Fundamentalna izdanja hrvatske glazbene prošlosti

Tri obljetnice iz hrvatske glazbe: dr. Dragan Plamenac – 125. obljetnica rođenja (1.dio)

• Tijekom vremena, osobito od početka 19. stoljeća, isprofilirali su se različiti načini (oblici) bavljenja glazbom, prije svega glazbeno stvaralaštvo i izvedbe. One oživljuju skladateljev zapis i povezuju ga s publikom u različitim izvedbenim prostorima – kazalištima, koncertnim dvoranama, otvorenim prostorima, a danas i u našim domovima gdje na radiju, cd-playeru ili televiziji slušatelji (gledatelji) mogu birati između više zvučnih zapisa ili više programa tzv. ozbiljne glazbe. Možemo odabrati skladbe omiljenog nam skladatelja, poznatog i potpisanog autora čije su skladbe zabilježene u suvremenoj notaciji koja ne ostavlja previše mjesta proizvoljnom tumačenju notnog zapisa. To, međutim, ne vrijedi za sva razdoblja glazbene povijesti i za sve stilove, jer dio glazbene ostavštine raznih naroda i razdoblja nije moguće predstaviti prije stručne paleografske obrade koju obave muzikolozi ili neki glazbenici.

  U Antologiji hrvatske glazbe (objavljenoj 1972. godine) malobrojni sačuvani izvori dokaz su glazbenoga naslijeđa u Hrvatskoj, počevši od rukopisa iz 11. stoljeća do prvog tiskanog Misala iz 1483. godine. To su prije svega liturgijski kodeksi pisani na latinskom jeziku i starohrvatskoj redakciji staroslavenskog jezika u skriptorijima u više mjesta na jadranskoj obali ili pisani izvan Hrvatske za potrebe novoosnovanih biskupija poput Zagrebačke, čije je utemeljenje prema kasnijim izvorima bilo 1094. godine. Dosadašnja glazbeno-povijesna istraživanja nisu otkrila više podataka o djelovanju skladatelja u Hrvatskoj u 13. i 14. stoljeću, u razdobljima Ars antiqua i Ars nova uz zagrebačkoga biskupa Augustina Kažotića (1260-1323) pa se prva poznata imena skladatelja susreću tek u 16. stoljeću, u razdoblju renesanse i na početku 17. stoljeća, u razdoblju ranoga baroka.
  
  Poznanstvo s tim skladateljima i njihovim opusima možemo zahvaliti Draganu Plamencu (1895-1983), prvom školovanom hrvatskom muzikologu i prvom predavaču muzikologije – privatnom docentu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu između 1928. i 1939. godine. Dragan Plamenac priredio je za treći društveni koncert Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu, naslovljen Iz hrvatske muzičke prošlosti a održan 19. prosinca 1935. u velikoj koncertnoj dvorani, skladbe Vinka Jelića (Rijeka, 1596. - Zabern, 1636), Andrije Patricija-Petrisa (s Cresa, djelovao sredinom 16. st.), Julija Skjavetića (Šibenik, 1520. ili 1539-?), Tomasa Cecchinija (Verona, 1580. ili 1582. -Hvar, 1644) i Ivana Lukačića (Šibenik, 1585. ili 1587-1648). Zagrebačka publika imala je priliku prvi put čuti skladbe starih hrvatskih skladatelja više stoljeća nakon njihova nastanka.

  
  
  Na koncertu Iz hrvatske glazbene prošlosti 19. prosinca 1935. nastupili su vokalni solisti Zdenka Horvat, Vjera Richter, Maja Živojnović, Maja Božin, Štefica Ščukanec, Nada Udovč-Brejc, Fjodor Sahno, Zlatko Šir, Nikola Šterle, Dragutin Bernardić, Milan Prebanda i Lav Vrbanić. Među dvanaest članova vokalnog sastava nalazilo se čak pet pjevača iz tadašnjeg ansambla Zagrebački madrigalisti, za čijeg je kratkog ali zapaženog djelovanja (između 1930. i 1941. godine) repertoar koncerata u Zagrebu proširen skladbama majstora vokalne polifonije od 15. stoljeća prema stilskim razdobljima bližim godini utemeljenja ansambla. Primjereno ranobaroknome stilu dionicu basa continua svirali su violončelist Milovan Ećimović (1904-1939) i Dragan Plamenac (klavir). Sonate Tomasa Cecchinija izveli su violinisti Ivan Pinkava (1912-1986) i Aleksandar Szegedi (1911-1970), dok su Karel Prohaska (truba) i Karel Hlavaček (trombon) svirali tri riccercara iz zbirke Parnassia militia Vinka Jelića.

  O skladbama četvorice hrvatskih skladatelja i Talijana Tomasa Cecchinija (koji je u Hrvatskoj proživio više od tri desetljeća) govorio je Dragan Plamenac, poznat od ranije kao istraživač rane glazbe. Doktorat iz muzikologije stekao je u Beču obranivši godine 1925. tezu pod naslovom Johannes Ockeghem kao skladatelj moteta i chansona, što ga je ubrzo svrstalo među ugledne svjetske muzikologe, na temelju istraživanja opusa jednog od najznačajnijih skladatelja druge generacije nizozemskih polifoničara koji je živio i radio u 15. stoljeću. Plamenčev mentor Guido Adler (1855-1941), otac moderne muzikologije, prvi je koristio riječ „muzikologija“ u časopisu Vierteljahrsschrift für Musikwissenschaft (Četvrtgodišnjak za muzikologiju) objasnivši u članku Opseg, cilj i metode muzikologije, objavljenom 1885. godine, novu znanstvenu disciplinu proučavanja različitih glazbenih fenomena.

  U glazbenim priručnicima različito su navedene godine Ockeghemova života, pa se tako kao godina rođenja navodi 1410/1425. i samo 1420, a kao godina smrti 1495. ili 1497. Ukoliko je točna godina rođenja 1425., onda je Plamenčeva doktorska teza vrijedan znanstveni prilog proslavi 500. obljetnice rođenja skladatelja. Teško je danas utvrditi je li se Dragan Plamenac, rođen u Zagrebu prije 125 godina, puna četiri stoljeća nakon Ockeghemove smrti, odlučio potaknut tom obljetnicom na istraživanje njegova zanimljivog opusa u kojemu su osobito značajne mise, a među njima i prvi Requiem u povijesti europske glazbe. Proučivši dobro polifoni stil skladatelja koji je pisao skladbe za čak trideset i šest glasova, Dragan Plamenac je objavio Ockeghemove mise, motete i svjetovne chansone, o čemu je govorila dr. Koraljka Kos na muzikološkom skupu u Zagrebu, održanom 19. prosinca 1985., o 50. obljetnici koncerta Iz hrvatske muzičke prošlosti s kojim je Dragan Plamenac pokrenuo kasnija muzikološka istraživanja hrvatske rane glazbe. Iz teksta Koraljke Kos Dragan Plamenac – istraživač i objavljivač rane glazbe, objavljenog 1986. u muzikološkom zborniku Arti musices, može se izdvojiti nekoliko zanimljivosti:

  „Jezgru Plamenčeva životnog djela predstavljaju muzikološke studije i članci te izdanja rane glazbe. Ova su područja njegova rada tako tijesno povezana da ih je nemoguće odvajati. Najčešće su Plamenčeva izdanja rezultat dugogodišnjih pripremnih radova i znanstvenih studija koje ih najavljuju. (…)

  Već prvo Plamenčevo notno izdanje ima fundamentalno značenje.

  Posrijedi je izdanje misa i misnih fragmenata velikog flamanskog polifoničara 15. stoljeća Johannesa Ockeghema. Obradivši u okviru svoje doktorske disertacije Ockeghema kao skladatelja moteta i chansona, Plamenac je minucioznom analizom upoznao slog i stil velikog Flamanca, da bi već 1927. kod Breitkopfa i Härtela u Leipzigu objavio prvi dio njegovih misa (I-VIII). Do izdavanja drugog dijela trebalo je proteći čitavih dvadeset godina: 1947. pojavljuje se željno očekivani svezak u izdanju Američkog muzikološkog društva. (…) Međutim, Ockeghemove motete i chansone – tj. treći, zaključni svezak skladateljevih sabranih djela – na koji je javnost s nestrpljenjem čekala, Plamenac nije stigao objaviti, premda je upravo ta gradja tvorila temu njegove doktorske disertacije obranjene u Beču 1925. godine (…); to opsežno djelo nažalost je ostalo u rukopisu. (…)“

  Iako su danas mnoge Ockeghemove svjetovne skladbe zabilježene na različitim nosačima zvuka, nije sigurno da su sve izvedbe priređene upravo na temelju Plamenčevih transkripcija. Iz različitih izvora doznaje se kako su Ockeghemovi suvremenici njegov chanson D'ung aultre amer (Ljubiti jednu drugu) smatrali uzorom te glazbene vrste, a sam skladatelj koristio ga je kao cantus firmus u jednoj od svojih misa. Zanimanje za ranu glazbu Dragan Plamenac ovjekovječio je po svojem konačnom odlasku iz Zagreba 1939. u nizu kritičkih i faksimilnih izdanja rukopisa, npr. Rukopisa 517 iz Bibliothéque publique u Dijonu i Chansonniera iz Dijona, rukopisa Sevilla 5-I-43 te rukopisa Paris N.A.Fr. 4379, a među najznačajnija spada možda objavljivanje zbornika Codex Faenza 117, u kojem su sačuvani zapisi glazbe za instrumente s tipkama iz 14. stoljeća, odnosno kasnoga srednjeg vijeka.

  Marljivi istraživač, samoprijegorni radnik i vječni učenik Dragan Plamenac slijedio je trendove muzikoloških istraživanja vraćajući se ranije dovršenim izdanjima i obogaćujući ih novim rješenjima. Tako je ponovno objavio mise Johannesa Ockeghema 1959. i 1966. godine, u čijim su transkripcijama u prvom izdanju – sukladno stavu muzikologa dvadesetih godina 20. stoljeća – u najvećoj mogućoj mjeri sačuvane značajke menzuralne notacije, ali s nekim izmjenama prilagođenima novom načinu objavljivanja izvora s dodanim iscrpnim znanstvenim aparatom. Slično je postupio i sa zbornikom Codex Faenza 117, o čemu piše Koraljka Kos u spomenutom članku Dragan Plamenac – istraživač i objavljivač rane glazbe:

  „Drugi kapitalni izdavački pothvat Dragana Plamenca je objavljivanje čuvenog zbornika Codex Faenza 117, točnije glazbe za instrumente s tipkama iz tog kodeksa. Ovim značajnim izvorom glazbe 14. i 15. stoljeća Plamenac se bavio niz godina, te je raznim pitanjima u odnosu na zbirku posvetio niz studija većeg ili manjeg opsega. Sve one predstavljaju pripremne radove za konačno izdanje.

  Na Codex Faenza Plamenac je upozorio još 1951. (JAMS) [Journal of American Musicological Society - S. M.-Ć.] ističući da je to kodeks jedinstvenog značenja za ranu povijest instrumentalne glazbe; sadrži repertoar 14. st. notiran u 15. st. i predstavlja "najstariju jedinstvenu zbirku za instrumente s tipkama". Smatra da su talijansku glazbu trečenta pjevali uz pratnju instrumenata, tj. da su u izvedbi vokalne glazbe obvezatno sudjelovali instrumenti. Na kraju daje transkripcije i tabelarni pregled instrumentalnih komada. (…)

  Rad na izdavanju Codexa Faenza karakterističan je za Plamenca čovjeka i znanstvenika. Bez žurbe, dugo se godina njime baveći, u tančine je upozorio na problematiku ovog izvora, a studijama uvodnog karaktera pripremio je njegovo objavljivanje. Kad se naposljetku, u izdanju Američkog muzikološkog instituta u seriji Corpus Mensurabilis Musicae godine 1972. pojavilo očekivano izdanje pod naslovom Keyboard Music of the late Middle Ages in Codex Faenza 117, bilo je očito da je Plamenac doista podrobno osvijetlio sve aspekte ove značajne zbirke. (…)“

  
  
  Neke od skladbi iz Codexa Faenza 117 snimljene su 1998. godine i objavljene u izdanju tvrtke Naxos na kompakt-ploči ansambla Unicorn, čiji je umjetnički voditelj Michael Posch. U predgovoru objavljenom u knjižici-prilogu kompakt-ploči autori Michael Posch i Riccardo Delfino naveli su niz podataka o kodeksu koji je prepisan između 1400. i 1420. godine i čuva se pod brojem 117 u Biblioteci Communale u gradu Faenzi. Poznat je još i pod imenom Codex Bonadies, prema teorijskim raspravama koje je Johannes Bonadies pridodao glazbenim zapisima nastalima od 1473. do 1474. godine. U tekstu Michaela Poscha i Riccarda Delfina nije spomenut doprinos Dragana Plamenca otkrivanju imena značajnih skladatelja 14. stoljeća – razdoblja Ars nova – poput Guillaumea de Machaulta (1300-1374), Francesca Landinija (1325. ili 1395-1397,), Jacopa da Bologna (1340-1386), i dr., čije su izvorno vokalne skladbe u Codexu Faenza 117 zabilježene bez navođenja autorova imena. No, teško je povjerovati da su u pripremi ovog zvučnog zapisa članovi ansambla Unicorn mogli izbjeći Plamenčeva istraživanja i ponovnu obradu iz godine 1964., prema prvotnom redoslijedu skladbi s nizom uputa za snalaženje u novome faksimilnom izdanju.
  
  Nastavlja se...
  
  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 12. lipnja 2020.

Piše: