Opsežna i pitko pisana biografija s funkcionalnim prijevodom

Franz Gerhard Wegeler i Ferdinand Ries, Biografske bilješke o Ludwigu van Beethovenu, Mala zvona, 2020.

• Usprkos dobro nam poznatim okolnostima, glazbeni svijet i dalje pokušava slaviti 250. rođendan Ludwiga van Beethovena (1770–1827), čemu je svoj doprinos dao i zagrebački izdavač Mala zvona, objelodanivši ovoga mjeseca prvi hrvatski prijevod Biografskih bilješki o Ludwigu van Beethovenu (Biographische Notizen über Ludwig van Beethoven, Koblenz, 1838.) Franza Gerharda Wegelera (1765–1848) i Ferdinanda Riesa (1784–1838). Wegeler je napisao prvi a Ries drugi dio knjige. Djelo je prevela Sanja Lovrenčić.

  Liječnik Wegeler te pijanist i skladatelj Ries, obojica rođeni – kao i Beethoven – u Bonnu, dobro su poznavali majstora: Wegeler mu je bio prijatelj od mladosti, dok je Ries nekoliko godina u Beču bio Beethovenov učenik klavira (izveo je učiteljev Treći klavirski koncert u c-molu, op. 37 s vlastitom kadencom – vidi str. 118/119, a Beethoven mu je napisao kadence za Mozartov Klavirski koncert br. 20 u d-molu, KV 466) a s njim je razvio, unatoč razlici u godinama (upoznavši ga, nije još bio napunio dvadesetu), i prijateljstvo. I Ries i Wegeler su se kasnije, kad više nisu bili Beethovenu fizički u blizini, dopisivali sa skladateljem. I sami su međusobno prijateljevali, uglavnom dopisivanjem, ali su se povremeno i viđali.

  To što je zagrebački izdavač odlučio izdati prvi prijevod na hrvatskome jeziku ovoga djela, treba najtoplije pozdraviti. Iako Wegelerove i Riesove biografske bilješke (sjećanja na Beethovena upotpunjena s trideset osam pisama – najveći dio njih Beethovenova su poslana Wegeleru i Riesu) ne predstavljaju klasičnu biografiju obilježenu potpunošću i linearnim kronološkim narativom, riječ je o jednom od najvažnijih ranih biografskih djela o Beethovenu (izdano jedanaest godina nakon njegove smrti) a ono zbog čega je ovaj klasik glazbene publicistike i danas na glasu kao izniman, visoka je stopa pouzdanosti informacija (sjećanja, naravno, mogu biti varljiva, ali ne drži se da je bonski dvojac svjesno manipulirao činjenicama), čime se bitno razlikuje od Beethovenove biografije (1840.) iz pera njegova neplaćenog tajnika Antona Schindlera (1795–1864).
  
  Tijekom 19. stoljeća pojavilo se i kapitalno djelo muzikologa Alexandera Wheelocka Thayera (1817–1897) Ludwig van Beethovens Leben (3 sv., 1866–1879) koje je dosegnulo do 1816. godine u životu velikoga skladatelja (potpuno petosveščano djelo dovršio je Hugo Riemann), a kojemu se zbog iscrpnosti i pristupa divimo i koje koristimo i danas (osobito u inačici Thayer's Life of Beethoven, koju je 1964. odnosno 1967. uredio i nadopunio Elliot Forbes).

  
  
  Čitanje Wegelerovih i Riesovih biografskih bilješki u prijevodu Sanje Lovrenčić zaista je užitak. Prijevod je najvećim dijelom vrlo jasan, uzorno pismen i ostvaren dobro njegovanim hrvatskim jezikom. Iako u njemu treba upozoriti i na neka osjetljiva mjesta te općenito na neke probleme uredničke koncepcije knjige, funkcionalnost prevedenoga teksta treba podcrtati i stoga što prevođenje literature o glazbi na hrvatski jezik nije uvijek vrlo kvalitetno i nerijetko se radi bez provjere poznavateljâ glazbe.

  Wegeleru je bilo osobito stalo do dokazivanja navoda o Beethovenu. Nakon uvodnih podataka o datumima rođenja (krštenja) i službovanju članova njegove obitelji (tada je još bilo potrebno dokazati i točan datum Beethovenova rođenja, 17. prosinca), čitatelj će biti zahvalan Wegeleru na opisu ugodne i umjetnosti sklone kućne atmosfere u domu Von Breuningovih, gdje je mladi Ludwig stjecao „prva znanja o njemačkoj književnosti, osobito o pjesništvu, kao i prvi odgoj za ponašanje u društvu” (str. 44). Dragocjena su njegova svjedočanstva o Beethovenovoj nesklonosti podučavanju i sviranju na zahtjev te ranom susretu Beethovena i Haydna. Osobita su dragocjenost prvim čitateljima morala biti deset pisama koje prilaže (kasnije dostupna i u drugim izvorima), većina njih Beethovenova Wegeleru, dva majstorova upućena mladoj Eleonori von Breuning, kasnije Wegelerovoj supruzi, te jedno Stephana von Breuninga, Eleonorina brata, Wegeleru, koje sadrži podatke o ranoj recepciji Beethovene jedine opere Fidelio i povijesti rada na njoj (tri su inačice djela).  

  Posebno su dojmljivi Beethovenovi iskazi o gluhoći u pismima Wegeleru. U onome od 16. studenog 1801. čitamo: „(...) poput duha mi se posvuda ukazivao moj slab sluh te sam bježao od ljudi, prikazujući im se kao mizantrop, što uopće nisam” (str. 65). A 2. svibnja 1810.: „Ipak, bio bih sretan, možda jedan od najsretnijih ljudi, da se demon nije nastanio u mojim ušima. Da nisam negdje pročitao kako se čovjek ne smije svojevoljno rastati od vlastitog života dokle god može učiniti još jedno dobro djelo, odavno me već ne bi bilo – i to od vlastite ruke. – O kako je život lijep, ali za mene zauvijek zatrovan” (str. 70). Ovi intimni iskazi svjedoče i o snazi njegova prijateljstva s Wegelerom. Naime, najpoznatiju ispovijed o problemima sa sluhom, čuvenu Heiligenstadtsku oporuku, pismo što ga je 6. listopada 1802. napisao svojoj braći Carlu i Johannu, Beethoven nije nikada poslao, a pronađeno je među njegovim dokumentima tek nakon njegove smrti (hrvatski prijevod vidi u knjizi Doba Mozarta i Beethovena Giorgia Pestellija, str. 247–249). Vrijedno je i Riesovo svjedočanstvo o jednoj šetnji s Beethovenom na ladanju tijekom koje je svom učitelju ukazao na pastirovo sviranje frule, ali Beethoven nije ništa mogao čuti (str. 107).

  Wegeler ističe kako se Beethoven poslije nekoga neprimjerenog ponašanja uvijek više kajao negoli je zapravo zgriješio, a njegovoj osjetljivosti, uvredljivosti i tvrdoglavosti (koje dijelom, ali ne u potpunosti, možemo možda povezati s njegovim zdravstvenim stanjem) svjedočili su i Wegeler i Ries. Vrlo su vrijedne Wegelerove bilješke uz pojedina mjesta iz pisama koja ga potiču na pojašnjenja ili prisjećanja. Svaki će čitatelj pronaći omiljena mjesta.

  Zagrebački je izdavač ispustio Wegelerove dodatke iz originalnog izdanja Biografskih bilješki: nove tekstove slobodnozidarske inspiracije za Beethovenove (solo) pjesme (Lieder) Opferlied (WoO 126) i Der freie Mann (WoO 117), donesene između prvoga i drugoga dijela knjige, kao i na kraju djela doneseni notni zapis pjevačke dionice solo pjesme Die Klage, koja je nastala tako da je Wegeler potpisao svoj tekst lagano prilagođenoj dionici diskanta drugoga stavka, Adagio Beethovenove Klavirske sonate br. 1 u f-molu, op. 2, br. 1. Iako ti dodatci zaista nisu ključan dio Biografskih bilješki, ne možemo baš korektnim ocijeniti činjenicu da je u trećoj Wegelerovoj bilješci na str. 71. ispuštena baš ona rečenica koja govori čitatelju gdje može naći te dodatke, bez ikakve uredničke napomene.

  Koliko god je Wegelerov dio zanimljiv i opskrbljen vrijednim podatcima i sjećanjima, za poznavatelje i ljubitelje glazbe kapitalan je dio Ferdinanda Riesa, koji je kao sposoban muzičar – pijanist i skladatelj – i kao Beethovenov učenik i prijatelj mogao kompetentno pisati i o Beethovenovoj glazbi te upućeno o Beethovenu kao osobi. Riesov je vrlo pristupačno pisan dio Biografskih bilješki štivo koje će biti vrlo zanimljivo i ljubiteljima biografija istaknutih ličnosti te vrlo važno glazbenicima i muzikolozima.

  Iako je bilo sumnji u autentičnost nekih Riesovih anegdota, godine 1982. objavljena mu kompletna korespondencija pokazala je kako je Ries bio nesklon uključivanju cirkulirajućih anegdota o Beethovenu koje opisuju situacije kojima nije prisustvovao, čak i kada ih je smatrao vjerojatno točnima i u skladu s Beethovenovim karakterom. Ponekad je ipak znao uključiti podatke koje je po svoj prilici čuo od drugih, kojima je vjerovao.

  Budući da je Ries krajem 1830-ih o razdoblju provedenu s Beethovenom mogao pisati samo na temelju svojih sjećanja i sačuvanih pisama koja nisu uvijek točno datirana, nemajući na raspolaganju drugu dokumentaciju, jasno je da ga je koji put sjećanje moglo prevariti ili da godine koje navodi nisu uvijek točne. Često se upozorava na sljedeće mjesto: „Beethovenu me dovelo pismo preporuke. Kad sam mu ga predao došavši u Beč 1800., bijaše on vrlo zaposlen dovršavanjem svojeg oratorija Krist na Maslinskoj gori (...)” (str. 90). Budući da je taj oratorij skladan i praizveden 1803., obično se drži da je Ries pomiješao dva događaja, a njegov dolazak u Beč tradicionalno se datira u 1801. godinu. Nasuprot tomu, muzikolog Jos van der Zanden u nedavno je objavljenom znanstvenom članku vrlo uvjerljivo argumentirao tezu kako je Ries u Beč stigao upravo 1803. godine (Nineteenth-Century Music Review, 17 (2020) 2). „1801. ili 1803. – svejedno!” mogao bi pomisliti netko, no točna datacija Riesova dolaska u Beč ima važne implikacije za neke od njegovih navoda u Biografskim bilješkama, što se na važan način odražava na spoznaje o genezi te na interpretacije nekih Beethovenovih djela, što je zorno u svojemu članku pokazao Van der Zanden.

  Tko prvi put čita Riesove napise o Beethovenu u integralnom obliku, možda će povremeno doživjeti svojevrsni déjà-vu: spoznat će, naime, da neke od poznatih anegdota i informacija o Beethovenu već poznaje i da one potječu baš od Riesa. Paradigmatski primjer za to Riesova su svjedočanstva (str. 92 i 93) o Beethovenovoj Trećoj simfoniji u Es-duru, op. 55 (Eroica). Svima će odzvanjati poznato ove riječi: „Skladajući Treću simfoniju, Beethoven je mislio na Buonapartea, ali onakvog kakav je bio kao Prvi konzul. (...) I tako sam (...) vidio (...) na naslovnoj stranici ispisanu riječ ‚Buonaparte’, a sasvim dolje ‚Luigi van Beethoven’, ali ništa više. (...) Bio sam prvi koji mu je donio vijest da se Buonaparte proglasio carem, a on se na to razljutio i povikao (...) Otišao je do stola, uzeo naslovni list, poderao ga i bacio na pod. Prva je stranica ispisana iznova, i sad je simfonija dobila naslov: Sinfonia eroica. (...)”

  Ries donosi i poznatu priču o čuvenom upadu solo roga četiri takta prije početka reprize sonatnoga oblika prvoga stavka, koji mu se „na prvoj probi te simfonije, koja je bila užasna” činio kao hornistova greška, zbog čega je burno reagirao (pogađate li Beethovenovu reakciju? – vidi na str. 93), kao i izvanredno zanimljiv podatak o raspadu orkestra tijekom provedbe prvoga stavka tijekom jedne od (polu)privatnih izvedbi u palači kneza Lobkowitza pod Beethovenovim ravnanjem 1804., tako „da su morali početi iz početka.”

  Navodi i kako je Beethoven skladao Eroicu u selu Heiligenstadt kraj Beča 1802. (poslije dio Beča). Taj se podatak tradicionalno držao greškom; imalo je naime biti da je Eroica skladana 1803. u obližnjem selu Oberdöbling. No tzv. Wielhorski-bilježnica iz 1802. pokazala je kasnije kako je Beethoven rad na Trećoj simfoniji zaista započeo 1802. godine te je na njoj radio u Heiligenstadtu, a ne u Oberdöblingu (gdje i danas postoji muzej nazvan Eroica-Haus).

  Riesova nadasve zanimljiva sjećanja informiraju nas i o dugim i napornim pokusima za koncerte s nekoliko velikih djela iste večeri (i zanimljivostima samih koncerata), o Beethovenovu odnosu s drugim glazbenicima (pa i ambivalentnome odnosu s Josephom Haydnom), s izdavačima njegovih skladbâ, prema ženama, braći, samome Riesu, o načinu na koji je svirao, kako su izgledali satovi klavira s Beethovenom, o Beethovenovu mišljenju o tzv. tonskom slikanju, o njegovoj skladateljskoj inspiraciji, o njegovu nemaru s vlastitim rukopisima i mnogim drugim temama. Osobito su zanimljiva svjedočanstva o konkretnim skladbama i konkretnim izvedbama. Što se dogodi kad vam Beethoven kaže da naučite njegov Klavirski koncert br. 4 u G-duru, op. 58 u pet dana kako biste ga izveli na skorašnjem koncertu (str. 119)? Što se dogodi kad Beethoven pomisli da mu radite iza leđa (str. 105/106)? Što se dogodi kad Beethoven izvrijeđa orkestar usred koncerta zbog greške u izvedbi Fantazije za klavir, pjevačke soliste, zbor i orkestar, op. 80 (str. 96)?

  Ranije je spomenuto pitanje nekih osjetljivih mjesta prijevoda, kao i pitanje uredničke koncepcije knjige. Prijevod Sanje Lovrenčić već sam načelno pohvalio. Prevoditeljica je zadržavala duh izvornika kad je npr. Napoleonovo prezime donosila u izvornom korzikanskom obliku (Buonaparte) ili kad je pojmove Violin-Quartette i Violin-Quintett prevodila kao violinski kvartet odnosno kvintet (a ne gudački). Neobično je što je Franz Ries, Ferdinandov otac, u posveti knjizi naveden kao kapelmajstor, dok u originalnom izdanju stoji Musik-Director. Iako je prijevod ostvaren njegovanim jezikom, sklonidba posvojnih pridjeva nije propisno provedena (npr. *Beethovenovog umjesto Beethovenova). Prisutno je i nekoliko slovnih pogreški, npr. gudački kvarteti na str. 110 su iz op. 18, a ne op. 13; pogreške su prisutne i u dataciji nekih pisama, a na nekoliko su mjesta molski tonaliteti pogrešno napisani velikim početnim slovom. Car Josip II. i nadvojvoda Rudolf navedeni su, umjesto u tim uvriježenim inačicama, kao Joseph II. i Rudolph (no u galeriji osoba na kraju knjige: Rudolf).

  Osjetljiva mjesta prijevoda ona su koja se odnose na glazbenu terminologiju, što nas dovodi do problema uredničke koncepcije knjige. Da ga je pregledala osoba s istaknutijim glazbenim znanjem (npr. muzikološkim), neka su mjesta mogla biti točnija ili popraćena komentarom. O spomenutoj Beethovenovoj podvali dionici roga na kraju provedbe prvoga stavka Eroice čitamo kako Beethoven glavnu temu stavka „najavljuje rogom, dok obje violinske dionice još drže akord na sekundi” (str. 93). Iako Ries na tom mjestu u originalu koristi pojam Secunden-Accorde, na tome mjestu (t. 394 i 395) violine prve i druge sviraju zajedno u tremolu ppp interval sekunde (b1 i as1), a ne sekundakord (ili bilo koji drugi akord, jer je akord po definiciji suzvučje triju ili više tonova različite visine). Na str. 98 Ries se prisjeća kako je Beethovenu jednom ukazao na „dvije čiste kvinte koje zvuče izražajno i lijepo u jednom od njegovih prvih violinskih kvarteta, onome u c-molu” (riječ je o gudačkom kvartetu op. 18, br. 4). U originalu stoji zwei reinen Quinten, no to bi zapravo trebalo značiti: dva mjesta s paralelnim kvintama, što se u nauku o harmoniji, znamo, smatra greškom (Thayer je to mjesto preveo kao two pure fifth progressions). Kako Beethoven reagira kad mu kažete da ste mu u skladbi pronašli paralelne kvinte? Ferdinand Ries i to je iskusio (str. 98/99).

  Osnovna zamjerka uredničkoj koncepciji knjige izostanak je kritičkih (muzikoloških) komentara uz originalni tekst. Neka mjesta trebalo bi čitatelju osvijetliti u kontekstu novijih spoznaja iz Beethovenove biografike (npr. o odnosu s braćom ili Haydnom). Kad se neko djelo spominje samo kao sonata ili kvintet ili su navedeni samo brojevi opusa, bilješkama bi valjalo čitatelju odmah razjasniti o kojim se djelima točno radi.

  Riesovo sjećanje na Beethovenovu ljutnju zbog umetanja četiriju taktova u prvi stavak Klavirske sonate br. 16 u G-duru, op. 31, br. 1 od strane izdavača Nägelija također bi trebalo popratiti kritičkim komentarom. U prijevodu stoji: „Na kraju prvog Allegra u Sonati u G-duru Nägeli je čak ukomponirao četiri takta, naime, nakon četvrtog takta zadnje održane note:” (str. 100), nakon čega slijedi notni primjer. Posljednji navod zvuči zbunjujuće. Iako je doslovno slijeđen njemački original (nämlich nach dem vierten Tacte des letzten Salts; u Thayera: after the fourth measure of the last hold), kad se pogleda kako to mjesto zaista izgleda u tome izdanju, jasno je kako treba pisati: četiri takta nakon posljednje fermate (korone), koja se nalazi u 295. taktu (ubačeni taktovi nalaze se između 298. i 299. Beethovenova takta). Zanimljivo je što Ries notnim primjerom (ton d mali u lijevoj ruci je višak) zapravo prikazuje 2–4. takt interpolacije te Beethovenov 299. takt (27. od kraja) koji slijedi nakon toga. Muzikolog Barry Cooper u svojoj knjizi Beethoven (2008., str. 137) donosi manje spektakularno tumačenje toga mjesta od izdavačeva proizvoljnog dodavanja: „Čini se vjerojatnim, dakle, da je Beethoven napisao te taktove prije nego što ih je uklonio te da je Nägeli krivo razumio rukopis.”

  Zahvaljujući Beethovenovu pismu Riesu otisnutom u hrvatskom izdanju na str. 142–144, znamo kako je prvi takt antologijskoga trećeg stavka Klavirske sonate br. 29 u B-duru, op. 106, koja je poznata kao Hammerklavier-sonata, Beethovenova naknadna misao. U hrvatskom izdanju notni primjer toga stavka iz pisma donesen je dosljedno prema originalnom izdanju bez napomene, iako sadrži dosta grešaka (stavak je u fis-molu, a u armaturi nedostaju predznaci gis; nekoliko je pogrešaka u desnoj ruci u drugom taktu). Modernog će čitatelja zapanjiti što u sljedećem pismu (str. 144/145) Beethoven Riesu predlaže najrazličitije kombinacije odabira i redoslijeda stavaka iz sonate za englesko izdanje, budući da je Hammerklavier-sonata Beethovenova najveća po dimenzijama i jedna od umjetnički najvećih klavirskih sonata. Da je Riesovo razmišljanje o pragmatičnosti takvih Beethovenovih prijedloga na dobrom tragu, pokazuje i Charles Rosen u svojoj knjizi Beethoven's Piano sonatas. A short companion (2002., str. 228):  „Očito je kako Beethoven, budući da je sonata trebala biti uskoro objavljena u Beču, nije odveć mario što će Englezi misliti o njoj, dokle god je tiskaju bez odgađanja i on dobije svoj novac. Prijedlozi Riesu nisu od glazbenoga interesa; oni se tiču samo Beethovenovih financijskih poslova.”

  Na kraju djela hrvatski je izdavač donio nepotpisanu galeriju s kratkim životopisima dvadeset triju osoba koje se spominju u tekstu (nije se odlučio i za izradu detaljnog kazala), dok je uvod knjizi (Beethoven i njegovi biografi – susreti na raskrižju umjetničkih epoha) napisao Veljko Glodić, profesor klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

  
  
  Veljko Glodić u svojem tekstu donosi biografske portrete Wegelera, Riesa te Antona Schindlera. Riesov i Schindlerov skraćeni su i preuređeni portreti iz uglednoga priručnika The New Grove Dictionary of Music and Musicians, no izvor nije naveden. Upućenost autora otkriva se pozivanjem na druge izvore, među ostalim na Forbesovu obradu Thayera, Schindlerovu biografiju Beethovena, skladateljevu korespondenciju te na knjigu o Beethovenu Gerharda von Breuninga.

  Za Glodićevo isticanje kontrasta između Beethovena i prvih generacija romantičkih skladatelja čini mi se da je pod utjecajem poglavlja o Beethovenu u Klasičnom stilu (The Classical Style. Haydn, Mozart, Beethoven) Charlesa Rosena. Glodić dobro zamjećuje promjenu u doživljavanju sonatnog oblika između klasičara i romantičara te konstatira kako se „Beethovenov harmonijski jezik, kao osnova dramatske profilacije njegovih formi, temelji [se] na snažnom polaritetu disonanci dominantnih suzvučja i njihovih rješenja u tonička tonalna područja“ (str. 8), što još treba proširiti opažanjem kako Beethoven nerijetko prave dominante u području druge tematske skupine ekspozicije zamjenjuje tonalitetom gornje ili donje medijante.

  Ukupno gledajući, podvig izdavača Mala zvona da izda prvi put na hrvatskom jeziku Wegelerovo i Riesovo vrijedno i pouzdano biografsko djelo o Beethovenu, doneseno pod naslovom Ludwig van Beethoven – biografske bilješke (na naslovnici skraćeni naziv), za svaku je pohvalu, i to ne samo kao formalan prilog velikoj Beethovenovoj obljetnici nego zato što je riječ o vrlo funkcionalnom prijevodu koji donosi važan, ali pitko pisan sadržaj podatan i za opušteno uživanje u biografskom štivu i nezaobilazan glazbenicima te za moderna muzikološka istraživanja. Ipak, velika je šteta što prijevod nije popraćen stručnim kritičkim muzikološkim komentarima. Nadajmo se da će ovo izdanje privući što više čitatelja Wegeleru i Riesu odnosno Beethovenu, a oni proaktivniji mogli bi se otisnuti i u istraživanje Riesovih glazbenih kompozicija. Naići će na zanimljiva otkrića!

  Franz Gerhard Wegeler i Ferdinand Ries: Ludwig van Beethoven – biografske bilješke
  Izdavač: Mala zvona (Zagreb, studeni 2020.)
  Biblioteka: U prvom licu
  Prevoditeljica: Sanja Lovrenčić
  Uvod napisao: Veljko Glodić
  Urednik: Marko Radeljić
  Grafičko oblikovanje: Zrinka Horvat
  Lektura: Josip Čokolj
  Broj stranica: 170 

  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 23. studenog 2020.

Piše: