Glazbenik vrijedan poštovanja

Tri obljetnice iz hrvatske glazbe: 400. godišnjica objavljivanja zbirke moteta Ivana Lukačića, Sacrae cantiones, (2.dio)

• Vraćajući se koncertu održanom 19. prosinca 1935. u HGZ-u u Zagrebu, neizbježno je spomenuti i prilog Dragana Plamenca istraživanju i objavljivanju djela rane hrvatske glazbe. Može se pretpostaviti da je već 1925. i 1926. godine, kad je djelovao kao korepetitor Gradske opere u Berlinu, tragao za skladbama hrvatskih skladatelja. Pravu zadovoljštinu postigao je 1934. godine, što se vidi iz njegovog članka Nepoznat hrvatski muzičar ranoga baroka. Ivan Lukačić (1574-1648) i njegovi moteti objavljenog u novinama Obzor u prosincu. U njemu je pisao o tiskanoj zbirci moteta Sacrae cantiones Ivana Lukačića, sačuvanoj u samo jednom primjerku u Državnoj knjižnici (Staatsbibliothek – Preußischer Kulturbesitz) u Berlinu. Lukačićeva zbirka moteta dospjela je u Državnu knjižnicu iz privatne biblioteke njemačkog bibliofila Georga Poelchaua. Dragan Plamenac pronašao ju je godine 1934. i za praktičnu izvedbu priredio samo jedanaest skladbi.

  Otkriće nepoznatog Lukačićeva opusa naišlo je na iznimno dobru podršku glazbenih krugova u Zagrebu, pa je tako već  lipnju godine 1935. dovršeno u izdanju Hrvatskoga glazbenog zavoda tiskanje publikacije Ivan Lukačić: Odabrani moteti, koja je predstavljena na koncertu 19. prosinca iste godine. Budući da je predgovor za tu zbirku dovršen u listopadu 1934., Plamenac ga je iskoristio za članak u novinama Obzor i najširoj hrvatskoj javnosti podastro podatke o skladatelju i zbirci objavljenoj u Veneciji prije točno četiri stoljeća – 1620. godine.

  Odabravši za tu prigodu samo jedanaest od dvadeset i sedam moteta iz Lukačićeve jedine sačuvane zbirke duhovne glazbe Sacrae cantiones, nije Dragan Plamenac mogao naslutiti što će se događati s izvornikom sačuvanim u Državnoj knjižnici u Berlinu. Zbirka Sacrae cantiones zagubljena je tijekom Drugoga svjetskog rata, čiji početak 1. rujna 1939. Plamenac nije dočekao u Zagrebu. Drugi veliki svjetski ratni sukob počeo je nakon njegova odlaska na Međunarodni muzikološki kongres u New Yorku, koji je priredilo Američko muzikološko društvo a Plamenac je na njemu sudjelovao izlaganjem o glazbi u 16. i 17. stoljeću u Dalmaciji. Pripremajući praktično izdanje s jedanaest odabranih moteta u kojem je želio jedini Lukačićev sačuvani opus predstaviti s karakterističnim motetima za jedan, dva, tri, četiri i pet glasova te s jednim motetom za četiri ili pet glasova uz pratnju orgulja (čembala), Plamenac je u predgovoru napisao:

  „(…)   Ivan Lukačić i njegovi duhovni koncerti, doslije [do sada - S. M.-Ć.] u nas potpuno nepoznati, koji se ovdje izdavaju u izboru za praktičnu upotrebu, omogućavaju nam da odgovorimo na ova pitanja. Kao spomenik muzičke prakse u Dalmaciji na početku 17. vijeka, Lukačićevo je djelo za historiju naše muzike, naše kulture uopće, u više pravaca dokument najvećega značaja.  Prije svega nam je ono – ako izuzmemo četiri četveroglasna madrigala (...) Andrije Patricija (...) – dosada prvi poznati primjer domaćega stvaranja na polju stare figuralne muzike. Dakle se ipak nije zatr’o svaki trag domaćem radu i djelovanju na ovom umjetničkom području! (...)

