Kratka povijest Rekvijema
Povijesni pregled izvedbi duhovne glazbe za blagdan Svih Svetih i Dušni dan u Zagrebu (3. dio); Izvedbe misa za mrtve (rekvijema) od početka 20. stoljeća
-
Sjećanje na preminule članove obitelji, prijatelje i kolege te odavanje počasti obilaskom njihovih posljednjih počivališta i pjevanjem prigodnih pjesama uoči blagdana Svih Svetih i Dušnoga dana dio je glazbenog života Zagreba u 19. stoljeću. U kronologiji glazbenih zbivanja u 20. stoljeću nije zabilježeno pjevanje nad grobovima nakon prekida djelovanja mnogih pjevačkih društava tijekom Prvoga svjetskog rata. Neka su od njih ponovno obnovila svoje djelovanje, a osnovana su i nova, među kojima se svakako može spomenuti Oratorijski zbor Sv. Marka, čije djelovanje počinje 15. studenoga 1920. Osnivanje zbora potaknuo je dr. Svetozar Rittig (1873-1961), župnik najstarije zagrebačke župe sv. Marka između 1917. i 1941. godine, u želji da se u raznim prigodama izvode značajnije duhovne skladbe iz različitih stilskih razdoblja. Nisu poznati podatci o pjevanju ovog zbora uoči blagdana Svih Svetih do njegova ukidanja 1946. godine. Taj je oblik prigodnog muziciranja, ipak, iščeznuo iz zagrebačkoga glazbenog života, a nisu poznati ni podatci za veće gradove u Europi.Prateći koncertna događanja u Zagrebu (Hrvatskoj) posljednjih tridesetak godina – od početka Domovinskoga rata i stvaranja samostalne Republike Hrvatske – zaključit ćemo da su u programe priređivača koncerata češće uvrštena glazbena djela duhovnoga sadržaja. Razlog tome je možda i u približavanju politike države i crkve, što se odrazilo i u uvođenju nastave vjeronauka u osnovne i srednje škole, kao i u uvođenju dana iz crkvenoga kalendara kao državnih praznika (Božić i Uskrs).
Dan Svih Svetih prvi put je obilježen kao neradni dan (praznik) 1989. godine pa bi se i koncert Zagrebačke filharmonije održan 27. listopada 1989. na kojem je izveden Rekvijem, KV 626 Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) možda mogao podvesti pod izvedbe primjerene sjetnom ugođaju dvaju crkvenih blagdana s početka studenoga – Svih Svetih i Dana mrtvih. Tako se fokus istraživanja jednostavno usmjerio na vokalno-instrumentalnu glazbu, odnosno na osobitu vrstu misa – misa za mrtve koje se tijekom godine prigodno izvode u spomen na nedavno preminule ugledne osobe iz političkog, društvenog ili kulturnog života. Koncertne izvedbe Rekvijema tijekom prošlog stoljeća postale su dijelom koncertnog repertoara u Zagrebu, ali manje je njih, ipak, povezano uz spomenute crkvene blagdane.
Prije prelistavanja sačuvanih podataka za zagrebačke izvedbe, podsjetit ćemo kratko na povijest rekvijema kao vrste crkvene glazbe. Misu sa šest stavaka ordinariuma (Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Benedictus i Agnus Dei) definirali su skladatelji 15. stoljeća, predstavnici nizozemskih polifoničara. U istom stoljeću nastale su i prve mise za mrtve iz pera spomenutih skladatelja, a kao prva skladba te vrste spominje se danas izgubljeni Rekvijem koji je 1460. godine skladao Guillaume Dufay (1400-1474), napomenuvši da se izvede dan nakon njegove smrti. Prvi do danas sačuvani rekvijem skladao je oko 1470. godine Johannes Ockeghem (1410-1497) za francuskoga kralja Louisa XI. (opterećenog razmišljanjima o kraju života).
Ockeghemov izvornik također je izgubljen, ali je skladba sačuvana u poznatom Codexu Chigi koji se danas čuva u Vatikanskoj knjižnici. Skladba sadrži pet stavaka preuzetih iz misnog propriuma i ordinariuma (1. Introitus: Requieam aeternam, 2. Kyrie, 3. Gradual: Si ambulem, 4. Tractus: Sicut cervus i 5. Ofertorij: Domine Jesu Christe). Nedostaju, dakle, stavci Sanctus, Agnus Dei i Communio, koje – prema tezi vrsnog poznavatelja Ockeghemovih misa - dr. Dragana Plamenca, skladatelj nije ni napisao nego su ti stavci pjevani iz jednoglasnoga gregorijanskog korala. Ockeghemov je Rekvijem pisan za četveroglasni (manji) vokalni sastav, a skladatelj je pokazao veliko umijeće polifonoga vođenja glasova. Danas se može poslušati na malobrojnim zvučnim zapisima.
