Prve zabilježbe izvedbi Beethovenovih simfonija u Zagrebu
Skladbe Ludwiga van Beethovena u glazbenom životu Zagreba; 250. obljetnica rođenja skladatelja (2. dio)
-
Novija (autoričina) istraživanja koncertnoga života Zagreba na temelju obrađenih tekstova objavljenih u preriodici na njemačkom i hrvatskom jeziku između 1826. i 1858. godine pomaknula su početak recepcije (primalaštva) Beethovenovih simfonija u 1841. godinu. Na koncertu pitomaca glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda održanom 12. kolovoza 1841. u 10 sati u dvorani Kraljevske akademije znanosti izvedena je, uz niz drugih skladbi, Prva simfonija u C-duru Ludwiga van Beethovena. Autor opširne kritike objavljene u časopisu na njemačkome jeziku Croatia potpisan neutvrđenom šifrom -x- možda je urednik Antonio F. Draxler, a taj je tekst jedini o javnim nastupima pitomaca tijekom četiri godine izlaženja tog časopisa (od 1839. do 1842. godine).
Koncert je u cjelini ocijenio uspješnim zahvaljujući zajedničkom radu nastavnika i učenika. Naglasivši dobar odabir skladbi u kojima su nastupili svi pitomci, autor -x- dao je i vrijednosni sud o izvedenim skladbama, što se dosta rijetko susreće u zagrebačkom tisku između 1826. i 1858. godine. Ukoliko je točan podatak o izvedbi (cijele?) Beethovenove simfonije, početak primalaštva njegovih simfonija u Zagrebu pomiče se za više od trideset godina od spomenute prve izvedbe Druge simfonije 15. studenoga 1872. i prve (do danas) poznate izvedbe Sedme simfonije u A-duru, op. 92 (bez trećega stavka) izvedene samo tjedan dana kasnije na koncertu priređenom u čast Sv. Cecilije 22. studenoga 1872. Za skromne glazbene prilike u Zagrebu doista se može ocijeniti pravim podvigom izvedba dviju Beethovenovih simfonija u samo tjedan dana s različitim interpretima!
Danas se, zahvaljujući zvučnim snimkama, može odabrati više izvedbi iste skladbe, a u raznim glazbenim vodičima zabilježeno je i njihovo trajanje. Od ranijih snimaka zagrebačkih orkestara pohranjene su u Fonoteci Hrvatskoga radija, uz mnoge druge, dvije snimke Druge simfonije Ludwiga van Beethovena u izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Milana Horvata (1919-2014) i dirigenta Richarda Edlingera (1958-2005) te dvije izvedbe Simfonijskog orkestra RTV Zagreb kojima ravnaju Antonio Janigro (1918-1989) i Krešimir Šipuš (1930-2014). Sve su četiri izvedbe različita trajanja: Horvatova 31'25'', Edlingerova 31'55'', Janigrova 32'50'' i Šipuševa 33'40''. Prema navedenim podacima jasno je čija je izvedba najbliža trajanju od 38 minuta, kako je zabilježeno u Reclamovom koncertnom vodiču, što je možda posljedica izostavljanja ponavljanja nekih dijelova stavaka.Vodiči s podacima i kratkim analizama glazbenih djela dragocjeni su priručnici za ljubitelje i poznavatelje glazbe, a njihovi sastavljači ili urednici uvrštavaju u njih djela prema određenim kriterijima. Tako je glazbeni pisac Walter Panofsky sastavio vodič kroz koncertantnu glazbu sa sto djela prema prijedlogu dirigenta Herberta von Karajana (1908.-1989.). Uvrstio je sve Beethovenove simfonije, dakle i Drugu simfoniju posvećenu knezu Carlu Lichnowskom. Vrijeme trajanja izvedbe od četrdeset minuta navedeno je u tome vodiču kao jedan od mogućih razloga neuspjeha na prvoj poznatoj izvedbi 5. travnja 1803. u Theater an der Wien, kojom je ravnao sam Beethoven. I u ovoj je simfoniji skladatelj sam zabilježio metronomske vrijednosti za tempo.
Pretpostavlja se na temelju sačuvanih prijepisa i mogućih ranijih izvedbi u privatnim kućama da je Drugu simfoniju Beethoven skladao prije Heiligenstadskoga testamenta kojega je napisao 1802. godine, duboko razočaran i s mislima o kraju života uviđajući da sve više gubi sluh. Stoga iznenađuje, kako kaže autor eseja o Drugoj simfoniji Armin Raab, raskorak između prisebno-vedrog ugođaja skladbe i Beethovenova očaja zbog vlastitoga stanja, što još više upućuje na zaključak kako je ta simfonija skladana prije Heiligenstadskoga testamenta.Podatak o dvjema snimkama, kao i o dvjema izvedbama Beethovenovih simfonija u Zagrebu na koncertima Zagrebačke filharmonije, temelji se na obrađenoj kronologiji koncerata tog orkestra, čime je stvorena pretpostavka za istraživanje primalaštva (recepcije) Beethovenovih skladbi u našoj glazbenoj sredini. Svih devet njegovih simfonija praizvedeno je u Beču između 1800. i 1824. godine i sigurno se brojne izvedbe mogu pratiti kroz čitavo to vrijeme u osvrtima ili kritikama u sačuvanim dnevnim novinama i stručnim časopisima te uspoređivati s izvedbama u drugim sredinama. Takva metoda istraživanja iziskuje obradu velikoga broja dokumenata i podataka, pa se mogu predstaviti već objavljeni rezultati ranije provedenih istraživanja recepcije u nekim glazbenim sredinama.
Glazbeni put vodi nakratko na zapadnu obalu Atlantika, u Sjedinjene Američke Države, gdje je već 1841. godine osnovan prvi profesionalni orkestar – New York Philharmonic Orchestra. Nakon gotovo četiri desetljeća – 1878. godine – osnovan je još jedan profesionalni orkestar u New Yorku – New York Symphony Orchestra, a zatim u kratkome razdoblju još šest simfonijskih orkestara ovim redoslijedom: 1881. u Bostonu, 1891. u Chicagu, 1895. u Cincinattiju, 1900. u Philadelphiji, 1903. u Minneapolisu i 1912. u St. Louisu. Njihov repertoar između 1875. i 1935. godine istraživao je sociolog glazbe John Henry Mueller. Govoreći o orkestralnoj glazbi, opet se može posegnuti za njegovom glazbeno-sociološkom metodom - tzv. Piramidom popularnosti, na čijem se vrhu našao i Ludwig van Beethoven u skupini sa još pet skladatelja čije se skladbe najčešće izvode.Na Muellerovoj Piramidi popularnosti, podijeljenoj u šest skupina, našao se Beethoven u skupini skladatelja čije su skladbe najčešće izvođene zajedno sa skladbama Johannesa Brahmsa, Richarda Wagnera, Petra Iljiča Čajkovskog, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Johanna Sebastiana Bacha. Simfonijski orkestri u SAD-u bili su prvi izvođački sastavi u kojima su glazbenici ostvarivali prihode za život, čime je ostvarena bitna razlika između profesionalnih i amaterskih sastava u kojima su u slobodno vrijeme svirali ljubitelji glazbe i diletanti. Među osnivačima Njujorške filharmonije bili su europski glazbenici, pa je europska glazbena kultura značajno obilježila američki glazbeni život, postavivši na vrh piramide najizvođenijih upravo europske skladatelje, utječući tako i na stvaranje glazbenog ukusa koncertne publike.
Prema mišljenju nekih muzikologa, jedan od utemeljitelja Filharmonije u New Yorku bio je zapravo i jedan pokojnik, pijanist Daniel Schlesinger, učenik Beethovenovih poštovatelja Ferdinanda Riesa i Felixa (Ignaca?) Moschelesa. Došavši u New York 1836. iz Hamburga, Schlesinger se družio s još nekim glazbenicima iz Europe pa su tako on, pijanist William Scharfenberg i Ureli Corelli Hill, učenik Ludwiga Spohra, došli na pomisao o osnivanju stalnoga orkestra. Schlesinger je umro 1839. godine i koncert koji je priređen u spomen njemu okupio je ponovno glazbenike koji su tek tri godine kasnije osnovali Filharmonijsko društvo. Na programu koncerta iz 1839. bile su skladbe nedavno preminuloga Daniela Schlesingera, Josepha Haydna, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Carla Marie von Webera i Finale Devete simfonije Ludwiga van Beethovena. Ovdje se može spomenuti da je prva izvedba Devete simfonije priređena u Zagrebu tek 1900. godine, jer profesionalni orkestar poput onih u Sjedinjenim Američkim Državama nije u to vrijeme djelovao.
Osnivači Filharmonijskoga društva iz New Yorka sastajali su se u Taverni Shakespeare u blizini Park-kazališta, a prema statutu društva glazbenicima su trebale biti isplaćene dividende od zarade ostvarene prodajom ulaznica za koncerte, dok su dirigent i knjižničar društva imali stalne prihode određene ugovorom. (Budući da se koncertne izvedbe pripremaju iz tiskanih muzikalija, brigu o njima vodio je knjižničar a ne arhivar, kako se takvo radno mjesto pogrešno naziva u većini kazališnih i koncertnih ustanova u Hrvatskoj). New York je tada (početkom 40-ih godina 19. stoljeća) imao 350 tisuća stanovnika i sigurno je bilo dovoljno onih koji su pokazali zanimanje za orkestralne koncerte i kupili ulaznice, odnosno prve pretplate. Koncert koji je trebao potaknuti publiku na posjete koncertima priređen je 7. prosinca 1842. u plesnoj Apollo dvorani na istočnome Brodwayu, u kojoj je Njujorška filharmonija bila smještena sljedećih deset godina.
Djelo koje je moglo privući publiku i predstaviti orkestar sa svim majstorstvom u zanatskom i interpretativnom pogledu, bila je Beethovenova Peta simfonija u c-molu, op. 67 čijom je izvedbom ravnao Ureli Corelli Hill pred 600 slušatelja u publici. Radi usporedbe s društvenim i kulturnim prilikama u Zagrebu, može se navesti kako je godine 1842. u njemu živjelo samo 15.945 građanskih stanovnika.
Upravo te godine navršilo se punih šest stoljeća od jednoga značajnog događaja u povijesti Zagreba, a to je dodjela Zlatne bule, kojom je ugarski kralj Bela IV. dao stanovnicima građanskoga dijela – Gradeca, povlastice slobodnoga kraljevskog grada. Brojku od 350 tisuća stanovnika Zagreb je dostigao tek u drugoj polovici 20. stoljeća, iza 1961. godine. Postavlja se pitanje je li uopće moguće primijeniti Muellerovu Piramidu popularnosti na repertoar koncerata u Zagrebu u drugoj polovini 19. stoljeća s obzirom na mali broj izvedbi orkestralnih skladbi.
Nastavlja se...
© Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 23. listopada 2020.