – autorstvu – trebalo riješiti navođenjem dviju autorica.

  
  
  Nije uvijek ugodno naći se u ulozi recenzenta, odnosno osobe koja treba biti „prosuđivač vrijednosti nekog novog izdanja“ (dr. Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zora, Zagreb 1958., 1060). U slučaju prosudbe nove monografije Lovro Matačić Ane Vidić bilo je nužno usporedno čitati i monografiju Matačić iz 1996., osobito poglavlje dr. Eve Sedak Životopis glazbom i kratke priloge glazbenika, glazbenih kritičara i glazbenih poduzetnika koji su surađivali s Lovrom pl. Matačićem, prikupljene u poglavlju Laudatio. Prema riječima maestra Zorana Juranića u predgovoru monografije Lovro Matačić, Ana Vidić je „(...) promijenila koncepciju pristupa u novoj knjizi, odlučivši se za biografski narativ (...)“ uz već spomenuto navođenje nove građe i podataka. Prvo što se uočava na knjizi je naslov, što bi trebalo pokušati objasniti za obje monografije. Dr. Eva Sedak dala je naslov Matačić, izbjegavši tako dvojbu oko navođenja pripadnosti plemstvu (u kratici pl.) koje je obitelji Matačić dodijeljeno još u 17. stoljeću. Davši naslov Lovro Matačić, prihvatila je Ana Vidić rješenje koje daje Hrvatski biografski leksikon, temeljni priručnik u Hrvatskoj koji je pokrenuo Jugoslavenski leksikografski zavod davne 1975. godine.

  Kroz devetnaest poglavlja Ana Vidić prepričava životopis Lovre pl. Matačića (od rođenja na Sušaku, školovanja i profesionalnog profiliranja) i djelovanje prema mjestima u (Kraljevini Jugoslaviji i poslijeratnoj FNRJ i SFRJ) Jugoslaviji i drugim zemljama u Europi, uključujući i kratki boravak u Japanu. U tom pripovijedanju slijedi nit-putokaz dr. Eve Sedak u slobodnom prepjevu izvornika, a citira njega i tekstove suradnika koji su ili uklopljeni u Životopis glazbom ili su uvršteni u poglavlje Laudatio. U bilješkama, doduše, navodi autore tih tekstova uz stranicu u monografiji Matačić, što znači da nije samostalno otkrivala te izvore.

  Slijedeći kronologiju Matačićeva djelovanja, Ana Vidić započinje izlaganje o njegovome preuzimanju važne glazbene funkcije u nekom glazbenom središtu i postavlja ga u određeni vremenski okvir. Izdvojit ćemo tek neka poglavlja: Među dirigenstkom elitom (...) 1954. – 1964.: Europska i njemačka poslijeratna dirigentska scena (...); Istočna Njemačka (...) 1956. – 1958. (...); Osvajanje domovine opere (...) 1961. – 1982.: (...); Ponovno slobodan: povratak na zagrebačke pozornice (...) 1961. – 1969.: Obnovljena suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom u Dubrovniku (...); Konačni povratak: šef dirigent Zagrebačke filharmonije (...) 1968. – 1973.: Ljetnikovac u Lozici kod Dubrovnika (...) i dr. Autorica često povezuje neki kasnije napisan tekst uz Matačićev raniji nastup, što kadikad dovodi čitatelja u zabunu, isto kao i povremeno preplitanje tematskog izlaganja podataka u zaokruženim poglavljima. S obzirom na krug čitatelja kome je namijenjena ova popularnije pisana monografija, trebalo bi se pretpostaviti da svi oni neće biti jednako dobro upoznati sa svim djelima koja je Lovro pl. Matačić imao na repertoaru, čiji je detaljan popis u poglavlju Dokumentacija (...) Repertoar u monografiji Matačić. Stoga se uz sva nabrojana djela (barem prvi put) moglo navesti puno ime skladatelja, broj (npr. za klavirske koncerte Wolfganga Amadeusa Mozarta), tonalitet i opus.
  
  U više navrata navedene su skladbe kojima je Matačić dirigirao kroz nekoliko godina, uz navođenje samo prve godine od dolaska na novo mjesto, pa čitatelja može zbuniti npr. podatak o proslavi 80. obljetnice rođenja Krešimira Baranovića i Jakova Gotovca (iz 1975. godine) u nizu koncerata Zagrebačke filharmonije čiji je šef-dirigent bio od 1970. (str. 195). Isto tako Ana Vidić u monografiji nedosljedno navodi izvor podataka o koncertima Zagrebačke filharmonije, koji je na ovome mjestu izostavljen. Izvor su poglavlja Kronologija koncerata u Zagrebu od 1871. i Gostovanja Zagrebačke filharmonije autorica Snježane Miklaušić-Ćeran i Alme Zubović (i nenavedenog autora Branka Ćerana) iz monografije Zagrebačka filharmonija.
  
  Predstavljajući neke od orkestara s kojima je surađivao Lovro pl. Matačić, Ana Vidić ne navodi kao izvor internet s kojega je preuzela podatke o dirigentu Georgu Soltiju (članak s web-stranice Wikipedia, na kojoj je citirana rečenica iz priručnika Grove Dictinary of Music and Musicians, str. 155 u monografiji Lovro Matačić). Isto tako ne navodi izvor ni za opširan tekst o Berlinskoj filharmoniji (str. 43-44) s kojom je Lovro pl. Matačić u više navrata surađivao, a njezina je djelatnost tijekom prvih sto godina (od 1882. do 1982.) dokumentirana u trosveščanoj monografiji čiji je autor i urednik Peter Muck. Govoreći o Bečkoj filharmoniji, Ana Vidić spominje njen ustroj iz 1842. i kasniju odredbu iz statuta da članovi mogu biti „samo oni koji sudjeluju i u orkestru Bečke državne opere (...)“ (str. 132), ne navodeći izvor. Redoslijed osnivanja je obrnut, jer Bečka filharmonija najprije djeluje kao udruga glazbenika stalno zaposlenih u Dvorskoj operi u Beču.

  Nastojeći navesti glazbene umjetnike s kojima je Lovro pl. Matačić surađivao u određenom razdoblju, Ana Vidić nabrojala je (str. 35) vokalne soliste u Operi HNK u Zagrebu u razdoblju između 1929. i 1940., kada je ravnatelj opere bio Krešimir Baranović. Tako su se bez obzira na godine rođenja i početak angažmana u Operi HNK zajedno našli „(...) izvanredni pjevači: Zinka Kunc, Josip Gostič, Marijana Radev, Tomislav Neralić, Srebrenka (Sena) Jurinac. (...)“. Slično je postupila i u poglavlju Konačni povratak: šef dirigent Zagrebačke filharmonije, nabrojivši dirigente koji su od sezone 1970/1971. dirigirali Zagrebačkom filharmonijom. Tako uz Lovru pl. Matačića spominje „Nikšu Barezu i Tonka Ninića, kojima su se sljedećih godina pridružili Stjepan Šulek, Jovan Šajnović, Igor Gjadrov, Vladimir Kranjčević, Igor Kuljerić, Pavle Dešpalj, Vjekoslav Šutej i Zoran Juranić.“ (str. 194). Violinist Tonko Ninić nastupao je kao voditelj novoosnovanog Komornog studija Zagrebačke filharmonije, a iz niza navedenih dirigenata ne može se zaključiti njihova generacijska pripadnost (Zoran Juranić diplomirao je dirigiranje u lipnju 1972. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a Vjekoslav Šutej tek je 1970. upisao studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu).
  
  
  
  Stanovitu nedosljednost pokazala je Ana Vidić u citiranju tekstova iz monografije Matačić, što možda i nije tako sudbonosno ukoliko je izostavljena crta, zagrada, zarez koji može i ne mora biti na tome mjestu. No, veći je propust ukoliko je izmijenjeno neko slovo, što može bitno utjecati na smisao teksta, kao što se to dogodilo u navođenju kritike objavljene prigodom Matačićeve izvedbe tetralogije Prsten Niebelunga Richarda Wagnera u veljači i ožujku 1961. u Operi u Rimu. Oduševljenje talijanske publike i kritike bilo je veliko, pa je sasvim drugi smisao dobio pogrešno citiran tekst glazbenoga kritičara Gustava Renéa Hocka koji donosi Eva Sedak u monografiji Matačić: „(...) Njihovo je mišljenje da je u Rimu izveden podjednako izvanvremenski kao i nadregionalni Ring, (...) približen univerzalnosti Goetheove misli, metafizičkoj punoći Danteove Božanske komedije i sveobuhvatnom značenju grčke tragedije. (...)“
  
  Zamjenom samo jednoga slova „e“ u „a“ u riječi „približen“ koja dočarava iznimnu umjetničku vrijednost Matačićeve izvedbe usporedivu s velikim književnim djelima, u monografiji Ane Vidić riječju „približan“ relativiziran je (umanjen) značaj te izvedbe pred talijanskom publikom kojoj Wagnerov opus i nije bio toliko omiljen. Neke primjedbe odnose se na opis društvenih, povijesnih, gospodarskih i kulturnih prilika, za što nisu uvijek poznati izvori. Jezik pripovijedanja i rečenični sklopovi odaju veliki uzor dr. Evu Sedak. Neki detalji kao npr. da je neki orkestar i zbor nastupio „uz“ soliste odudaraju od uobičajenog navođenja interpreta, a često je autorica koristila izraz da je Lovro pl. Matačić „predvodio“ neku izvedbu, što također nije uvriježeno u prosudbama opernih i koncertnih izvedbi.

  
  
  Literatura korištena za monografiju Lovro Matačić temeljena je na literaturi korištenoj u monografiji Matačić, ali je i proširena novim izvorima. To su tekstovi iz periodike, podatci o repertoaru više opernih kuća, orkestara i koncertnih dvorana i nekoliko monografija, među kojima je često citirana Lovro Matačić v Sloveniji čiji su autori Marko Košir, Primož Kuret i Peter Bedjanič. Čest je slučaj da su se autori tekstova u periodici potpisivali šifrom, što se za tekstove objavljene do 1945. godine može razriješiti uz pomoć priručnika Bibliografija rasprava i članaka. Muzika. Struka VI. Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Šifru „(h.)“ koristio je Žiga Hirschler (Novosti, 1936.), šifru „mk“ Milan Katić (Novosti, 1937. i 1940. te Nova Hrvatska – podatak prema članku Marije Barbieri Vera Grozaj, objavljenom na portalu klasika.hr OPERA.hr, 201.). Pod šifrom „M.“ tekstove je objavljivao u novinama Obzor Rudolf Maixner 1926. i 1938. godine, a nije isključeno da je objavljivao i godine 1933., iz koje potječe jedan navedeni tekst.
  
  Slična je praksa bila i nakon 1945. godine (do kada seže bibliografija), ali se moglo pokušati razriješiti šifre postavljanjem upita uredništvima novina. Neke od šifri su „A. R.“ (Aleksandar Reiching, Večernji list), „N. T.“ (Nenad Turkalj, Večernji list), „J. M.“ (Jagoda Martinčević, Vjesnik), i dr. Šteta da bibliografski podatci nisu potpuni, iako je sigurno bilo dovoljno vremena da se istraže. Što se tiče citiranja izvora, osobito onih iz ostavštine Lovre pl. Matačića, u monografiji Matačić oni su navedeni primjerice pod oznakom „II/1“, dok u monografiji Lovro Matačić stoji samo podatak „Ostavština Lovre Matačića, Arhiv HGZ-a.“ U novoj monografiji moglo se opisati i stanje sređenosti ostavštine, što je od izuzetne važnosti tek sad nakon potresa iz ožujka 2020.
  
  
  
  Iako je monografija Lovro Matačić Ane Vidić zamišljena kao popularnije i homogenije štivo za čitatelje, ona je – zadržavši okvirno koncepciju monografije Matačić, ipak štivo koje iziskuje veću pozornost čitatelja koji će sigurno zaviriti i u bilješke na kraju teksta. Da bi se monografiju približilo i čitateljima izvan Hrvatske, tekst je tiskan paralelno na hrvatskom (lijevi stupac, crna slova) i na engleskom jeziku (desni stupac, svijetlo plava slova). Odabran je format B5 i običan papir za razliku od formata B4 i sjajnog papira na kojima je tiskana monografija Matačić. Fotografije su velikim dijelom preuzete iz monografije Matačić, vjerojatno iz maestrove ostavštine. Neke legende uz njih su nepotpune: npr. na stranici 146. je fotografija s legendom Lovro Matačić u Rimu 1961., na kojoj su uz maestra jedna žena i dva muškarca za koje nisu poznata imena. Na stranici 165. monografije Lovro Matačić Ane Vidić su dvije fotografije: na gornjoj je plakat izvedbe opere Krunidba Popeje u Dubrovniku u kolovozu 1964., a na donjoj Lovro pl. Matačić i Ruža Pospiš-Baldani tijekom pokusa. U legendi uz tu fotografiju piše „nepoznata datacija“, što ne bi trebalo biti točno, jer je ista fotografija (veća i detaljnija) objavljena na 159. stranici monografije Matačić Eve Sedak. Na prethodnoj stranici su dvije fotografije programske knjižice premijerne izvedbe opere Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka 29. rujna 1979. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
  
  
  
  Neke nove fotografije nabavljene su od drugih ustanova ili od privatnih osoba, a većina ih je reproducirana crno-bijelo te samo njih nekoliko u bojama. Fotografije objavljene na dvije stranice sadrže i legende. Za hrvatski jezik odabrana su bijela slova i mogu se čitati, dok su za engleski prijevod odabrana svijetlo plava slova koja su na tamnoj podlozi gotovo nečitljiva. Likovno rješenje i prijelom knjige potpisuje Daniel Ille, koji je uspio pomiriti simetriju tekstova različitih jezika i boja na stranicama, postavivši proporcionalno i odabrane fotografije uz minimalni gubitak prostora (za razliku od pretjerane bjeline papira u monografiji Matačić, čije je likovno uređenje potpisao Marcel Bačić). Možda je bilo nepotrebno reproducirati cijelo pismo od devet stranica koje je Lovro pl. Matačić napisao 7. travnja 1970. direktoru Zagrebačke filharmonije Josipu Depolu, objašnjavajući svoju koncepciju šefa-dirigenta. Na kraju pisma kao P. S. navodi da je tako dugačko pismo napisao samo jednoj ženi u koju je bio zaljubljen (ali ne supruzi Lilly), pa se možda taj detalj moglo izostaviti, jer na 190. stranici posvećeno je nekoliko rečenica toj ljubavnoj priči. Visina Matačićevih honorara tek je uzgred spomenuta, pa se moglo izostaviti i podatak da je za dva koncerta sa Clevelandskim orkestrom u svibnju 1974. godine dobio honorar od 7000 dolara.

  
  
  Na predstavljanju monografije Lovro Matačić Ane Vidić u Hrvatskome glazbenom zavodu, koje je vodila muzikologinja Jana Haluza, osim tajnika Fonda Lovro i Lilly Matačić - dirigenta Josipa Nalisa, govorila je muzikologinja Jelena Vuković, urednica izdanja. Pohvalila je spisateljski rad i obavljeni posao muzikologinje Ane Vidić, ističući njihovu višegodišnju iznimno dobru suradnju. Lik maestra Lovre pl. Matačića približili su vokalna umjetnica Dunja Vejzović i dirigent Uroš Lajovic, a glazbeni prilog dali su student pjevanja Marin Čargo i pijanistica Lana Bradić, izvevši dvije pjesme iz ciklusa Z mojih bregov Krešimira Baranovića, kojeg je Lovro pl. Matačić volio i više puta ga izvodio s poznatim pjevačima i orkestrima. Radost zbog obogaćenja hrvatske muzikološke literature, preporuke stručnjaka i uglednih glazbenika za čitanje knjige pobudili su znatiželju svih onih koji su poželjeli saznati nešto više o Lovri pl. Matačiću.
  
  
  
  No, objavljena monografija ipak ne donosi toliko različitog i bitno novog o životu i djelovanju velikog maestra. Kao prepjev ranije objavljene temeljne monografije urednice i autorice dr. Eve Sedak, knjiga Ane Vidić može se ocijeniti kao izmijenjeno, dopunjeno i malo prošireno izdanje monografije Matačić. Njeno su objavljivanje poduprli glazbenici i muzikolozi, ne poznajući možda koncepciju dogovorenu s dr. Evom Sedak. Možda je prije samog pisanja teksta trebalo recenzirati i samu koncepciju zamišljenoga djela, čime bi bile izbjegnute nedoumice i nesporazumi oko sadržaja, likovnog uređenja i autorstva. Neka nova monografija o Lovri pl. Matačiću mogla je obraditi njegovo djelovanje u svjetlu glazbene kritike i njegove pozicije na europskoj glazbenoj sceni, što je prije svega pretpostavljalo uređenje (i popisivanje ostavštine ukoliko nije još učinjeno) i revidiranje sačuvane dokumentacije u suradnji s glazbenim ustanovama u Europi. To bi doista bio autentičan doprinos muzikološkom istraživanju djelovanja hrvatskih glazbenika.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 20. travnja 2020.

Piše: