Strpljiva i suptilna izgradnja impresivne cjeline bez teatralnosti

Koncert pijanistice Marie João Pires, Koncertna dvorana Lisinski, 3. studenog 2020.

  • Prije sedam godina, nakon prvog gostovanja Marie João Pires u Lisinskom, u tekstu sam na kraju zamolila organizatore da damu što prije pozovu ponovno. Želja mi se ostvarila slučajno, kada je nastup zbog Covid-situacije otkazala i, nadamo se, samo odgodila do nekog sljedećeg susreta, ikona Martha Argerich. Brza i dostojna zamjena, nasreću, bila je Pires. Te 2013. godine gostovala je s Komornim orkestrom iz Basela i dirigentom Trevorom Pinnockom, jednim od pionira povijesno obaviještenih izvedbi. Neusporedivo je svirala solističku dionicu Chopinovog koncerta u f-molu netom poslije Ive Pogorelića. Svježi solistički recital je samo potvrdio tadašnji dojam.

    Na programu svježeg recitala bile su dvije posljednje Beethovenove Sonate – op. 110 u As-duru i op. 111 u c-molu, a između njih se smjestila Suite bergamasque - Bergamska suita Claudea Debussyja. Vrlo apartno i vrlo zahtjevno, prije svega u sadržajnom smislu, a rječitog i uvjerljivog tumačenja sadržaja Mariji João Pires sigurno ne nedostaje. Dapače, teško joj je naći ravna. Mogli bi nagađati je li izbor nježne i prozračne Suite bergamasque, jednog od ranijih Debussyjevih opusa kojega je dugo dorađivao, bio neka vrsta omaža Bergamu čije su stravične slike s početka pandemije šokirale i upozorile svijet ili pak neka vrsta utješnog odgovora. Ali, to su samo nagađanja. Četiri stavka suite, koja su se smjestila između dvije kapitalne Beethovenove klavirske sonate, donijela su suptilnost tonskog slikanja u bogatstvu boja. Donijele su i pastelnim bojama klavira oslikan svaki stavak – od rječitog Preludija do zazivanja starih plesova u Passepiedu, dok je najpoznatija Mjesečina - Claire de lune, bila doslovce nestvarna. Kao da tu nestvarnu prozračnost ne proizvodi sitna žena za klavirom nego neko nevidljivo biće koje miluje instrument.

    Nema kod Pires ništa od toliko popularne estradizacije svega i svačega, pa je u času kad se s osmjehom naklonila i ozbiljno i gotovo poslovno mirno sjela za klavir, lako obrisala teatralni pokušaj direktora Dvorane da u nekoliko minuta s likom u zaštitmom odijelu na pozornici dječačkom maštom prikaže stanje u kojem jesmo.  Umjesto upozorenja, ispao je pythonovski skeč.



    Već prvi uvodni taktovi Sonate u As-duru nježno, a zvučno, obrisali su nemilu uspomenu ma koliko namjere bile najbolje. Rane od potresa voljene dvorane su sanirane i publika, desetkovana nužnim epidemiološkim mjerama, mogla je ući.

    Jer, pristup i moć Joao Pires su drukčiji. Odvela je slušatelje u dvorani i one koji su si osigurali streaming izravno u svijet Beethovena i Debussyja kao savršen medij. Bez ikakve pompe, sitna žena tako lako i mirno sjedne za instrument i uspostavlja izravnu vezu između kompozitorskih zapisa i slušatelja, uvlačeći ih u čaroban svijet. Pripovjedno donosi sadržaj, pregledno, znalački razložno i nadasve suptilno brinući o svakom detalju i njihovim odnosima, gradeći strpljivo impresivne cjeline. Na kraju kreira osjećaj da se skladatelji obraćaju upravo vama. Nema tu nikakve drame kakvu Beethovenova posljednja Sonata kod mnogih zaziva, ni teatralnosti. Tako je lako biti medij i na neki način službenica zapisa. Da, kada si Pires.

    Program:
    Ludwig van Beethoven: Sonata u As-duru, br. 31, op. 110
    Claude Debussy: Suite bergamasque
    Ludwig van Beethoven: Sonata u c-molu, br. 32, op. 111 

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 11. studenog 2020.

Piše:

Maja
Stanetti