  Lukačićevi moteti dokazuju, (...), potpunu suvremenost s novim i naprednim stilskim težnjama u Italiji. Iz Lukačićeva djela vidimo, da su monodijske tekovine ranoga baroka i na polju muzičke lirike odmah u prvo vrijeme našle odjek i u Dalmaciji; naš se autor, i u općim evropskim razmjerima, ukazuje kao muzičar vrijedan poštovanja. Ovo je toliko značajnije, jer bi se moglo pomisliti da je muzika u Dalmaciji 17. vijeka, kao plod periferijske kulturne sredine, tek sa zakašnjenjem prenosila nove formule i tehnike vremena. Ako se Lukačić, već radi ograničenja prilika dalmatinskih u pogledu muzičke reprodukcije, i nije priklanjao rješavanju umjetničkih zadaća velikoga formata, on je u radovima manjega mjerila uspijevao da nimalo ne zaostane iza općega muzičkog napretka svoga vremena. Njegovi moteti – to će pokazati i naše izdanje koje se strogo pridržava bistva originala i u muzički tekst ne unosi modernih modifikacija – nijesu samo zanimljiv arhivski materijal koji će interesirati muzičkog historika. Oni su živa umjetnička djela, podobna da još i danas neposredno govore čovjeku naših dana. (...)

  Iz ovoga što sam rekao vidi se, da je izbor moteta koji su ušli u ovaj svezak bio ustanovljen poslije zrela razmišljanja i dužeg kolebanja. Tako će on moći da dade jasnu sliku čitavoga Lukačićeva djela i kompozitorovih sredstava izražaja. Ipak između ostalih komada, koji se ovdje ne publiciraju, ima također zanimljivih i vrijednih kompozicija. Potpuno kritičko izdanje čitave zbirke što ga spremam, sasvim vjerno prema originalu bez realiziranja generalnog basa i dodataka potrebnih za interpretaciju, dat će mogućnost da se upoznaju i oni moteti kojih ovdje nema, i da se prosudi opravdanost ovoga izbora. (…)“

  Svoj pristup obradi izvornika Plamenac je obrazložio u uvodnome slovu na koncertu 19. prosinca 1935., a primjenu u koncertnoj praksi pokazali su vokalni solisti i sam Plamenac-obrađivač Lukačićeva izvornika kao interpret dionice bassa continua. Na Plamenčev rad osvrnulo se prigodom koncerta starih hrvatskih skladatelja više suvremenih glazbenih pisaca.  Milan Majer (1895-1967), rođen iste godine kad i Dragan Plamenac, piše pod šifrom -r., nekoliko dana kasnije u osvrtu na koncert u novinama Morgenblatt:

  
  
  „Iz hrvatske glazbene prošlosti“

  III. društveni koncert Hrvatskoga glazbenog zavoda

  Zagreb, 20. prosinca. Dr. Dragan Plamenac, čijem smo se uspješnom djelovanju na području istraživanja povijesti hrvatske glazbe u posljednje vrijeme već dosta oduševili, upoznao nas je na III. društvenom koncertu Hrvatskoga glazbenog zavoda sa svjetovnim i duhovnim djelima iz 16. i 17. stoljeća. (…) Izvedba ovih iznimno zanimljivih djela nije zanimljiva promatramo li je samo s glazbeno-povijesnog stajališta, već ima također i umjetničko značenje. S pravom možemo biti ponosni na ta djela – kako je već naglasio dr. Plamenac u svojem uvodnom predavanju – i usudili bismo ih se pridružiti najistaknutijim majstorskim djelima onoga doba. (…) Dr. Draganu Plamencu, koji se te večeri dokazao riječju i djelom (kao predavač, dirigent, pratitelj, sakupljač i izdavač) dugujemo veliku zahvalnost. -r.“

  Najavljujući III. društveni koncert Hrvatskoga glazbenog zavoda već desetak dana prije njegova održavanja kao izniman umjetnički i kulturni događaj, zaključio je nepotpisani autor najave u novinama Morgenblatt:

  „(…) Program sadrži vokalne i instrumentalne crkvene i svjetovne skladbe 16. i 17. stoljeća, koje će nam po prvi puta pružiti uvid u glazbenu praksu u hrvatskim zemljama, prije svega u Dalmaciji, u vrijeme razdoblja cvata naše humanističke kulture. U tim djelima susrest ćemo se s punovrijednim glazbenim predmetima suprotstavljenim staroj dalmatinskoj literaturi i likovnoj umjetnosti. Dok su imena i djela naših starih pjesnika, slikara i kipara svakome poznata, dotle su naši stari glazbeni spomenici ostali do sada potpuno nepoznati. Sačuvana tek u pojedinačnome broju primjeraka ležala su djela zaboravljena u europskim knjižnicama, dok ovdje nismo ni slutili imena njihovih stvaralaca.

  
  
  Ponovno otkrivanje te stare domaće glazbene literature započelo je nedavno pojavljivanjem među novim izdanjima Hrvatskoga glazbenog zavoda opsežnoga sveska s motetima našega uglednog starog majstora Ivana Lukačića. To kritički obrađeno i s iscrpnim uvodom docenta dr. Dragana Plamenca opremljeno izdanje, s radošću je pozdravila kako domaća tako i strana stručna kritika, istaknuvši dovoljno njezino veliko značenje za našu kulturnu povijest. (…)“.

  Kulturna javnost bila je u prosincu 1935. godine kroz tisak na vrijeme upoznata s važnošću koncerta i istraživanja koja je proveo Dragan Plamenac. Tada je zagrebačka Radio-stanica već odbrojavala desetu godinu rada, a u programskoj shemi bili su i prijenosi koncerata. Stoga danas, nakon gotovo osam i pol desetljeća, možemo biti iznenađeni ili možda čak razočarani načinom popularizacije dotad nepoznatih djela hrvatskih skladatelja, te čak postaviti pitanje o utjecaju politike na kulturu ili o smjernicama tadašnje (jugoslavenske ili hrvatske?) kulturne politike. Poznato je da je zagrebačka Radio-stanica, koja se uključila u međunarodnu mrežu radio-valova 15. svibnja 1926., redovito – kao i danas – prenosila koncerte iz zagrebačkih koncertnih dvorana. Uključivala se u izravne prijenose koncerata iz drugih gradova tadašnje Kraljevine Jugoslavije surađujući s tamošnjim radio-stanicama, ali i prijenose iz mnogih europskih glazbenih središta. Treći društveni koncert Hrvatskoga glazbenog zavoda od 19. prosinca 1935. s prvim suvremenim izvedbama skladbi hrvatskih skladatelja 16. i 17. stoljeća nije bio uvršten u izravni prijenos zagrebačke Radio-stanice. Lukačićevi moteti bili su, ipak, nedugo nakon praizvedbe emitirani na programima radio-stanica Zagreb, Prag i Pariz.

  
  
  Te je večeri, prema programu radio-emisija objavljenom u novinama Jutarnji list za četvrtak 19. prosinca 1935. između 20:00 i 22:00 sata, slijedio prijenos iz Beograda. Prvi sat prijenosa nosio je naslov Seljaci na beogradskoj slavi, a u drugome je satu priređen koncert s djelima ruskih skladatelja snimljenima na gramofonskim pločama. Izvedeni su Simfonijska pjesma Stjenka Razin Aleksandra Glazunova (1865-1936) i Simfonija br. 5 u e-molu, op. 64 Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893). U istom je broju u rubrici Kazališta i koncerti najavljen III. društveni koncert Hrvatskoga glazbenog zavoda, ali u kasnijim brojevima novina Jutarnji list ne nalazi se kritika ili kraći osvrt na koncert s kojim su skladbe hrvatskih renesansnih i ranobaroknih skladatelja postale sastavnicom glazbenoga života u Hrvatskoj. Osim najave, kritika koncerta održanog 19. prosinca 1935. ne nalazi se ni u novinama Obzor, a u Narodnim novinama objavljen je u rubrici Feljton Narodnih novina tekst Antuna Dobronića Naši stari muzički majstori, koji sadrži kratke životopise skladatelja i značajke skladbi uz pohvale istraživanjima Dragana Plamenca.

  Može se, nadalje, postaviti pitanje je li prijenos izostao zbog nemogućnosti promjene ranije dogovorenih termina, zbog popunjenosti planiranoga vremena za prijenose koncerata ili zbog stava u odnosu na političku i kulturnu (ne)samostalnost Hrvatske. Koji je od ponuđenih odgovora istinit možda se neće uspjeti nikada utvrditi, ali kasnije izvedbe i popularnost koju su stekle neke od skladbi izvedenih na koncertu 19. prosinca 1935., učvršćuju nas danas u razmišljanju o tome kolika je šteta učinjena tada promicanju slabo poznate hrvatske glazbe.

  Objavljivanje cjelovite zbirke moteta Ivana Lukačića ostalo je nedovršenim planom Dragana Plamenca, ali ipak ostvarenim zahvaljujući drugim hrvatskim muzikolozima. Sređujući svoje spise otkrio je Dragan Plamenac šezdesetih godina 20. stoljeća prijepis vokalnih dionica i fotografije originala dionice continua. Ustupivši fotokopije-građu Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, omogućio je hrvatskim muzikolozima upoznavanje Lukačićeve zbirke u cjelini. Zanimljivog i zahtjevnog pothvata transkripcije zapisa i izrade dionice continua prihvatio se muzikolog Josip Andreis (1909-1982) u čijoj je obradi godine 1970., dakle prije punih pola stoljeća o 350. obljetnici prvotiska u Veneciji, preostalih šesnaest moteta Ivana Lukačića objavljeno u izdanju Muzikološkog zavoda Muzičke akademije u Zagrebu. Iako je od Plamenčevih istraživanja rane hrvatske glazbe prošlo više desetljeća, Josip Andreis u svome predgovoru ističe i dalje slabo poznavanje skladatelja i izvođača iz ranijih stoljeća:

  „(...) A ipak, pored tolikih predstavnika slikarstva, kiparstva, graditeljstva i književnosti moralo je u Dalmaciji biti muzičara, mnogo više nego što ih danas poznajemo. Muzička djela koja su nam iz tih vremena dostupna, a očito su bila namijenjena izvođenju u naseljima na našim obalama, svjedoče da je bilo izvođačkih tijela sposobnih da svladaju i teškoće zamršenijih partitura i da kompozitori nisu bili prisiljeni da drugdje, u tuđini, potraže sreću u povoljnijim prilikama i boljim mogućnostima za ostvarivanje svojih planova i ciljeva. (...)

  Što se nije sačuvalo više imena i više djela – iako ne valja isključiti iznenađenja i otkrića u budućnosti – tome su svakako krive nepodesne prilike. Nemar, nebriga, pomanjkanje stručnjaka koji bi ih još onda proučavali i o njima pisali, nepovoljan smještaj, oštećenja, požari, ratovi, elementarne nepogode – sve je to pridonijelo da je velik dio tog našeg blaga s područja umjetničke muzike zauvijek nestao. S toliko više ljubavi moramo nastojati da sve što je ostalo, sve što je vrijedno i pristupačno unesemo u svoj muzički život, da naučimo mlade generacije voljeti to svoje kulturno nasljeđe, poštovati one koji su ga stvarali očitujući natprosječnu darovitost. (...)“
  
  U muzikološkoj analizi Lukačićevih moteta Josip Andreis ističe umjetničke vrijednosti i suvremenost u odnosu na stilske značajke razdoblja ranoga baroka s početka 17. stoljeća. Uz Lukačićevu zbirku Sacrae cantiones vezano je još jedno iznenađenje i otkriće. Jedini sačuvani tiskani primjerak nije, srećom, zauvijek izgubljen. Pronašao ga je muzikolog Ennio Stipčević u Biblioteci Jagelonskoj u Krakovu, kamo je dospio za vrijeme preseljenja građe iz njemačkih (berlinskih) knjižnica, arhiva i muzeja tijekom Drugoga svjetskog rata. Ennio Stipčević priredio je novo izdanje koje je tiskano u Padovi godine 1986., primijenivši u to vrijeme najsuvremenija muzikološko-paleografska rješenja. Još bi veće otkriće bio pronalazak rukopisa Lukačićeve zbirke. Smijemo li se u budućnosti nadati i tom iznenađenju i otkriću?

  Franjevac i skladatelj Ivan Lukačić pobuđivao je svojim jedinim sačuvanim, ali možda ne i jedinim skladanim opusom, zanimanje hrvatskih muzikologa 20. stoljeća. Nastojeći skladatelja i djelo približiti mladim generacijama (kako je zapisao u predgovoru Josip Andreis) i širokim krugovima publike, snimljen je 2000. godine film pod naslovom U potrazi za Lukačićem i objavljen na dva nosača slike i zvuka: video-kazeti i kompakt-ploči. Autori scenarija su Ennio Stipčević i Ivan Vidić, a izdavač je Glazbena škola Ivana Lukačića Šibenik, kojoj su dali financijsku potporu Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske, Grad Šibenik, županija Šibensko-kninska te još neka poduzeća i ustanove, među kojima se može izdvojiti Nacionalni park Krka. U filmu je, dakako, korištena glazba Ivana Lukačića, ali i nekih drugih skladatelja. Kako se radi o hrvatskome skladatelju, ali i o hrvatskome muzikologu, bilo je za očekivati da je izbor glazbe sveden na skladbe hrvatskih skladatelja. No, kako se Plamencu nije posrećilo da godine 1935. Radio-stanica Zagreb izravno prenosi pomno pripremljen povijesni koncert s djelima hrvatskih skladatelja, tako se i u filmu o Ivanu Lukačiću pri spomenu Dragana Plamenca nije posrećio odabir odgovarajuće glazbe. Naprotiv, jednoj vrlo osjetljivoj rečenici teksta (s obzirom na Plamenčevo porijeklo i kasniji politički kontekst) podmetnuta je završna (orkestralna) glazba Izoldina ljubavna smrt iz trećega čina opere Tristan i Izolda Richarda Wagnera:

  „(…) Dragan Plamenac rođen je 1895. godine u uglednoj zagrebačkoj židovskoj obitelji Siebenschein, u vrijeme kada gospodarski ojačalo građanstvo mijenja fizionomiju Zagreba, pa Herrmann Bollé i drugi arhitekti stvaraju historicistički identitet grada. Na Donjem gradu stvara se novi gradski centar. U godini Plamenčeva rođenja izgrađene su zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta i gimnazije, danas Muzej Mimara, te mnoge privatne zgrade, pa tako i Siebenscheinovi podižu kuću na Preradovićevu trgu, u kojoj se Plamenac već u dječačkoj dobi zahvaljujući privatnim učiteljima i guvernantama upoznaje s kulturom, umjetnošću, glazbom, učeći istodobno i strane jezike tako da će kasnije s podjednakom lakoćom pisati znanstvene radove ili držati predavanja na njemačkom, engleskom, francuskom i talijanskom jeziku. (…)“

  
  
  Ovom citatu može se dodati da je godine 1895. izgrađena na sjevernoj strani još jedna zgrada Hrvatskoga glazbenog zavoda koju je, kao i novu zgradu Hrvatskoga narodnog kazališta, 1. listopada 1895. svečano otvorio car i kralj Franjo Josip I.
  
  Nastavlja se...

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 19. lipnja 2020.

Piše: