Dostojanstveno i nadahnuto s ambicioznim programom i entuzijazmom dirigenta i cijelog ansambla

Svečani koncert povodom 150. godišnjice osnutka Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu; Solisti, zbor i orkestar Opere HNK u Zagrebu, dir. Nikša Bareza, 2. listopada 2020.



  • Za razliku od Zagrebačke filharmonije, Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu ne izaziva prijepore datumom svoga osnutka: praizvedba opere Mislav Ivana pl. Zajca 2. listopada 1870. u tadašnjem gornjogradskom kazalištu uzima se kao datum osnutka zagrebačke Opere, a i Hrvatske opere kao institucije. O okolnostima Zajčeva dolaska u Zagreb, tada obilježen provincijskim glazbenim životom, i praizvedbe Mislava, prije početka svečanog koncerta u povodu 150. godišnjice osnutka Opere HNK, publiku su informirali glumci Drame (J. Đokić i S. Popović) citirajući, nakon neobičnog pozdravnog govora intendantice, i zabavna ali ne uvijek pouzdana kazivanja Antonije Kassowitz-Cvijić. Podsjetimo da je ove godine i 125. godišnjica otvorenja današnje zgrade HNK (1895.).

    Sadašnje vodstvo zagrebačkoga HNK i zagrebačke Opere naposljetku se ipak sjetilo obilježiti 150. obljetnicu osnutka Opere HNK. Tu činjenicu treba podcrtati, jer je petnaestak dana prije svečanog koncerta kazalište još oglašavalo koncertnu izvedbu Lucije di Lammermoor kao predstavu za taj datum i s tim povodom, dakle regularnu repriznu izvedbu naslova naslijeđenog iz prethodne sezone! Razum je ipak, u zadnji čas, prevladao pa je dirigent Nikša Bareza pozvan da odabere i pripremi program svečanog koncerta, za što je zajedno s cijelim ansamblom imao malo više od dva tjedna, što je fascinantna činjenica s obzirom na konačni rezultat i program sa 19 točaka opernih ulomaka iz hrvatskog i svjetskog repertoara, djelomično novog i orkestru i zboru te pojedinim solistima.



    Ključ za sveukupno dostojanstveni, reprezentativni i sa zamjetnim angažmanom izvedeni koncert upravo je u odabiru dirigenta. Nikša Bareza je zapravo i jedini dirigent koji bi mogao doći u obzir u ovakvoj prigodi budući da je ne samo, po općem sudu, najveći naš živući dirigent nego je i, s prekidima, povezan sa zagrebačkom Operom već više od šezdeset godina (debitirao je 1959. godine dirigirajući Verdijev Krabuljni ples), ravnavši u njoj nizom zapamćenih izvedaba i postavivši mnoge premijere te bivajući njezinim direktorom odnosno ravnateljem u dva navrata (1965–1974 i ponovno 2014–2018), tako da je i sâm dijelom više od dviju petina njezine povijesti.

    Na ambicioznom programu, koji potpisuje maestro Bareza, našli su se ulomci iz hrvatskih i svjetskih opera koje su na stanovit način obilježile povijest zagrebačke Opere. Koncert je simbolički započeo uvertirom opere Mislav kojom je Zajc i inaugurirao zagrebačku Operu kao instituciju prije 150 godina, a u nastavku su izvedeni i ulomci iz preostala dva djela njegove nacionalnopovijesne operne trilogije – arija Margite iz II. čina Bana Legeta (1872.) te duet Eve i Zrinjskoga iz III. čina Nikole Šubića Zrinjskog (1876.) - oba, iako u hrvatskoj nacionalnoj operi, pod očitim talijanskim formnim utjecajem, napisana u obliku la solita forma, dakle ne samo s cantabileom u umjerenom tempu nego i sa završnom kabaletom (u duetu Eve i Zrinjskoga to je dio Na krilih slave letimo... kojim se otvaraju i orkestralni uvod dueta i uvertira opere). Izvedeni su i ulomci iz Porina Vatroslava Lisinskog (praizveden tek 1897. u današnjoj zgradi HNK, iako dovršen 1851.), Ognja Blagoja Berse (skladan 1905–1907. na njemački libreto kao Der Eisenhammer, praizveden u HNK 1911. u hrvatskom prepjevu), Adela i Mare Josipa Hatzea (hrvatska praizvedba 1933. u HNK, nakon ljubljanske praizvedbe prethodne i beogradske premijere iste godine), Ekvinocija Ivana Brkanovića (dovršen 1945, praizveden 1950. u HNK) te prve opere Jakova Gotovca Morana (priazvedena u Brnu 1930, hrvatska praizvedba 1931. u HNK).



    Na programu su se našla i djela svjetskog repertoara, kojih su pojedine premijere i izvedbe bili važni punktovi u povijesti zagrebačke Opere. Podsjetimo i zbog čega. Don Giovanni, kojega je kao ravnatelj Opere i dirigent 1875. postavio Ivan pl. Zajc, bio je prva Mozartova opera na repertoaru. Fidelio je jedan od važnih naslova u povijesti zagrebačke Opere s obzirom na broj uprizorenja i kvalitetu dirigenata i pjevača koji su nastupili u njegovim izvedbama. Čuveni dirigent i ravnatelj zagrebačke Opere u nekoliko mandata Milan Sachs slavio je 25. godišnjicu umjetničkog rada upravo ovom operom (Zinka Vilfan-Kunc bila mu je Leonora) a jedna od prvih opernih premijera u, nakon obnove 1967–1969, nanovo otvorenoj zgradi HNK bila je ona Fidelija 1970. pod Matačićevim dirigentskim vodstvom (posljednja premijera te opere u HNK, uprava kojega ju nije planirala ni za ovu, Beethovenovu godinu). Trubadur je bio prvo djelo svjetskog repertoara koje je Zajc uvrstio u program, nakon čega je postavio još osam drugih Verdijevih opera.

    Maestro Bareza je na bogatu tradiciju izvedbi Puccinijevih opera u Zagrebu podsjetio Toscom. Cijeli je niz slavnih pjevača u toj operi nastupio u Zagrebu. Spomenimo barem gostovanja Tita Gobbija i Georgea Londona kao Scarpije ili Ingvara Wixella i Nicolaia Gedde zajedno kao Scarpije i Cavaradossija 1986. (uz Toscu Blaženke Milić), a nizale su se i glasovite Tosce, kao i to da je poznati dirigent Lamberto Gardelli dirigirao premijerom te opere (s Brankom Stilinović u naslovnoj ulozi) 1972. godine. Uz povijest zagrebačke Opere vezuje se i niz premijera slavenskog repertoara a Bareza je podsjetio izborom ulomaka iz Evgenija Onjegina i Prodane nevjeste na 1965. godinu, kad je, na početku njegova prvog direktorskog mandata, ansambl Opere bio na gotovo dvomjesečnoj turneji u Tokiju i Osaki izvodeći upravo slavenske opere. Uloga francuskog repertoara predstavljena je Hoffmannovim pričama, dok je Wagner, koji se na repertoaru nije pojavljivao prečesto, ali zato s deset naslova uvijek značajno (podsjetimo, Sumrak bogova u Zagrebu još nije izveden!; najdalje je s Prstenom Nibelunga – do Siegfrieda – došao Krešimir Baranović 1930-ih), predstavljen pobjedničkom pjesmom Walthera von Stolzinga iz Majstora pjevača.



    Time se željelo podsjetiti na povijesnu premijeru od 17. prosinca 1969. u netom obnovljenoj zgradi HNK pod ravnanjem Otmara Suitnera i u inscenaciji Hansa-Petera Lehmanna koja je, prema sudu Marije Barbieri (Vijenac, br. 271-273), bila „jedna od najboljih predstava u cijeloj povijesti Zagrebačke opere”. Svjedoci te predstave sjećaju se nezaboravnog Tomislava Neralića u ulozi Hansa Sachsa. Pjevali su, među ostalima, i Božena Ruk Fočić (Evu), Franjo Petrušanec (Pognera) i Piero Filippi (Walthera, nakon premijernog Stefana Stefanoffa). Ta je predstava, pod dirigentskim vodstvom tadašnjeg direktora Opere Bareze, gostovala poslije i u Bergamu. Ranije su Majstore pjevače s velikim pjevačima premijerno postavili i Friderik Rukavina i Milan Sachs u razdoblju između dva svjetska rata.

    Program svečanog koncerta, koji je trajao nešto manje od dva sata, protekao je brzo, a kraći u ovakvoj prigodi nije ni mogao biti. Da je bilo više mjesta na programu (i više vremena za pripremu!), mogli su se, naravno, predstaviti i još neki naslovi, npr. od hrvatskih opera Labinska vještica Natka Devčića i operno stvaralaštvo Stjepana Šuleka, Borisa Papandopula i drugih. Bilo bi lijepo da se moglo podsjetiti i na značenje opera Richarda Straussa za zagrebačku Operu (skladatelj je 1916. osobno u HNK dirigirao svojega Kavalira s ružom) ili, iz novijega razdoblja, npr. na čuvene izvozne predstave (s gostovanjima u brojnim uglednim sredinama) koje je kao dirigent postavio Miro Belamarić 1980-ih (Norma i Nabucco), ali budući da solistički ansambl Opere trenutno nema u svom sastavu pjevačice koje imaju na repertoaru npr. Straussovu Maršalicu, Oktavijana ili Sophie te odgovarajuće glasove za Normu ili Abigaillu, u kratkom vremenu ne bi bilo moguće pripremiti i odlomke iz tih djela. Izvedeni je pak program jasne dramaturgije: i prvi dio koncerta s hrvatskim (posložen uglavnom kronološki) i drugi dio sa svjetskim repertoarom (posložen kronološki i prema repertoarnim skupinama) završava s kronološkom iznimkom i velikim ansamblom, tj. finalom (završetkom Gotovčeve Morane odnosno finalom I. čina Tosce). Pauza između dva dijela vjerojatno bi samo urušila dramaturgiju.



    U osvrtu na nedavni koncert ulomaka iz Mozart–Da Ponteove trilogije, također u zagrebačkoj Operi, konstatirao sam da od koncerata s opernim ulomcima, iako uvijek narušavaju integritet cjelovitih djela, najviše smisla imaju oni koji pokušavaju pratiti neku provodnu nit ili izbjegavaju biti skupom općih mjesta operne literature. Prvi je kriterij očito zadovoljen, a kad je riječ o drugome, primijetimo kako se Bareza odlučio ne za svima poznatog Era s onoga svijeta, nego za Gotovčev operni prvijenac – Moranu, slušanjem koje nam se mogao pričiniti glazbeni déjà-vu, budući da je srodan stilski idiom prisutan i u njegovoj najpoznatijoj operi. Nikša Bareza, uostalom, ima i puni legitimitet izvoditi ovako posloženu večer opernih ulomaka budući da je većinu izvedenih djela domaćeg repertoara dirigirao integralno, kao i gotovo sve predstavljene naslove svjetskog repertoara, i to u uglednim opernim kućama - npr. Fidelija u milanskoj Scali, Trubadura u Scali i Bečkoj državnoj operi, Toscu u Scali, Bečkoj i Hamburškoj državnoj operi, Onjegina u opernim kućama u Trstu, Zürichu, Grazu i Chemnitzu, Prodanu nevjestu u Bečkoj državnoj operi, Hoffmannove priče u Zürichu i Grazu te Majstore pjevače u Halleu.

    Nikša Bareza uspio je svojim autoritetom, znanjem, nesvakidašnjom energijom i entuzijazmom ne samo u kratkom razdoblju dobro pripremiti nego i nadahnuti ansambl, pa je orkestar bio na vrlo visokoj i u posljednje vrijeme netipičnoj razini te je svirao s očitim htijenjem, a prvi dio programa s djelima hrvatskih skladatelja nije - ni kad je riječ o orkestru ni kad je riječ o opernim solistima, izveden s ništa manjim zalaganjem od drugoga dijela. Upravo su zalaganje cijelog ansambla i očita predanost dirigenta ključni razlog tomu što je svečani koncert, kako to ne biva uvijek, bio dostojanstven.



    U uvertiri Mislava Bareza je proveo pažljivu diferencijaciju tempâ pojedinih blokovski odijeljenih odlomaka koji donose glazbeni sadržaj iz opere. U ariji Lenke s početka II. čina Ognja oživjela je uz brižno realiziranu agogičku fluidnost, počevši od uvodnoga sola klarineta, i Bersina izvrsna orkestracija. S entuzijazmom je orkestar donio i završetak Gotovčeve Morane, tj. finale III. čina od mjesta A sad lice okrenite spram djece te, a Bareza je proživljeno s orkestrom oblikovao zaraznu temu u violinama koju smo najprije čuli u ariji Morane iz I. čina, da bi se trijumfalno ponovno javila u finalu.

    U Leporellovoj ariji o katalogu iz I. čina Don Giovannija Bareza je podcrtao dramsku funkciju orkestra s iskričavo donesenim motivom smijeha u flautama i fagotima, dok je drugi dio arije (Andante con moto, 3/4) donio u svojevrsnom tempo di menuetto. U dugom i potresnom orkestralnom uvodu arije Florestana s početka II. čina Fidelija vrlo su pažljivo bile izrađene dinamike, akcenti i realizirana agogika, a u završnom je dijelu arije vrlo dobar bio solo oboe (koja doseže i ton f3). Arija Cavaradossija iz I. čina Tosce Recondita armonia izvedena je bez uloge Crkvenjaka, s brižno odabranim tempima (koja slijede Puccinija, a ne tradiciju), s prirodno provedenim korištenjem rubata te s općenito u orkestralnoj izvedbi za naše prilike rijetko prisutnim rafinmanom, počev od gudačkog uvoda i suzvučja dviju flauti. Finale I. čina Tosce, što je bila posljednja točka programa, bilo je zaista dramskom kulminacijom večeri, s prodornim limenim puhačima u Te aeternum Patrem, a brižno građeni lûk gradacije opao je djelomično tek pri samom kraju toga broja. Unatoč omaški jedne od flauti na početku predsmrtne arije Lenskoga Kuda, kuda? iz II. čina Evgenija Onjegina, dijalozi drvenih puhača doneseni su uzorno i delikatno te uvijek s ukusnom, a ne banalnom agogikom.



    Zbor Opere djelovao je solidno pripremljeno (zborovođa Luka Vukšić), iako je precizan sud o njegovu nastupu teško donijeti zbog toga što je nastupio, zbog epidemioloških preporuka, u vrlo smanjenu sastavu u dubini pozornice pa je zbog toga morao biti ozvučen (na što se po svoj prilici zaboravilo prije izvedbe zbora Davorije nekʼ zaore iz V. čina Porina, kada se jedva čuo, što je bila jedina prava zborska točka na programu). U finalu III. čina Morane i I. čina Tosce bio je na razini zadatka.

    Osam je opernih solista (tj. prvakâ i nacionalnih prvakâ kuće) protagonistički nastupilo u petnaest naslova domaćeg i standardnog opernog repertoara. Sopranistica Tamara Felbinger Franetović našla se u očigledno stresnoj situaciji pjevajući tešku, ali dojmljivu ariju Margite iz II. čina Zajčeva Bana Legeta koja zahtijeva dobro pokretljivi dramski sopran s koloraturnim elementima u završnoj kabaleti. Felbinger Franetović, koja je po svoj prilici imala premalo vremena za pripremu ove arije, nisu se posrećile visine, s čijim je dosezanjem, fokusiranjem ili intonacijom bilo osjetnih problema, iako je ona nemalim brojem ranijih izvedbi pokazivala da su joj upravo prodorne visine adut. Najbolje joj je odgovarao cantabile, tj. početna tužaljka Margitine arije, iako donesena s ne uvijek jasno artikuliranim samoglasnicima u tekstu. Tamara Felbinger Franetović je, podsjetimo, baš u hrvatskim operama realizirala neke vrlo istaknute uloge. Možemo se sjetiti dojmljiih izvedbi arije Lisbeth u Bersinu Postolaru od Delfta i odlične Đule, dok je pri obnovi Zrinjskoga 2014. godine dala dostojanstvo liku Eve. U nastavku programa opustila se u duetu Eve i Zrinjskoga te Marice i Janka (u hrvatskom prepjevu) Sve što majka blagoslovi... Naša ljubav vjerna iz I. čina Prodane nevjeste, koji je s nenametljivim šarmom donijela zajedno sa Stjepanom Franetovićem. Sopranski odnosno tenorski visoki b-ovi bili su doneseni koji put s više, koji put s manje lakoće.

    Valentina Fijačko Kobić izvrsno je i proživljeno donijela antologijsku ariju Lenke iz II. čina Ognja. Visine su joj bile lijepe i mekane, a završni zamirući pianissimo na držanom b2, klimaks fraze was einst ein Paradies (što nekoć je bio raj) bio je pravi primjer osjećajnog i lijepog pjevanja. Arija je donesena u njemačkom originalu. Kao iskusnoj Đuli, vrlo joj je odgovarala i arija naslovnoga lika iz I. čina Morane Jakova Gotovca: Smilje, bilje, ti mirisno cvijeće... Žuta dunjo, voće plemenito. Ponovno javljanje početnih riječi drugoga dijela arije (dio o dunji) bio je uvjerljiv vrhunac, ponovno s b2.

    Dubravka Šeparović Mušović dojmljivo je, iskreno proživljeno i s dobrom glasovnom kontrolom donijela potresni monolog Jele iz II. čina Brkanovićeva Ekvinocija Dubi, samo, dubi, dubi, kojim se privremeno zaustavlja veliki dramski sukob, tj. dijalog Jele i Nika Marinovića, i time ponovila ulogu koju je realizirala na premijeri pod ravnanjem Nikše Bareze 2015. godine. Ariju Azucene Stride la vampa iz II. čina Trubadura, kojoj je prethodio, kao u pratituri, Zbor Cigana, donijela je u skladu s karakterom lika i pazeći na dinamičku diferencijaciju te angažirajući i prsni registar, iako u frazama donna s'avanza / di balza in balza samo na posljednjem tonu, umjesto na cijeloj frazi, dok trileri, katakteristični za ovu ariju, nisu bili dovoljno artikulirani.



    Ivana Lazar zabavila je publiku scenskim pokretima mehaničke lutke u glasovitoj ariji Olympije iz II. čina Offenbachovih Hoffmannovih priča, što je nominalno njezin repertoar. Umjereno je ornamentirala drugu strofu arije i uspješno dosegnula među razim visinama i visoki es, ali su joj neka staccato mjesta i duge koloraturne fraze na fille d'amour! Ah! / frissone d'amour! Ah! bili nedovoljno pecizni ili jasni. Da je bilo više mjesta u prvom dijelu programa, bilo bi je zanimljivo čuti u efektnoj koloraturnoj mazurki sa zborom Mladu srcu godi naslovnoga lika iz I. čina Zajčeve Lizinke.

    Premda Ljubomir Puškarić nije izveo ni jednu ariju, bio je na svečanom koncertu jasno eksponiran kao suvereni Zrinjski u pravoj tradiciji belkanta u spomenutom duetu s Evom, a njegov je lik gajdaša Gojena, u uzornoj izvedbi, dominirao i završetkom Gotovčeve Morane, tj. dijelom finala III. čina od mjesta A sad lice okrenite spram djece te, koje upravo on otvara. Da je u drugom dijelu koncerta bilo mjesta za točku više, mogao je možda nastupiti u verdijevskom repertoaru, npr. u ulozi Grofa Lune iz Trubadura ili u prizoru Rodrigove smrti iz Don Carla.



    Luciano Batinić uspješno je ponovio ariju Leporella iz I. čina Don Giovannija s nedavno održanog koncerta s ulomcima Mozart–Da Ponteove trilogije, ovaj put pod Barezinim ravnanjem nenametljivo ornamentirajući fermate prema zahtjevima stila, a iako ulogu Scarpije koju on ima na repertoaru ne vezujemo primarno uz basove, bio je u finalu I. čina Tosce vrlo dojmjiv.

    Osobno bi mi bilo draže da je Adelova serenada Da me hoće draga iz II. čina Adela i Mare, koju je u koncertnoj verziji mediteranski izražajno donio Stjepan Franetović, izvedena onako kako je prisutna u operi, tj. bez izostavljanja dionice Mare i njezina brata Iviše, koji u jednom dijelu serenade pjeva s Adelom u paralelnim sekstama. No serenada, onakva kakva je u cjelovitoj operi, ne završava kadencom nego odmah prelazi u duet Adela i Mare, pa je maestro Bareza vjerojatno procijenio da bi izvedba serenade i dueta zajedno usporila dramaturgiju prvog dijela koncerta (opet bi bilo potrebno načiniti intervenciju za koncertne potrebe jer ni duet ne završava zatvoreno), a možda i konstatirao da u solističkom ansamblu nema pravog tumača za ulogu Iviše, adolescenta, što je uloga u hlačama koja traži sopranisticu ili mezzosopranisticu. Franetović je bio uvjerljiv i pouzdan kao Cavaradossi u ariji Recondita armonia iz I. čina Tosce, prirodno frazirajući u dosluhu s Barezom.

    Najviše zadataka povjerio je maestro Bareza Tomislavu Mužeku, koji je povjerenje u potpunosti opravdao. Jednu od kulminacija arije Porina iz III. čina Zorko moja, Zorko mila – frazu zastira me grozna noć – donio je srčano i punim tonom, a dobro mu je uspio i tenorski visoki b u funkciji appoggiature na kraju arije. Iako nije dramski tenor, ariju Florestana iz Beethovenova Fidelija donio je neočekivano snažno, punim tonom i proživljeno, s pouzdanom visokom lagom. Predsmrtnu ariju Lenskoga izveo je duboko proćućeno, a opet je s punom profesionalnosti i proživljeno donio s lirskim naglascima Waltherovu pobjedničku pjesmu (u koncertnoj verziji) iz Wagnerovih Majstora pjevača. Uopće su njegovi nastupi na ovom koncertu bili konstanta pjevačkoga profesionalnizma.



    U ansamblima su još nastupili mezzosopranistica Cecilija Car (Govedarka u ariji Morane iz I. čina i Gorava u finalu Gotovčeve opere), tenor Nikša Radovanović (Bojan u finalu III. čina Morane i Spoletta u finalu I. čina Tosce) te bas Ivica Trubić kao Njegovan u finalu III. čina Morane.

    Kad se podvuče crta, proizlazi da je svečanim koncertom 150. godišnjica osnutka zagrebačke Opere, kad je riječ o čisto glazbenom dijelu večeri, obilježena dostojanstveno, reprezentativno i s htijenjem cijeloga ansambla, u čemu su glavni poticaj bili svakako neumorna energija i entuzijazam dirigenta Nikše Bareze. Dosljedan svojim principima, nije dopustio da uvjeti postavljeni pandemijom koronavirusa postanu opravdanje za osrednji rezultat. Naprotiv, s visokim je kriterijima i vrlo ambiciozno zacrtao i pripremio program, a rezultat nije izostao. Takav pristup nužan je s obzirom na višemjesečnu pauzu koju je ansambl Opere imao i predstavlja značajnu težnju oko kontinuiteta kriterijâ i izvedbenih dosega. U sadašnjem trenutku povijesti zagrebačke Opere, a i s obzirom na činjenicu da vodstvo kazališta za 150. godišnjicu osnutka Opere i 125. godišnjicu otvorenja zgrade na današnjem Trgu Republike Hrvatske nije predvidjelo nikakvu posebnu premijeru, ovaj je koncert vrijedan događaj.

    Program:

    Ivan pl. Zajc:

    Mislav, uvertira
    Ban Leget, arija Margite iz II. čina: Ah, djeco moja, sva srećo moja
    Nikola Šubić Zrinjski
    , duet Eve i Zrinjskoga iz III. čina: Evo! Pod vedrim nebom zadnju riječ ti zborim... I Zrinjski će uminut... Na krilih slave letimo

    Vatroslav Lisinski:
    Porin, arija Porina iz III. čina: Zorko moja, Zorko mila
    Porin
    , zbor naroda i hrvatskih vojnika iz V. čina: Davorije nekʼ zaore

    Jakov Gotovac:
    Morana, arija Morane iz I. čina: Smilje, bilje, ti mirisno cvijeće... Žuta dunjo, voće plemenito
    Morana, završetak opere (iz finala III. čina): A sad lice okrenite spram djece te

    Josip Hatze: Adel i Mara, Adelova serenada iz II. čina: Da me hoće draga [koncertna verzija]

    Ivan Brkanović:
    Ekvinocij, monolog Jele iz II. čina: Dubi, samo, dubi, dubi

    Blagoje Bersa: Oganj (Der Eisenhammer), arija Lenke (Lenchen) iz II. čina: Ach ja, sonst war ich froh bereit

    W. A. Mozart: Don Giovanni, arija Leporella iz I. čina: Madamina, il catalogo è questo
    L. van Beethoven: Fidelio, recitativ i arija Florestana iz II. čina: Gott, welch Dunkel hier
    G. Verdi: Trubadur, zbor Cigana Vedi, le fosche notturne spoglie i arija Azucene Stride la vampa iz II. čina
    G. Puccini: Tosca, arija Cavaradossija iz I. čina: Recondita armonia
    P. I. Čajkovski: Evgenij Onjegin, arija Lenskoga iz II. čina: Kuda, kuda?
    B. Smetana: Prodana nevjesta, duet Marice (Mařenke) i Janka (Jeníka) iz I. čina: Sve što majka blagoslovi... Naša ljubav vjerna (Jako matka požehnáním... Vĕrné milování)
    J. Offenbach: Hoffmannove priče, arija Olympije iz II. čina: Les oiseaux dans la charmille
    R. Wagner:
    Majstori pjevači, pobjednička pjesma Walthera von Stolzinga iz III. čina: Morgenlich leuchtend [koncertna verzija]
    G. Puccini: Tosca, finale I. čina

    Dirigent: Nikša Bareza
    Zborovođa: Luka Vukšić

    Solisti:

    Valentina Fijačko Kobić
    , sopran (Oganj: Lenka; Morana)
    Tamara Felbinger Franetović, sopran (Ban Leget: Margita; Nikola Šubić Zrinjski: Eva; Prodana nevjesta: Marica)
    Ivana Lazar, sopran (Hoffmannove priče: Olympia)
    Dubravka Šeparović Mušović, mezzosopran (Ekvinocij: Jele; Trubadur: Azucena)
    Stjepan Franetović, tenor (Adel i Mara: Adel; Tosca: Cavaradossi; Prodana nevjesta: Janko)
    Tomislav Mužek, tenor (Porin; Fidelio: Florestan; Evgenij Onjegin: Lenski; Majstori pjevači: Walther von Stolzing)
    Ljubomir Puškarić, bariton (Nikola Šubić Zrinjski; Morana: Gojen)
    Luciano Batinić, bas (Don Giovanni: Leporello; Tosca: Scarpia)

    U ansamblima:

    Cecilija Car, mezzosopran (Morana: Govedarka u ariji Morane, Gorava u finalu III. čina), Nikša Radovanović, tenor (Morana: Bojan u finalu III. čina; Tosca: Spoletta u finalu I. čina) i Ivica Trubić, bas (Morana: Njegovan u finalu III. čina).

    Zbor (Porin, Morana, Trubadur, Hoffmannove priče, Tosca) i orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

    © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 9. listopada 2020.

Piše:

Karlo
Radečić

kritike

najavljujemo...