Neistražena kronologija koncerata 19. i 20. stoljeća u Zagrebu

Skladbe Ludwiga van Beethovena u glazbenom životu Zagreba; 250. obljetnica rođenja skladatelja (3. dio)

• Nakon podataka o prvim orkestrima u SAD-u bit će zanimljivi i neki podaci za Europu, gdje su se do sredine 19. stoljeća izmijenili različiti glazbeni stilovi - od nizozemskih polifoničara iz 15. stoljeća do trolista bečkih klasičara – Haydna, Mozarta i Beethovena i prvih romantičara, među kojima mnogi ističu upravo Beethovena. Odlazak u središte Habsburške monarhije Beč, otkrit će da je ponovno zalaganjem glazbenoga trolista u sastavu Otto Nicolai, dr. August Schmidt i dr. Alfred Julius Becher 1842. osnovana Bečka filharmonija. I bečki glazbenici i pisci sastajali su se u gostionici u središtu grada K Amoru, a dr. Schmidt kao urednik časopisa Wiener allgemenie Musik-Zeitung i utjecajni kritičar dr. Becher pobrinuli su se za provođenje postignutih dogovora i objavu prvoga koncerta priređenog 3. travnja 1842.
  
  Koncert je pod ravnanjem Otta Nicolaia održan u Redutnoj (plesnoj) dvorani Dvorskoga kazališta na Uskrsni ponedjeljak umjesto 28. ožujka kako je bilo zapisano na tiskanome plakatu. Kako su sudjelovali glazbenici iz Kärntnertor-kazališta u kojem su ranije praizvedene neke Beethovenove simfonije i u kojem je bio ponovno angažiran Otto Nicolai, ne čudi što su u program koncerta gotovo u potpunosti bile uvrštene skladbe Ludwiga van Beethovena. O prvom koncertu Bečke filharmonije zabilježio je Clemens Hellsberg u monografiji objavljenoj 1992. godine prigodom proslave 150-obljetnice orkestra:
  
  „(...) Tako je moderni profesionalizam umjetničke pripreme bio primjeren jednom doista konvencionalnom programu – već sam početak s Beethovenovom „Sedmom simfonijom“ postigao je djelovanje signala; preostali dio bio je mješavina arija, uvertira u kojima su nastupali virtuozi i jedva se razlikovao od tada uobičajenih „akademija“, koje su kroz najširu ponudu nastojale udovoljiti što je moguće brojnijoj zainteresiranoj publici. (...) Neobično je bilo ograničenje na Mozarta, Beethovena i Cherubinija, koji je tako bio priznat kao klasičar; što su unatoč prvotnoj zamisli bile izvedene njegove dvije skladbe bio je čin poštovanja i pokazao je brzo reagiranje na trenutnu situaciju: 15. ožujka 1842. umro je Cherubini u Parizu. Na programu je bila navedena [Beethovenova-S. M. Ć.] Uvertira „Leonora br. 3“ iako je prema „Ukazu o osnivanju“ bila predviđena Uvertira „Leonora br. 2“; iz mnogih zapisa može zaključiti da je zapravo izvedena prva uvertira prema današnjoj numeraciji.“
  
  U pregledu orkestralnih koncerata u Zagrebu zabilježena je izvedba Sedme simfonije u A-duru, op. 92 (bez trećega stavka) na koncertu Hrvatskoga glazbenog zavoda održanom u kazalištu 22. studenoga 1872. u čast sv. Cecilije kojim je ravnao Ivan pl. Zajc. Sljedeće izvedbe bile su na koncertu orkestara združenih vojničkih glazbi 15. prosinca 1888. i na prvom simfonijskom koncertu kazališnog orkestra održanom 1. siječnja 1896. pod ravnanjem dirigenta Franje Rumpela. Ovaj koncert priređen je u vrijeme četverogodišnjega mandata (od 1894. do 1898. godine) intendanta Stjepana Miletića, a s ponovnom uspostavom opere djelatnost kazališnog orkestra proširena je i na simfonijske koncerte klasičnog rasporeda: uvertira – instrumentalni koncert – simfonija. Nastup vojničkih glazbi iz 1888. osobito je zanimljiv zbog podatka da je u orkestru nastupilo sto glazbenika. Iz Sedme simfonije Lorin Maazel je u pregledu stavaka iz Beethovenovih simfonija koji su mu „prirasli srcu“ izdvojio drugi stavak Allegretto.
  

  
  
  Na programu prvoga koncerta Bečke filharmonije održanom 3. travnja 1842. bile su još sljedeće skladbe: Koncertna arija za sopran Ah, perfido, spergiuro i Uvertira Leonora br. 2 Ludwiga van Beethovena, arija Non temer amato bene Wolfganga Amadeusa Mozarta, te arija iz opere Fenisca i duet iz opere Medea Luigija Cherubinija. Usporedbe radi, prvi podatak o izvedbi Beethovenove koncertne arije Ah, perfido, spergiuro zabilježen je uz koncert Zagrebačke filharmonije održan pod ravnanjem Milana Horvata 11. prosinca 1963. na kojem je kao solistica nastupila sopranistica Branka Stilinović. Na programu su bile samo skladbe Ludwiga van Beethovena, i to Uvertira Fidelio, op. 72 b, Prva simfonija u C-duru te dvije Romance za violinu i orkestar: br. 1 u G-duru, op. 40 i br. 2 u F-duru, op. 50 u kojima je kao solist nastupio violinist Tomislav Šestak.

  Kronologija koncerata u Zagrebu u 19. i 20. stoljeću još uvijek nije u potpunosti istražena, obrađena i dostupna javnosti, što bi se danas sigurno jednostavnije moglo obaviti zahvaljujući prednostima računala. Prethodno bi trebalo temeljito pretražiti sačuvane dnevne novine i stručne časopise te arhivsku građu pojedinih glazbenih ustanova. Koncertni programi ubrajaju se u tzv. efemerni tisak koji se ne čuva kao obavezni primjerak u knjižnicama, a po sadržaju i prirodi nastanka spadaju u arhivsku građu kojom se dokumentira djelatnost neke ustanove u određenom razdoblju. Iskustva autorice Snježane Miklaušić-Ćeran stečena tijekom uređenja zbirke koncertnih programa iz Arhiva Hrvatskoga glazbenog zavoda ili zbirke programa Zagrebačke filharmonije ukazuju na nedosljedan odnos ustanova u arhiviranju podataka o vlastitome djelovanju. Primjerice, u kronologiji koncerata Zagrebačke filharmonije tako nedostaje većina programa za koncerte priređene u Zagrebu i na gostovanjima između 1940. i 1949., a ni zbirka programa Hrvatskoga glazbenog zavoda nije bila pošteđena zaborava ili nemara u odlaganju spisa.

  
  
  Podaci o broju izvedbi skladbi jednog ili više skladatelja moraju se statistički obraditi kako bi se mogli usporediti s učestalošću izvedbe u više glazbenih sredina. Odlučivši se za analizu repertoara osam američkih simfonijskih orkestara na temelju koje je izgradio svoju piramidu popularnosti, John Henry Mueller našao se pred više problema koje je trebalo riješiti. Prije svega trebalo je razvrstati (klasificirati) stotine jedinica (skladbi i skladatelja), utvrditi način obrade i pohrane podataka te utvrditi sličnosti i razlike u ukusu između promatranih gradova i razdoblja istraživanja. Muellerov način obrade podataka primijenila je prvi put u nas u muzikološkom istraživanju autorica ovoga teksta (Snježana Miklaušić-Ćeran) na analizu koncertnoga repertoara, odnosno skladbi za orkestar.
  
  U studiji o glazbenome životu Zagreba 19. stoljeća obrađeno je 114 dokumenata i 786 skladbi navedenih na njima, a korišteni uzorak omogućio je donošenje zaključaka koji su se pokazali pouzdanima tijekom kasnije provedenog sveobuhvatnijeg istraživanja periodike. Pokazalo se da su najveći dio koncerata priređivala društva u kojima su djelovale glazbene sekcije udružujući se povremeno s profesionalnim glazbenicima i vojničkim orkestrima pješadijskih pukovnija na službi u Zagrebu. Od kraja 19. stoljeća gostuju brojni komorni sastavi kao gosti Odbora za unapređivanje komorne glazbe, a od početka Prvog svjetskog rata sve su češći recitali solista, čime se koncertni rasporedi profiliraju i mijenjaju iz mnoštva različitih glazbenih sastava i vrsta.
  
  Nastavlja se...
  
  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 29. listopada 2020.

Piše: