Prostori muziciranja u Zagrebu

Glazbeni život Zagreba prije i poslije potresa 1880. godine (6. dio)

  • Maksimilijan Vrhovac (1752-1827) Prostore muziciranja u Zagrebu obradila je Nada Bezić u svojoj disertaciji, obuhvativši kazališta, koncertne dvorane (i višenamjenske, što se podudara s granicama njenog istraživanja od 1799. do 2010. godine), prostorije u ugostiteljskim objektima, crkve i otvorene prostore uz koje je povezala i različite vrste glazbenih događanja. Koristeći široki spektar izvora istraživanja i bogatu literaturu, Nada Bezić navodi kao prvi podatak o muziciranju na otvorenom priredbu u vrtu biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752-1827) priređenu 1811. godine, zatim podatke za drugu polovinu 19. stoljeća, dok za sviranje u ugostiteljskim objektima kao prvi navodi nastup Prvoga gradskog građanskog orkestra u studenome 1854. po čemu se rezultati njenog istraživanja razlikuju od više istraživanja autorice ovoga rada.

    Societas philharmonica zagrabiensis, građanska udruga osnovana 1827. (Hrvatski glazbeni zavod) nije imala vlastite prostorije s koncertnom dvoranom, kao ni prostorije za rad glazbene škole osnovane 1829. godine. Članovi društva bili su kao i ostali priređivači koncerata upućeni na korištenje drugih prostora u gradu, a to su bili dvorana Kraljevske akademije znanosti, smještena u zgradi na južnoj strani Trga Sv. Katarine i Kazalište Pejačević-Amadéo u palači u današnjoj Demetrovoj ulici. U toj zgradi, teško oštećenoj u potresu od 22. ožujka 2020., smješten je Prirodoslovni muzej. Prvi koncert Glazbenog društva održan je 18. travnja 1827. u dvorani Kraljevske akademije znanosti, slično kao u nekim sveučilišnim gradovima u Habsburškoj monarhiji i njenom središtu Beču.

    Dozvola za rad Hrvatskog glazbenog zavoda, izdana 8. svibnja 1827.

    U svečanoj dvorani u zgradi bečke Akademije znanosti, izgrađenoj 1756. godine u vrijeme carice Marije Terezije (1717-1780), održavali su se koncerti i kroz niz godina zabilježen je niz izvedbi, čak i praizvedbi značajnih skladbi. Povijesno-sociološki pregled djelatnosti u toj dvorani dao je Theopil Antonicek, postavivši u predgovoru svoje monografije pitanje može li povijest glazbenih događaja u jednoj (neglazbenoj) dvorani potvrditi i moguće utjecaje na stvaranje novih glazbenih djela, a da se istraživanje ne svede na izlaganje i obradu statističkih podataka.

    Pozivnica za prvi koncert Hrvatskog glazbenog zavoda održan 18. travnja 1827. u dvorani Kraljevske akademije znanosti

    Nova mogućnost održavanja kazališnih predstava, koncerata i drugih priredbi s glazbom u Zagrebu stvorena je nakon izgradnje nove zgrade Stankovićeva kazališta na uglu Trga Sv. Marka i Gospodske ulice (danas Ćirilometodske ulice). Prvi koncert u kazalištu, kako pokazuju ranije provedena istraživanja periodike, priredili su glazbenici Anton Ebenhöch i Wilhelm Killrey 3. travnja 1836., a iz najave nije poznat program njihova nastupa.

    Prostorije Građanske streljane (Društva streljane) u Tuškancu korištene su za koncerte, plesove i druge glazbene priredbe. Streljačko društvo osnovano je po uzoru na ista, već ranije osnovana u nekim većim europskim gradovima potkraj 18. stoljeća, 1786. godine. Prema prvome statutu, moglo je ono uz vježbanje u strijeljanju priređivati različite javne priredbe, što je saživjelo osobito od izgradnje društvenoga doma 1838. godine. U tom prostoru priredio je više uskrsnih koncerata gitarist Ivan Padovec (1800-1873) između 1841. i 1846.

    Ivan Padovec (1800-1873)Od svečanog otvorenja s velikim plesom 8. veljače 1847. Dvorana Narodnoga doma postala je važnim prostorom održavanja kulturnih i političkih skupova, ostavši i danas prikladnim prostorom za održavanje komornih koncerata. Zgrada u Opatičkoj ulici 18 ima uzbudljivu povijesnu priču od prvog velikog plesa koji su u „unajmljenoj dvorani“ priredili „domoroci“ i na kome je nazočilo više od 800 osoba prema zapisu nepotpisanoga suradnika časopisa Danica.

    Na plesu, najavljenome kao do tada neviđenome događaju u Zagrebu, trebali su se pojaviti brojni građani i plemići, no kako je broj prijavljenih plesača brzo dostigao brojku 500, odlučio je odbor (za otvorenje Dvorane) da se pozove manji broj osoba i članovi njihovih obitelji. U naznakama s imenima autora i nekih skladbi ostao je glazbeni dio programa u kojem je sudjelovala vojnička glazba i neki glazbenici. Nove koncertne prostore dobio je Zagreb izgradnjom zgrade s dvoranom Hrvatskoga glazbenog zavoda 1876. godine i zgrade društava Hrvatskog Sokola i Kola 1884. godine, o čemu će biti više riječi u nastavku eseja.

    Prostori zagrebačkih crkava spomenuti su kao mjesta održavanja svečanih misa i rekvijema, ali i koncerata. U Crkvi Sv. Katarine članovi Glazbenoga društva priređivali su mise prigodom proslave dana društva na dan zaštitnice društva (i glazbe) sv. Cecilije 22. studenoga. Kako je to bila đačka (studentska crkva) u sklopu kompleksa Kraljevske akademije znanosti, mise sa sekvencom Veni Sancte Spiritus priređivane su početkom školske (akademske) godine. Neke mise izvedene su u župnoj Crkvi sv. Marka, u Crkvi sv. Marije na Dolcu, a velike svečane mise pjevane su u katedrali u različitim prigodama obilježavanja crkvenih i političkih događaja.

    Uz mise u katedrali, spomenuti su i nastupi glazbi carskih i kraljevskih pješadijskih pukovnija na trgu ispred katedrale te njihovo sviranje za vrijeme svečanih mimohoda gradskim ulicama. Time je već otvorena tema: muziciranje na otvorenim prostorima i u ugostiteljskim objektima. Prva poznata glazbena priredba na otvorenom prostoru priređena je 1. srpnja 1826. u parku Maksimir otvorenom 1794. godine, koji je još 1787. na dobru Zagrebačke biskupije počeo uređivati biskup Maksimilijan Vrhovac.

    Maksimir 1903.

    Između 1870. i 1891. u Zagrebu je na službi bilo više pješadijskih pukovnija sa svojim glazbama, a izmjenjivale su se prema odlukama vojnih vlasti u Beču, jer su vojska i neka za državu važna pitanja kao vanjska politika ostali u nadležnosti središnje upravne vlasti u Austro-ugarskoj monarhiji u Beču. Nastupi vojničkih glazbi odvijali su se na trgovima – Jelačićevom i Zrinskom te na Južnom šetalištu, od 1874. Strossmayerovom. Jedna najava objavljena je u novinama Agramer Zeitung 18. rujna 1871.:

    „Dnevne novosti.

     – (Glazbe na trgovima) će se u ovome mjesecu održavati od pola 5 – 6 sati poslije podne na Jelačićevom trgu, a počevši od 1. listopada, po lijepome vremenu, od pola 12 do 1 sat iza podneva na Južnome setalištu.“

    Da glazbe pješadijskih pukovnija nisu uvijek imale odgovarajuće, a još manje savršene uvjete za nastupe, doznaje se iz tekstova jednog suvremenika iz novina Agramer Zeitung. Prvi je objavljen 27. travnja 1870.:

    „Dnevne novosti.

     – (Glazba na trgu.) Jučer je održan prvi podnevni koncert ovoga proljeća na Jelačićevom trgu. Okupili su se brojni slušatelji iz svih slojeva (klasa) društva. Samo od sebe postavlja nam se pitanje: je li baš bezuvjetno nužno da se za vrijeme glazbe jahači i kola stalno provlače kroz najtješnje prolaze. Na drugoj strani trga ima, međutim, dovoljno prostora za promet. Mora li najprije nekoliko djece pasti ili biti pregaženo prije nego li se postavi čuvar koji bi kola i jahače usmjeravao na drugu stranu?“

    Još veće ometanje izvedbe osudio je kroničar novina Agramer Zeitung samo nekoliko dana kasnije, 5. svibnja nakon nastupa održanog na Jelačićevom trgu dan ranije, spomenuvši uz prolaženje jahača i kola još i jedan izvoran potez jednog goniča stoke. On je pokušao četiri vola provući, uz zvuke brze polke, kroz stisnute slušatelje, ali životinje su bile mudrije od svoga mentora pa su se, ne ozlijedivši nikoga, same povukle na drugu stranu.

    Trg bana Josipa Jelačića

    Možda današnji čitatelji i stanovnici Zagreba mogu teško povezati ovako slikovito opisane događaje uz središnji gradski Trg bana Josipa Jelačića koji je i prije potresa iz ožujka 2020. godine često poslužio kao velika pozornica za nastupe različitih izvođača, osobito u vrijeme Adventa. Publika se slobodno kretala, jer suvremena kola – tramvaji, nisu u to vrijeme vozili.

    U razdoblju između 1870. i 1891. godine velik broj glazbenih priredbi različitih izvođača priređen je u Zagrebu u ugostiteljskim objektima, što je dalo posebno obilježje društvenom i glazbenom životu grada. O njihovim nazivima na njemačkome jeziku  pisao je 1899. u svojoj autobiografiji Mijo Krešić, što prenosi Velimir Deželić: „(...) U ono doba nije bilo nigdje opaziti ni najmanji trag domorodnih težnja. Sve bješe zagrezlo u niemštini, koja jedina imadjaše svoj organ Agramer Zeitung (...) Zagreb je bio pun njemačkih gostiona: "Zum Kaiserwirth", "Zur goldenen Krone", "Zum Mohren" (u Ilici), "Zum weissen Ochsen" (danas Hotel Prukner)“. Između 1870. i 1891. djelovali su još neki ugostiteljski objekti i njihovi vrtovi: Rathova pivnica, gostionica K staroj lipi, Prva zagrebačka Pilsner pivnica u Gregorićevoj kući na Zrinjevcu, gostionica K Švabici u Tuškancu, restoran K vatrogascu, a ugostiteljski objekti otvoreni nakon 1875. bit će spomenuti uz kasnija razdoblja glazbenoga života Zagreba do 1891. godine.

    Hotel </em>K caru austrijanskome<em> (na mjestu današnje Name na uglu Ilice i Trga bana Josipa Jelačića)

    Hoteli su također bili mjesta glazbenih izvedbi solista, komornih sastava, pjevačkih društava, orkestara i glazbi pješadijskih pukovnija. Glazbenicima su, prema poznatim podacima, gostoprimstvo pružali hotel K caru austrijanskome (na mjestu današnje Name na uglu Ilice i Trga bana Josipa Jelačića), Hotel Pruckner (otvoren 1848. godine u Ilici 42; zgrada postoji i danas), hotel K ugarskoj kruni i hotel K janjetu. S proširenjem grada povećavao se i broj ugostiteljskih objekata, što će biti spomenuto uz sljedeća razdoblja.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 1. lipnja 2020.

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

eseji