Naziv rekvijem potječe iz pristupne molitve koja počinje riječima „Requiem aeternam dona eis Domine“, a moli se za duše mrtvih vjernika koje u Čistilištu očekuju Sudnji dan kako bi – sudeći prema njihovom životu i učinjenim djelima – završile u Raju i spasile se od strašnih muka Pakla. Rekvijem ne sadrži misne stavke Gloria i Credo, ali sadrži sekvencu Dies irae, dies illa (Dani srdžbe, dani gnjeva) koju su bogatim izražajnim sredstvima obojili mnogi skladatelji, među kojima se ističu Wolfgang Amadeus Mozart, Hector Berlioz (1803-1869), Giuseppe Verdi (1813-1901) i dr. Sekvenca Dies irae, dies illa zapravo je himan sastavljen od pedeset i sedam stihova raspoređenih u devetnaest strofa, a slikovito opisuje ozračje posljednjega Strašnog suda i proživljavanja duša vjernika (nakon presuda?).
Iako se kao autori glazbe te sekvence spominju mnogi srednjevjekovni umjetnici, njeno autorstvo pripisuje se Tommasu da Celanu (1185. ili 1190-1260), jednom od najranijih pripadnika franjevačkog reda i autora prvih životopisa njegova utemeljitelja sv. Franje Asiškog (1182-1226). Ova sekvenca postala je sastavnim dijelom Rekvijema u izdanju Misala iz 1570. godine, objavljenog nakon Tridentskog koncila koji je s prekidima trajao od prosinca 1545. do prosinca 1563. godine. Bio je to devetnaesti ekumenski sabor Katoličke crkve, čijem je sazivanju povod bila Reformacija Martina Luthera (1483-1546) u Njemačkoj, a donesene presudne odluke bile su odgovor na teološke i ekleziološke izazove Reformacije. Jedna od važnih odluka odnosila se na misne obrede koji su se mogli od tada prikazati i za žive i za mrtve, pa je tako rekvijem, kojem je dodana sekvenca Dies irae, dies illa, izjednačen s misama priređenima u čast vladara, pripadnika plemstva ili poznatih osoba.Tijekom stoljeća rekvijemi nekih skladatelja postali su mjerilom izvođačke zrelosti pojedinih glazbenih sredina kao skladbe pisane za soliste, zbor i orkestar (u koji mogu biti uključene i orgulje). Možda je jedan od najboljih primjera za ovu tezu Rekvijem Hectora Berlioza, skladan 1837. godine. Prijedlog je potekao od ministra unutarnjih poslova Adriena de Gasparina, a trebao je biti izveden u spomen na vojnike poginule u revoluciji 1830. godine.
Svoju Grande Messe des morts, op. 5 Berlioz je zamislio za tenor solo, mješoviti zbor i veliki orkestar dopunjen s četiri manja sastava limenih puhača (u svakome od njih temelj su činile četiri trube i četiri trombona) koji bi bili razmješteni na četiri strane (svijeta). Predvidio je i jako proširen gudački korpus orkestra (po 25 pultova prvih i drugih violina, po 20 pultova viola i violončela, 18 pultova kontrabasa), pojačane drvene puhače (4 flaute, 4 klarineta, 8 fagota), pojačane limene puhače (12 rogova, 4 korneta, 4 tube te trube i trombone u već opisana četiri manja sastava) te snažnu sekciju udaraljki sa 16 timpana i još nekoliko instrumenata.
Zbor je – ovisno o veličini orkestra – mogao doseći i broj od 700 do 800 pjevača od početnih 210, a veličinu izvođačkog sastava moglo se prilagoditi prostoru. Nakon otkazivanja praizvedbe 5. studenoga 1837. praizveden je Berliozov Rekvijem u cjelini u Domu invalida 5. prosinca 1837. na komemoraciji povodom smrti generala Charlesa-Marie Denysa de Damrémonta (1783-1837) i vojnika poginulih u opsadi alžirskoga grada Konstantina.
Nastavlja se...© Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 20. studenog 2020.