Prekretnica u načinu shvaćanja simfonije
Skladbe Ludwiga van Beethovena u glazbenom životu Zagreba; 250. obljetnica rođenja skladatelja (1. dio)
-
Godine 1987. u svijetu je obilježena 160. obljetnica smrti Ludwiga van Beethovena, dok je u srpnju, iste godine Zagreb bio u središtu svjetske pozornosti zbog studentskih sportskih igara – Univerzijade na kojima su neke od predstavljenih skladbi bile upravo Beethovenove simfonije. Ove, 2020. godine, proslavlja se 250. obljetnica skladateljeva rođenja u drugačijim, nezavidnim okolnostima. Svijet se već više od pola godine bori protiv sitnog i opasnog koronavirusa, a stara gradska jezgra Zagreba stradala je teško u potresu u ožujku. Predsjedanje Republike Hrvatske Europskom unijom u prvoj polovici 2020. godine prošlo je uz skromniji broj susreta političara i online-sastanaka. 9. siječnja održan je tim povodom svečani koncert u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu na kojem je – uz ostalo – izvedena himna Europske unije – Oda radosti iz Beethovenove Devete simfonije. Nastupili su solisti, zbor i orkestar Opere HNK pod ravnanjem maestra Ivana Repušića.Upravo posljednja simfonija Ludwiga van Beethovena koja se smatra prekretnicom u načinu shvaćanja te glazbene vrste, poveznica je sa svjetskim sportskim događanjima iz 1987. godine. Uoči otvorenja Univerzijade i u čast rođenja 5-milijarditog stanovnika naše planete Zemlje, izvedena je 19. srpnja Deveta simfonija u d-molu, op. 125 Ludwiga van Beethovena u Košarkaškome centru Zagreb, koji danas nosi ime prerano tragično preminulog košarkaša Dražena Petrovića. Televizijski gledatelji na svim kontinentima mogli su je pratiti u izravnom prijenosu putem satelita. Nastupili su vokalni solisti Ana Pusar (sopran), Ruža Pospiš-Baldani (mezzosopran), Werner Hollweg (tenor) i Harald Stamm (bas), Zagrebačka filharmonija i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić pod ravnanjem maestra Lorina Maazela.
Beethovenova Deveta simfonija, prvo djelo te glazbene vrste u kojoj je korišten ljudski glas, skladana je između 1817. i 1824., a praizvedena je u Beču 7. svibnja 1824. u bečkome Dvorskom kazalištu u blizini Kärntner-vrata (Kärntnertor) na koncertu-velikoj Beethovenovoj glazbenoj akademiji. Bilo je to nepune tri godine prije Beethovenove smrti 26. ožujka 1827. Sve simfonije Ludwiga van Beethovena nastale su u Beču, kamo je doselio 1792. i ostao do smrti. Prvih osam skladao je između 1799. i 1812. godine a posljednju Devetu, kako je rečeno, nakon prekida od pet godina do 1824. godine. Iako je u odnosu na sto simfonija Josepha Haydna ili više od četrdeset Wollfganga Amadeusa Mozarta, Ludwig van Beethoven ostavio brojčano skromniji opus, simfonije su ipak obilježile sve tri faze njegova stvaralaštva. Prva faza u kojoj je prihvaćao postulate klasičnog stila vremenski se može odrediti od 1792. do 1800. godine; druga faza u kojoj je pronalazio nova rješenja u okviru naslijeđenoga traje do 1815. godine. U trećoj fazi (do smrti 1827. godine) pronalazio je Beethoven nova formalna i interpretativna rješenja, otvarajući put senzibilitetu novoga stila romantizma.
Beethovenova Deveta simfonija tiskana je 1826. s posvetom pruskome kralju Friedrichu Wilhelmu III. U posljednjem stavku koji ima deset skladateljevih metronomskih oznaka za toliko različitih tempa, uglazbljeni su stihovi iz Ode radosti njemačkog pjesnika Friedricha Schillera, odnosno odabrane strofe koje je Beethoven poredao u novom, sažetijem i jasnijem odnosu. Tijekom nešto više od dva stoljeća, koliko je proteklo od praizvedbe Prve simfonije 2. travnja 1807. u bečkome Hofburg-kazalištu (Hofburgtheatru), gotovo da nije bilo dirigenta koji nije u svojem repertoaru imao barem nekoliko, ako ne i sve Beethovenove simfonije, jer one su doista potpornji suvremenog orkestra i klasičnoga simfonijskog repertoara.
Na zagrebačkoj izvedbi uoči otvorenja Univerzijade dirigirao je Devetu simfoniju jedan od poznatih svjetskih dirigenata druge polovine 20. stoljeća Lorin Maazel (1930-2014), čiji se predgovor pod naslovom Od srca – može ponovno ići k srcu nalazi u monografiji Devet Beethovenovih simfonija. Nastanak, značenje, djelovanje, objavljenoj godine 1994. Uredila ju je Renata Ulm po narudžbi Bavarskog radija, i sama autorica eseja o Sedmoj simfoniji. Ostale eseje potpisali su Peter Rummenhöller za Prvu, Armin Raab za Drugu, Egon Voss za Treću, Wolf-Dieter Seiffert za Četvrtu, Martin Geck za Petu, Rüdiger Heinze za Šestu, Klaus Döge za Osmu i Wolfgang Stähr za Devetu simfoniju.
Zamisao o knjizi kojom bi bio popraćen mini-ciklus koncerata prihvaćena je u trenutku kad je objavljeno da će Bavarski radio iz Münchena pod ravnanjem Lorina Maazela izvesti svih devet Beethovenovih simfonija u sezoni 1994/1995. Povod je, iako to nigdje nije izrijekom zabilježeno, mogla biti proslava 225. obljetnice skladateljeva rođenja (1995.). Sličan primjer bilježimo u zagrebačkome glazbenom životu, kad je za sezonu Zagrebačke filharmonije 1970/71., u kojoj su izvedene sve simfonije, neke uvertire i koncerti Ludwiga van Beethovena, prigodom proslave 200. obljetnice skladateljeva rođenja objavljena knjižica dr. Krešimira Kovačevića s opisom skladbi. U uvodu monografiji o devet Beethovenovih simfonija Lorin Maazel je zapisao:„(...) Beethovenovih devet simfonija zamišljeno je za izvedbu upravo onako kako bi to samo poželio jedan kompozitor i interpret. Od prvoga takta I. simfonije pa do posljednjega takta IX. simfonije niti jedna jedina nota nije suvišna. (...)
Često nas kao interprete pitaju za naša omiljena djela. Na to mogu samo odgovoriti: djelo, koje upravo sviram. Jer svaki glazbenik koji ozbiljno shvaća svoj posao mora se potpuno poistovjetiti s glazbom koju izvodi kako bi ju što vjernije približio slušatelju. Samo ukoliko on voli tu glazbu, moći će je zavoljeti i slušatelj.
No, ipak se među 37 stavaka devet [Beethovenovih-S.M.-Ć.] simfonija nalaze neki koji su mi osobito prirasli srcu i koje ću, iako sa stanovitom neodlučnošću, ovdje navesti. (...)“
Još je jedan stavak izdvojio Lorin Maazel među one koji su mu osobito „srcu prirasli“ zbog „njegove snage, razumljivosti, dubine i intenziteta“, a to je drugi stavak Marcia funebre iz Treće simfonije u Es-duru, op. 55.
Maazelov prijedlog redoslijeda odabranih Beethovenovih simfonija i stavaka iz njih počinje četvrtim stavkom iz Prve simfonije u C-duru, op. 21 u kome se maestru dopadaju „njegova duhovitost i dražest, njegov zanos i sjaj“. Iz Druge simfonije u D-duru, op. 36 izdvojio je Lorin Maazel treći stavak Scherzo allegro. Prema ranije poznatim podacima, Beethovenova Druga simfonija bila je izvedena prije ostalih u Zagrebu na koncertu priređenom 15. studenoga 1872. u kazalištu prigodom proslave 25. obljetnice rada dirigenta Antuna Schwarza. Najavljena je u novinama proizvoljno kao „druga pastoralna“, jer u muzikološkoj literaturi nema potvrde o pridjevu „pastoralna“ za još jednu od Beethovenovih simfonija. U najavi koncerta i kazališne predstave stoji da će u orkestru svirati čak trideset gudača, što je rijetko ili nikada ranije zabilježeno.
Nastavlja se...© Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 25. rujna 2020.
