Vrijedni podaci iz hrvatske glazbene prošlosti
Tri obljetnice iz hrvatske glazbe: 20. godišnjica objavljivanja filma autora Ennia Stipčevića i Ivana Vidića U potrazi za Lukačićem u režiji Davora Šarića, (3.dio)
-
Autori scenarija filma U potrazi za Lukačićem zamislili su usporedno predstavljanje dvojice glavnih likova: skladatelja Ivana Lukačića i muzikologa Dragana Plamenca, potkrepljujući ga glazbenim primjerima. Sekvence o Ivanu Lukačiću potkrijepljene su njegovim motetima, čiji su zvučni i slikovni zapisi učinjeni u Crkvi sv. Frane u Šibeniku, u sastavu samostana franjevaca-konventualaca. Ivan (redovničko ime) Marko Lukačić rođen je i kršten u Šibeniku 1587. godine. Kao dječak bio je primljen u red franjevaca konventualaca u Šibeniku, a školovanje je nastavio u Italiji, gdje je završio studij teologije. Prema stilskim odrednicama ranobarokne monodije u njegovoj zbirci Sacrae cantiones može se zaključiti da je uz teološku stekao i dobru glazbenu naobrazbu o kojoj, doduše, ima malo podataka.
Poznato je da je u Rimu 1615. postigao stupanj magister musices, a učitelj glazbe bio mu je vjerojatno franjevac Giacomo Finetti (1577-1631). Po povratku u Dalmaciju 1618. godine djelovao je Ivan Lukačić kratko u samostanu franjevaca-konventualaca u rodnom Šibeniku, a po odlasku u Split 1620. godine postao je gvardijanom Samostana sv. Frane (na obali), obavljajući do smrti 1648. godine veoma uspješno taj zahtjevan posao. Preuzeo je funkciju maestro di cappella u Samostanu sv. Frane i orguljaša splitske Katedrale sv. Dujma u službi nadbiskupa Sforze Ponzonija, a podučavao je i glazbu. Poznanstva s uglednim glazbenicima i tiskarima stečena za vrijeme boravka u Italiji sigurno su pridonijela objavljivanju njegove zbirke Sacrae cantiones 1620. godine kod uglednog tiskara Angela Gardana u Veneciji, kolijevci tiskanja muzikalija od početka 16. stoljeća.Zahvaljujući svestranosti i istraživačkom zanosu Dragana Plamenca, Lukačićeva zbirka moteta je nakon više od tri stoljeća ponovno ušla u svjetovni i crkveni glazbeni život u Hrvatskoj. U filmu U potrazi za Lukačićem skiciran je i životni put Dragana Plamenca, čije je pravo ime bilo Karl Siebenschein. Kao dijete iz ugledne građanske obitelji dobio je sustavnu opću i glazbenu naobrazbu u glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, gdje je učio klavir te kompoziciju kod Frana Lhotke. Studij prava s doktoratom dovršio je 1917. u Zagrebu, klavir i kompoziciju učio je u Pragu, kompoziciju u Beču te muzikologiju u Parizu (kod André Pirroa na sveučlištu Sorbonne) i u Beču (kod Guida Adlera na Sveučilištu). Plamenčev radni vijek može se raščlaniti na četiri razdoblja: 1. - od 1916. do 1922. godine djelovao je u Zagrebu kao koncertant, skladatelj i organizator koncerata; 2. - od 1922. do 1928. godine usavršavao se i radio u inozemstvu; 3. - od 1928. do 1939. godine ponovno je djelovao u Zagrebu kao docent i priređivač koncerata sa skladbama iz različitih stilskih razdoblja; 4. - od 1939. do 1983. godine ostvario je zavidnu znanstvenu i pedagošku karijeru u Sjedinjenim Američkim Državama.
U priručniku Hrvatska enciklopedija Dragan Plamenac opisan je kao „američki muzikolog i skladatelj hrvatskog podrijetla“, a njegov odlazak iz Hrvatske 1939. godine protumačen je riječima „emigrirao je u SAD, gdje se trajno nastanio primivši 1946. američko državljanstvo“ (je li se odrekao jugoslavenskog?). U internetskom priručniku Yewish Virtual Library: a project of AICE, koji od 1998. do 2020. objavljuje American-Israel Cooperative Enterprise, Dragan Plamenac predstavljen je kao „S. D. [američki - S. M.-Ć.] muzikolog jugoslavenskog porijekla“ pri čemu se podrazumijeva pripadnost tadašnjoj državi Kraljevini Jugoslaviji. Baš Dragan Plamenac odlazi 1939. godine „na poziv Američkog muzikološkog društva u New York da zastupa Jugoslaviju na međunarodnom kongresu za muzikologiju i održi predavanje o starim dalmatinskim muzičarima.“[1] Iako su u Hrvatskoj u razdoblju između dvaju svjetskih ratova glazbeno-povijesna i muzikološka istraživanja bila veoma skromna, u Srbiji i Sloveniji ona su bila još skromnija. Dragan Plamenac, kao tada već poznati istraživač europske glazbe 15. stoljeća, mogao je dostojno zastupati jugoslavensku muzikologiju na kongresu vrhunskih američkih (svjetskih) muzikologa, među kojima su bili i mnogi koji su napustili Njemačku nakon pobjede Nacionalsocijalističke partije Adolfa Hitlera 1933. godine.
Kako je zapisano u članku u publikaciji Ljetopis za godinu 1962. JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti): „Početak drugog [!] svjetskog rata sprječava mu [Plamencu] povratak u domovinu i on ostaje u Sjedinjenim Državama.“ S obzirom na ranije pedagoško i znanstveno iskustvo, Dragan Plamenac otvorio je novo poglavlje svoga života ostavši vjeran svom odabiru – muzikologiji. Napustio je potpuno skladateljski rad koji nije zanemariv u cjelini hrvatske glazbe s obzirom na bliskost impresionističkom stilu, što je bio zamjetan odmak u vrijeme djelovanja tzv. prijelazne generacije i nakon Prvoga svjetskog rata općeprihvaćenog skladateljskog izričaja nadahnutog narodnom glazbom.
Ostavivši koncertantni i skladateljski rad, Plamenac se posvetio muzikološkom. Otkrivši zbirku moteta Sacrae cantiones Ivana Lukačića, prepoznao je u tim skladbama sjajno primijenjene stilske elemente talijanske ranobarokne monodije, ali i pronašao jedinstvenu potvrdu crkvenog muziciranja u Hrvatskoj, o čemu piše u svom predgovoru izdanju šesnaest moteta iz 1970. godine Josip Andreis, jer sačuvani izvori otkrivaju liturgijsku praksu u crkvama u gradovima u Dalmaciji (Šibenik, Zadar, Split, i dr.) već od ranijih stoljeća. Plamenčev boravak u Berlinu dobio je mjesta u sekvencama u filmu U potrazi za Lukačićem, a zanimanje za sudbinu Lukačićeve zbirke u uništavanjima materijalnih i kulturnih dobara tijekom Drugoga svjetskog rata stavlja u nastavku u središte filmskoga pripovijedanja skladatelja i njegovo djelo.
Na isti način kao i u scenama u kojima je prikazan Zagreb u vrijeme Plamenčeva djetinjstva, koristili su Ennio Stipčević i Ivan Vidić u scenama iz Berlina prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata odlomke iz dokumentarnih filmova. Glazbena pozadina (podloga), koja je možda odabir autora scenarija ili je možda nerazdvojna od preuzetih filmskih odlomaka, sadrži niz poznatih ulomaka iz instrumentalne glazbe 19. stoljeća. Možda bi odabir skladbi hrvatskih skladatelja nastalih u prvim desetljećima 20. stoljeća bio primjereniji scenama iz Zagreba, a sigurno se u europskoj (svjetskoj) glazbenoj literaturi mogu pronaći skladbe vremenski bliže scenama iz Berlina. Još jedno rješenje bilo je skladanje izvorne glazbe, što bi sigurno nadraslo materijalne mogućnosti pokretača projekta. Film U potrazi za Lukačićem namijenjen je učenicima srednjih glazbenih škola kao proširenje znanja o hrvatskoj glazbi koja je u okviru nastavnoga plana i programa predmeta Povijest glazbe gotovo slijepa ulica. Jedan od primjera za to mogao se pronaći u udžbeniku za gimnazije Glazbeni susreti II. vrste autorica Ljiljane Ščedrov i Nataše Perak-Lovričević. Naime, podatci o hrvatskim skladateljima 16. stoljeća nalazili su se u svijetlo-plavom okviru u kojem se nalazilo neobavezno gradivo, što su u kasnijim izdanjima autorice ispravile. Jer, iako smo upućeni na proučavanje europske (od 20. stoljeća i svjetske) povijesti glazbe, ipak se ne smiju izostaviti i skromni, ali vrijedni podatci iz hrvatske glazbene prošlosti.
Odabravši za svoj životni put muzikologiju i istraživanje, Dragan Plamenac nije se zanimao samo za vokalnu nego i za instrumentalnu glazbu europskih i hrvatskih skladatelja. Za koncert od 19. prosinca 1935. Iz hrvatske muzičke prošlosti odabrao je tri riccercara za kornet i trombon iz zbirke Parnassia militia Vinka Jelića, objavljene 1622. u Strassbourgu, koje su na koncertu 19. prosinca izveli Karel Prohaska (truba) i Ljudevit Hlavaček (trombon). Plamenac je započeo, a svećenik i muzikolog Albe Vidaković (1914-1964) nastavio istraživanja o životu i radu Vinka Jelića, objavivši 1957. iscrpnu studiju Vinko Jelić i njegova zbirka duhovnih koncerata i riccercara Parnassia militia. Već tad je Plamenac istraživao život i djelo Tomasa Cecchinija, pa je za koncert u Hrvatskome glazbenom zavodu odabrao četiri sonate (za dvije violine ili violinu i violončelo uz continuo) iz op. 23 iz 1628. godine, u čijoj su izvedbi nastupili violinisti Ivan Pinkava i Aleksandar Szegedi, te violončelist Milovan Ećimović. Na koncertu su izvedena i dva madrigala skladatelja 16. stoljeća Andrije Patricija-Petrića Solea lontan in sono (Dok ja u snu) i Son quest' i ben crin (O, što je lijep), tri moteta Julija Skjavetića.Nije bilo moguće otkriti deset naslova Lukačićevih moteta izvedenih 19. prosinca 1935., pa ćemo navesti svih jedanaest iz te godine tiskanog izdanja: Cantabo Domino, Coeli enarrant, Orastibus in loco, Quemadmodum desiderat, Veni, sposa Christi, Cantate Domino, Domine, puer meus, Ex ore infantium, Quam pulchra es, Canite et psalite i Panis Angelicus. Treći društveni koncert održan 19. prosinca 1935. nije bio namijenjen samo članovima, kako je bilo uvriježeno za društvene koncerte, nego su i svi zainteresirani građani mogli doći uz prethodnu kupnju ulaznice. Muzikološka istraživanja Dragana Plamenca potaknula su kasnije mnoge hrvatske muzikologe, čija su otkrića i stručna obrada izvora pridonijeli stvaranju (još mozaičnog) pregleda hrvatske glazbene prošlosti.
Kako je otišao na međunarodni muzikološki kongres Američkog muzikološkog društva 1939. godine ne vrativši se u Hrvatsku, tako se slično završio njegov životni put, što je opisala dr. Koraljka Kos u nekrologu objavljenom u časopisu Arti musices 1983. godine:
In memoriam
DRAGAN PLAMENAC
„(...) Dragan Plamenac nikad nije stigao u Strassbourg na svjetski muzikološki kongres, kamo je u jesen 1982. krenuo iz Amerike. Bolest ga je zaustavila u nizozemskom gradu Ede, gdje je nakon nekoliko mjeseci preminuo. Taj završetak nemirne životne krivulje neumornog putnika, koji je i u poodmakloj dobi – vođen uvijek živom znatiželjom i istančanim senzibilitetom autentičnog znanstvenika – u arhivima diljem Evrope pronalazio uvijek nove rijetkosti, nije bez simbolike. Jer uz Nizozemsku je vezano Plamenčevo životno djelo, izdanje sabranih djela Johannesa Ockeghema, djelo koje je na žalost ostalo torzom. (...)“
Putujući Europom i istražujući fondove knjižnica, uspio je Dragan Plamenac otkriti zagubljenu zbirku moteta Sacrae cantiones Ivana Lukačića, čiji je životni put sigurno bio mnogo mirniji u skrovitim prostorima samostana, ali je njegova glazba sigurno oplemenjivala prostore crkvi zahvaljujući pjevačima i orguljašima koji su sudjelovali tijekom liturgijskih obreda. Kao što je otkriće Lukačićeve zbirke predstavljalo pravu senzaciju za upoznavanje hrvatske rane glazbe, danas u našoj domovini djeluje mnogo više muzikologa koji bi sigurno prihvatili izazov stručne obrade nekog mogućeg novog otkrića skladbi hrvatskih skladatelja!
© Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 26. lipnja 2020.