Pjevačka društva i tradicija izvedbi duhovne glazbe u Zagrebu
Povijesni pregled izvedbi duhovne glazbe za blagdan Svih Svetih i Dušni dan u Zagrebu (2. dio)
-
Prelistavajući iz godine u godinu izblijedjele novinske retke mogli bismo nizati napise o obilježavanju Dana Svih Svetih i Dušnoga dana u Zagrebu i okolici, poput ovoga objavljenog u novinama Agramer Zeitung 31. listopada 1898.: „(…) Vjerno svojoj tradiciji i ove će godine pjevačko društvo “Kolo” na Dan Svih Svetih, u pola pet sati poslije podne, na ukrašenome grobu srpanjskih žrtava otpjevati tri žalobna zbora: od Lisinskoga “Šuti, šuti vječna tugo”, od Fallera “U tvom krilu” i “O svet si kraj”. - Radničko pjevačko društvo “Sloboda” izvest će sutra u 3 sata poslije podne u Ilirskoj arkadi žalobni zbor Gjure Eisenhutha, a u pet sati isti će zbor pjevati na grobu dr. Ante Starčevića u Šestinama.“
Godinu dana kasnije (1899.) pjevali su u Ilirskoj arkadi članovi Tipografskoga pjevačkog društva Sloga zborove Nad zviezdam Grundmanna i Prochaske Ruža i trnje, a potom na grobu svojega dugogodišnjeg zborovođe Josipa Eisenhutha njegov zbor Nad grobom. Među imenima skladatelja čiji su prigodni zborovi pjevani na grobovima hrvatskih velikana bilo je i ime Ivana pl. Zajca te skladbe Nad grobom i Naroda slavnog, Vatroslava Kolandera (1848-1912) Pjesmo vaj plači, Stanislava Stražnickog (1883-1945) Zadnji sbogom, Franje Serafina Vilhara-Kalskog (1852-1928), Vilka Novaka (1855-1918), i dr. Članovi pjevačkih društava često su na groblje odlazili najsvečanije odjeveni, kako je zabilježeno u dnevniku Agramer Zeitung od 2. studenoga 1903.: „(…) Naša pjevačka društva “Kolo”, “Sloboda” i “Sloga” pojavila su se tijekom poslijepodneva pod zastavama i otpjevala na grobovima slavnih pokojnika nekoliko žalobnih zborova. (…)“
Među hrvatskim velikanima čija posljednja počivališta nisu bila zaboravljena bili su pjesnik (i general) Petar Preradović, književnici August Šenoa (1839-1881) i Eugen Kumičić (1850-1904), prvi rektor Hrvatskoga sveučilišta Franje Josipa I. Matija Mesić (1826-1878), sveučilišni profesor Josip Pliverić (1847-1907), političar i gradonačelnik grada Zagreba Ivan Vončina (1827-1885), glumac Josip Freudenreich (1827-1881). Članovi pjevačkih društava nisu propustili pjevati ni na grobovima glazbenika skladatelja Vatroslava Lisinskog (1819-1854), violinista Franje Krežme (1862-1881), čiji su posmrtni ostaci preneseni iz Frankfurta na Majni i uz najveće počasti položeni na Mirogoju na blagdan Svih Svetih 1884., zatim Gjure (1841-1891) i Josipa Eisenhutha (1846-1896), te brojnih zaslužnih članova pjevačkih društava.
Može se spomenuti još jedan događaj vezan za blagdan Svih Svetih. Godine 1885. u prigodi proslave 50. obljetnice Ilirskoga pokreta sahranjeni su u prvu, Ilirsku arkadu, u desnome nizu od kapele Krista Kralja, istaknuti hrvatski preporoditelji, čiji su grobovi bili na starim grobljima. Napis s nadgrobne ploče objavljen je s podacima o svečanosti u novinama Agramer Zeitung:UZKRISITELJEM NARODA HRVATSKOGA
POBORNIKOM ZA KNJIŽEVNO JEDINSTVO
PLEMENA SLAVENSKOGA JUGA
DRU. LJUDEVITU GAJU,
VJEKOSLAVU BABUKIĆU,
DRU. DIMITRIJI DEMETRU,
FRANU KURELCU,
VATROSLAVU LISINSKOM,
DRAGUTINU SELJANU,
STANKU VRAZU
U PROSLAVU PEDESETOGODIŠNJICE.
NJIHOVOM BOGOM POSVEĆENOM RADU
OVAJ HRAM MIRA I SLAVE
PODIŽE
GLAVNI GRAD ZAGREB
I PREDAJE NARODU HRVATSKOMU
DA ČASTI NJIHOVU USPOMENU
ZAHVALNO, VJERNO, UZTRAJNO,
NASTAVLJA SLAVNO IM DJELO
I SRETNO DOVRŠI.Ovaj događaj još je značajniji sagleda li se u cjelini povijesnih prilika, jer je uslijedio u trećoj godini vladanja Mađarima naklonjenog bana Dragutina Khuena-Hédervaryja (1849-1918).
Kroničari zagrebačkih događanja ostavili su i bilješku o otkrivanju nadgrobnoga spomenika podignutog još jednome hrvatskom velikanu. Bilo je to godine 1888., kad je na Mirogoju u prisutnosti brojnih građana, članova zagrebačkih pjevačkih društava, odbora Matice hrvatske i članova obitelji otkriven spomenik književniku Augustu Šenoi, rad kipara Ivana Rendića (1849-1932). Tom je prigodom o Augustu Šenoi - „(…) domoljubu i pjesniku, odnosno narodnome životu koji je opisao u svojim romanima i pripovijetkama (…)“ prigodno slovo zborio književnik Hugo Badalić (1851-1900), potvrđujući na javnome skupu da hrvatska riječ nije ustuknula pred pokušajima njezina istiskivanja iz službenoga života.Ime Huga Badalića neraskidivo je vezano uz najizvođeniju i najpopularniju hrvatsku operu s domoljubnom tematikom Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca za koju je napisao libreto. Hrvatski kipar Ivan Rendić je, za razliku od graditelja Hermanna Bolléa, napustio Zagreb nakon potresa godine 1880. provevši ovdje samo tri godine, ali je iz Trsta gdje je djelovao do 1921. izradio brojne radove za Zagreb, od kojih su sigurno poznati javni spomenici postavljeni na Zrinjevcu – poprsja Augusta Šenoe, minijaturista Julija Klovića (1498-1578), slikara Andrije Medulića (1510-1553) i plemića, političara i vojskovođe Nikole baruna Jurišića (1490-1545). Uz spomenuti nadgrobni spomenik Augustu Šenoi, jedan od možda najuspjelijih radova iz toga kiparskog roda, je spomenik na grobu Petra Preradovića, izrađen prema zamisli književnika i filozofa Franje Markovića (1845-1914), a predstavlja Domovinu (alegorijski u liku djevojke) koja kiti pjesnikov grob. I Franjo Marković povezan je s hrvatskom glazbom kao libretist opere Mislav Ivana pl. Zajca, s čijom je prvom izvedbom 2. listopada 1870. počela s radom novoutemeljena opera u zagrebačkom kazalištu.
Groblja su danas nijema počivališta samozatajnih i malih, ali i nekada slavnih i uglednih ljudi. Prolazeći njihovim tihim stazama i čitajući imena preminulih otkrivamo i dio povijesti vlastitoga naroda, a čitajući pisane bilješke suvremenika objavljene u novinama otkrivamo i tradiciju štovanja preminulih. Kao niti danas u suverenoj Republici Hrvatskoj, trenutno suočenoj s mnogim teškoćama, Zagrepčani, stanovnici „metropole svih Hrvata“ od nacionalnih pokreta s početka 19. stoljeća, nisu zaboravljali svoje ugledne sugrađane niti svoj hrvatski jezik u 19. stoljeću, u vremenima u kojima je često bilo teško očuvati nacionalni identitet. Potvrda takve stalne borbe za samosvojnost nalazi se nedvojbeno u pjevanju nadgrobnih pjesama na grobu srpanjskih žrtava iz godine 1845., kada je trinaest mladih domoljuba-narodnjaka ubijeno u prosvjedima protiv ishoda županijskih izbora u kojima je pobijedila mađarska stranka.
Članovi zagrebačkih pjevačkih društava, poput Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo, uz čiju je pomoć obavljen prijenos spomenika Srpanjskim žrtvama s Jurjevskoga groblja na Mirogoj, godinama su – pjevanjem nadgrobnih pjesama na blagdan Svih Svetih – potvrđivali i svoje domoljublje. Pradavni običaj štovanja preminulih dio je kulture hrvatskoga (kao i mnogih drugih) naroda, a običaj pjevanja prigodnih skladbi na grobovima uglednih osoba iščeznuo je s početkom Prvoga svjetskog rata. Tad su mnoga pjevačka društva privremeno ili potpuno prekinula svoj rad, jer su njihovi članovi kao obnašatelji različitih zanimanja (tipografi-tiskari, trgovci, radnici i obrtnici, i dr.) bili u pravilu podložni vojnoj obvezi u zajedničkoj vojsci Austro-Ugarske monarhije. U 20. stoljeću prigodno su priređivani koncerti uoči blagdana Svih Svetih i Dušnoga dana, ali tek povremeno, pa je upitno može li se i od 90-ih godina prošloga stoljeća i u prva dva desetljeća 21. stoljeća govoriti kao o tradiciji u glazbenom životu Zagreba, o čemu će biti riječi u nastavku ovoga napisa.
Nastavlja se...© Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 13. studenog 2020.