Institucionalna glazbena naobrazba

Glazbeni život Zagreba prije i poslije potresa 1880. godine (3. dio)

• Novine na njemačkom jeziku ipak nisu privukle veću pozornost muzikologa, možda i zbog pisma (gotica) na kojem su tiskane gotovo do kraja Prvoga svjetskog rata. Pokazalo se da su ostale vrijednim izvorom podataka o glazbenome životu Zagreba u 19. stoljeću, dakako, i u razdoblju prije i poslije potresa iz studenoga 1880. godine. Uz povremena razmimoilaženja u stavovima pojedinih autora ili urednika, i u novinama na njemačkom jeziku prisutan je pro-hrvatski stav u smislu isticanja vrijednosti hrvatske književnosti, kazališta i glazbe.
  
  To se možda najbolje iščitava iz nekih od ukupno 129 tekstova jednog od prvih glazbenih kritičara Heinricha Hirschla (?-iza 1887.), objavljenih u dnevnim novinama i časopisima Agramer Zeitung (1871., 1874-1876),  Agramer Wochenblatt (1873., 1874.) Die Drau (Osijek, 1879-1881) i Agramer Tagblatt (1886. i 1887.). Osoba o čijem se životu i djelovanju još uvijek malo zna, potvrđuje u svojim tekstovima široku opću i temeljitu glazbenu naobrazbu za koju se ne može pouzdano reći gdje ju je stekao, te dobro poznavanje glazbenih prilika u drugim glazbenim sredinama. Kritičke primjedbe i pohvale iznosio je argumentirano i jasno u stilski lijepo oblikovanim rečenicama, ne skrivajući istinska nastojanja „(...) da se razina glazbene izvoditeljske prakse i glazbene pedagogije postupno približi onoj u nekim sličnim europskim glazbenim središtima.“

  U nekoliko odabranih ulomaka iz tekstova – kritika, koje je Heinrich Hirschl povremeno potpisivao punim imenom, a najčešće šiframa (H., -h, h, H......l, Hl, H-l, H), steći će čitatelji dojam o načinu njegova razmišljanja i pisanja. U tekstu o uspjehu pitomaca i učenika škole Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda na ispitnome koncertu održanom 27. lipnja 1874., objavljenom u rubrici Umjetnost, književnost i znanost (Kunst, Litertur und Wissenschaft), istaknuo je velike zasluge Zavoda za glazbenu djelatnost, ali osobito za dobro i sustavno školovanje glazbenika unatoč nepovoljnome materijalnom položaju:

  
  
  „(Ispitni koncert Zemaljskoga glazbenog zavoda.) Među one zavode koji su našem narodu – kako se to lijepo kaže – 'prirasli srcu' pripada bez sumnje i ovdašnji Zemaljski glazbeni zavod, (...) utemeljenjem spomenutoga zavoda, i to već mnogo ranije, pomišljano je na to da i Polyhimniji bude pronađeno mjesto. Jednom riječju, naš je Zemaljski glazbeni zavod jedina ustanova u zemlji, čiji je zadatak ne samo njegovanje glazbe, nego i omogućavanje potrebnog teoretskog i praktičnog obrazovanja umjetničke mladeži. Nije nikakvo čudo da se s velikim zanimanjem prate uspjesi i napredak tog zavoda. (...) Ispunjava li Zavod sva opravdana očekivanja? Je li njegova djelatnost takva da može sasvim ispuniti namjere njegovih utemeljitelja i želje naroda?

  To su pitanja na koja ne možemo odgovoriti niti bezuvjetno niječno, ali niti bezuvjetno sasvim potvrdno. Prije svega ostaloga ne može se zatajiti da je u posljednjih nekoliko godina u Zavodu zavladala neka stagnacija koja nas potiče na ozbiljna razmišljanja. Temeljna zadaća je da mlade glazbeno nadarene osobe osposobi tako dobro da si mogu barem – bude li nužno – stvoriti određenu egzistenciju na polju glazbe. Međutim, ne možemo se sjetiti da je tako bilo u posljednjih šest do sedam godina (...) Ne želimo tvrditi (...) da je krivnja u nesposobnosti nastavnika, već naprotiv, u prosjeku su u Zavodu namješteni izvrsni i cijenjeni učitelji, ali prema našem mišljenju uzrok stagnacije leži uglavnom u tome što još nije uspjelo da Zavod postane zemaljskim konzervatorijem, jer tek bi se tada, (...) moglo dovoditi učenike iz svih južnoslavenskih zemalja, a možda i od negdje drugdje (...).“

  Istaknuvši „izvrsne i cijenjene“ nastavnike, Heinrich Hirschl pomišljao je na više njih koje valja spomenuti. To su Ivan Oertl (1827-1889), prvi nastavnik i utemeljitelj zagrebačke škole violončela (od svog dolaska iz Beča u Zagreb 1852. godine); Gjuro Eisenhuth (1841-1891), nastavnik violine, čiji je učenik bio prerano preminuli violinski virtuoz Franjo Krežma (1862-1881); Vatroslav Lichtenegger (1809-1885), učitelj pjevanja djevojaka; Ivan pl. Zajc (1832-1914), dirigent orkestra i nastavnik pjevanja i teorije, i dr. Prema Hirschlu, Ivan pl. Zajc, skladatelj s diplomom Konzervatorija u Milanu, bio je upravo prava osoba kojoj se moglo povjeriti i poduku u novom odjelu za „poduku kompozicije“.
  
  Ova Hirschlova zamisao ostvarila se tek 1921. godine, kad je s dolaskom Blagoja Berse (1873-1934) uvedena nastava kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Hirschl je predložio da bi se uz tri nastavnika koji podučavaju u pjevanju djevojke, moglo zaposliti još jednog nastavnika pjevanja za dječake kako „(...) bismo radije izbjegli takozvanu klasu za izobrazbu djevojaka koja nema svrhe ne postoje li glasovno obdarene učenice. (...)“ Kao dobar poznavatelj glazbenih prilika izvan Trojedne kraljevine, Heinrich Hirschl naglašavao je vrijednost glazbenoga školovanja, jer su – unatoč amaterizmu svojstvenom za rad pjevačkih društava – njihovi voditelji bili profesionalni glazbenici, koji su mogli postavljati zavidne kriterije za izvedbe skladbi i ostvarivati ih tijekom brojnih pokusa. Jedan od takvih primjera je poziv članovima Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo na redovne pokuse, objavljen na hrvatskome jeziku u novinama Agramer Zeitung 20. travnja 1871.:

  „U "Kolo!"

  P. n. gg. izvršujući članovi hrv. pjev. družtva "Kola" [!] pozivlju se, da od sutra t. j. 21. travnja t. g. počam svakog ponedjeljka, sriede i petka na redovite pokuse u 8 satih na večer dolaze.    

  Upravljajući odbor.“

  Poziv pjevačima objavljen je nakon obnavljanja rada Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo. Kao povod raspuštanju društva u lipnju prethodne, 1870. godine, poslužio je prolazak povorke pjevača sa svečanosti u Maksimiru do Trga bana Josipa Jelačića priređene 19. travnja u čast Prvoga hrvatskog pjevačkog društva Zora iz Karlovca, koje se u Zagrebu zadržalo nakon zajedničkoga posjeta Sisku prigodom utemeljenja Hrvatskoga pjevačkog društva Danica. Taj je događaj, protumačen kao pokušaj demonstracija protiv vlasti i politički neprihvatljiv čin, imao za posljedicu zabranu rada obaju društva, jer prema njihovim statutima bilo je isključeno bilo kakvo političko djelovanje (kako su prolaz povorke protumačili suvremeni zaštitnici javnoga reda i mira). Tijekom 1872. godine trebalo je Hrvatsko pjevačko društvo Kolo slaviti 10. obljetnicu osnutka. Nastojeći što bolje pripremiti pjevače za planirane koncerte, na temelju zaključka Glavne skupštine održane 28. siječnja 1872. društvo je „(...) utemeljilo školu za sve izvršujuće članove istoga družtva, i za sve one koji kao takvi družtvu pristupiti žele. Škola traje 8 mjeseci, od 1. listopada do 1. lipnja. (...)“

  O početku rada škole nema kasnije podataka, a njen rad vrlo je vjerojatno osmislio tadašnji dirigent društva Emanuel Simm (1827-1886), učitelj glazbene škole Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda, koralist zagrebačke katedrale i član kazališnog orkestra. Naslijedio ga je 1873. godine skladatelj, pedagog i dirigent Gjuro Eisenhuth, ostavši dirigentom društva do smrti u travnju 1891. godine. Kao skladatelj i dirigent (nepravedno) je ostao u sjeni velikoga kolege i prijatelja Ivana pl. Zajca, a ta primjedba odnosi se i na kraj njegova životnog puta. Djelo (posljednje u njegovu životu) koje je pripremao i trebao prvi put u Zagrebu izvesti sa solistima, Hrvatskim pjevačkim društvom Kolo i orkestrom, bila je Messa da Requiem Giuseppea Verdija (1813-1901).
  
  Gjuro Eisenhuth bolovao je kratko – nepuna dva mjeseca, a preminuo je 2. travnja 1891. U pripreme izvedbe bili su uključeni ugledni vokalni solisti Leonija Brückl (1857-1927), Mara Kiseljak (1855-1939), Ernesto Cammarota (1859-1934) i Stjepan pl. Knežević (?-?), Glazba pješadijske pukovnije br. 53 nadvojvode Leopolda s kapelnikom Josipom Dvořakom, neki glazbenici-diletanti i zbor Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo. Ne želeći odustati od izvedbe, uprava društva zamolila je Ivana pl. Zajca da preuzme završne pokuse i dvije planirane izvedbe 13. i 15. travnja 1891. u dvorani Hrvatskoga Sokola. Dan prije održan je i javni pokus za pozvanu, odabranu publiku.

  Tadašnja zagrebačka izvedba jedna je od rijetkih nakon praizvedbe Verdijeve Messae da Requiem održane 22. svibnja 1874. u Milanu pod ravnanjem autora. Pomno prateći izvedbe svojih djela, Verdi je doznao i za zagrebačku, pa je predsjedniku Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo Franji Arnoldu poslao telegram sljedećega sadržaja: „Ringrazio della buona notizia datami e mando congratulazioni a Lei, ai valenti esecutori, al direttore maestro Zaytz. Verdi.” („Zahvaljujem na poslanoj lijepoj vijesti i šaljem čestitke Vama, vrijednim izvođačima, dirigentu maestru Zajcu.“)

  Sagledavajući sa stanovišta recepcije nekoga glazbenog djela, broj izvedbi Verdijeve Messae da Requiem u Zagrebu (Hrvatskoj) od prve izvedbe u travnju 1891. godine do danas, može se zaključiti da to djelo nije često na repertoaru. Obično se izvodi više dana zaredom, kao što je zabilježeno u listopadu 1974. u kronologiji koncerata u Zagrebu prigodom 100. obljetnice praizvedbe djela. Pod ravnanjem Lovre pl. Matačića nastupili su vokalni solisti, Akademski zbor Branko Krsmanović iz Beograda i Zagrebačka filharmonija u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na pet koncerata, što je moglo poslušati oko 9000 posjetitelja (Zagreb je tada imao nešto više od 600 tisuća stanovnika). Iznimno su značajne tri izvedbe u travnju 1891. (javni pokus i dva koncerta) kad se u Zagrebu, tada gradu sa 40 tisuća stanovnika i malim brojem glazbenika, uspio okupiti ansambl potreban za izvedbu te monumentalne skladbe.

  Giuseppe Verdi i Ivan pl. Zajc spomenuti su ovdje u kontekstu prve zagrebačke izvedbe Messae da Requiem. Prelistavanjem novina i spisateljske ostavštine glazbenoga kritičara Heinricha Hirschla, otkriva se još jedna veza između dvojice skladatelja, ali i jedna ne sasvim prihvatljiva praksa zadiranja u autorski rukopis. Kao organizator, dirigent i prvi ravnatelj Opere Narodnoga zemaljskog kazališta u Zagrebu utemeljene 1870. godine, Ivan. pl. Zajc je profilirao operni repertoar (do prvog ukidanja opere 1889. godine iz gospodarskih razloga) uvrštavajući prije svega vlastite, u velikom broju opere talijanskih te francuskih i njemačkih skladatelja 19. stoljeća. Prvi put predstavljena je opera Rigoletto Giuseppea Verdija 9. prosinca 1873., pa kako zbog spriječenosti Hirschl nije mogao popratiti premijeru, osvrnuo se na treću predstavu ponadavši se da su otklonjeni svi nedostatci uočeni kod dviju ranijih izvedbi. Prema njegovu mišljenju, to se ipak nije u potpunosti ostvarilo, ali više od toga začudio ga je jedan novi broj uvršten u operu, čiji je autor Ivan pl. Zajc, o čemu je pisao:

  
  
  „Opera. (...) Gospodin Zajc osjetio se pozvanim da u Verdijevom 'Rigolettu' pronađe prazninu te da je popuni napisavši jednu 'Meditaciju' koja je trebala poslužiti preoblikovanju uloge Magdalene, inače po Verdiju sasvim maćuhinski razrađene, u oblik prihvatljiv za izvedbu gospođi Lesić. Ta meditacija sastavljena iz jedne vrlo dobro skladane instrumentalne predigre i podulje opereti primjerene arije, uspjela je samo u prvome dijelu. Međutim, ne možemo prešutjeti da ni na koji način ne podržavamo takav oblik atentata na skladatelja i njegovo djelo. Svaki skladatelj – a to bi gospodin Zajc i sam ponajbolje trebao znati – piše jednu operu upravo tako, a ne drugačije, jer želi da bude upravo takva, a ne drugačija. A kad je još pri tome jedno djelo s nepodijeljenim priznanjima prihvaćeno u svijetu i zadržalo se već više od 20 godina kao što je slučaj s 'Rigolettom' pravi je barbarizam oduzeti mu nešto, a možda još veći u slučaju kada mu nešto pridodajemo. Gosp. Zajc je ovoga puta promašio cilj. (...)"

  Heinrich Hirschl pokušao je Zajčev umetak u Rigoletto protumačiti kao ustupak miljenici zagrebačke publike Matildi Lesić (1845-1909), primadoni koja je pjevala glavne uloge, a u ovoj operi pjevala je malu, sporednu ulogu. Je li Giuseppe Verdi ikada saznao za Zajčev mali nestašluk i kako bi se to protumačilo u kontekstu autorskih prava koja su potpadala pod zaštitu već od prve polovine 19. stoljeća, a još više su se poštivala nakon donošenja Bernske konvencije 1878. godine, koju je prihvatila i Austro-ugarska monarhija, pa prema tome i sve zemlje u njezinu sastavu?
  
  Prema istraživanjima dr. Zdravka Blažekovića, autori opera trebali su itekako biti zainteresirani za izvedbe vlastitih djela, jer prema zakonskim propisima dobivali su jednokratne dosta visoke honorare, a djelo su trajno ustupali u vlasništvo kazališta. Isti su propisi vrijedili i za koncertne izvedbe glazbenih djela, pa su domaći skladatelji imali razloga skladati što više za tekuće sezone. O zastupljenosti pojedinih izvođačkih sastava, repertoaru, povodima i prostorima koncertiranja u razdoblju prije i nakon potresa u Zagrebu 1880. godine, bit će više riječi u nastavku ovoga kratkog istraživanja.
  
  Nastavlja se...

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 11. svibnja 2020.

Piše: