Ambiciozan i pomno promišljen program

A riveder le stelle: program otvaranja sezone 2020/2021. u milanskoj Scali (Teatro alla Scala), dir. Riccardo Chailly, red. Davide Livermore, 7. prosinca 2020.

  • Milanska Scala (Teatro alla Scala)

    Milanska Scala – kako najčešće zovemo jednu od najpoznatijih opernih kuća u svijetu, Teatro alla Scala – tradicionalno započinje svoju sezonu sedmoga prosinca, na spomendan sv. Ambrozija, zaštitnika Milana. Sezona 2020/2021. u Scali trebala je biti otvorena premijernom izvedbom Donizettijeve Lucije di Lammermoor pod ravnanjem dirigenta Riccarda Chaillyja, glazbenoga ravnatelja te kuće, sa sopranisticom Lisette Oropesom u naslovnoj ulozi. Pandemija bolesti COVID-19 zatvorila je vrata talijanskih kazališta i odgodila to novo uprizorenje za neka bolja vremena, no Scala je novu sezonu ipak otvorila.

    Posebni program A riveder le stelle... (Ponovno vidjeti zvijezde...), dulji od tri sata, najjednostavnije je opisati kao koncert otvorenja sezone – s gotovo trideset odlomaka iz poznatih opera s nekima od najpoznatijih suvremenih opernih pjevača – upotpunjen baletnim točkama, kazivanjem književnih tekstova te ogledâ i promišljanjâ o umjetnosti i teatru, a sve je nadograđeno redateljskom koncepcijom koju potpisuje Davide Livermore. Oblik je to zanimljivog režiranog koncerta kakav dosad nismo imali prilike vidjeti.

    Orkestar milanske Scale, dirigent Riccardo Chailly

    Sve su točke programa zasebno unaprijed snimljene u Scali, s orkestrom i dirigentom, okrenutom pozornici leđima, u gledalištu (zbog slijeđenja epidemioloških mjera; Chailly i svi članovi orkestra osim svirača puhaćih glazbala nosili su i zaštitne maske), što je izgledalo vrlo efektno, dok su operni i baletni umjetnici nastupali na pozornici u Livermoreovoj inscenaciji. Točke su zatim spojene u audiovizualni zapis koji je na tradicionalan datum otvaranja sezone u Scali emitiralo više televizijskih kuća, npr. u Italiji RAI, u Europi umjetnički kanali Arte Concert i Medici TV, dok je odgođeno emitiranje predviđeno i u više europskih i izvaneuropskih država (od nama susjednih, u Sloveniji na programu RTV Slovenija i Srbiji na RTS-u, ali ne i u Hrvatskoj).

    Iako ni u Scali nije uvijek zlato sve što sija, što se i posljednjih godina pokazivalo angažiranjem nekih pjevača koji s takvim pjevanjem prije nekoliko desetljeća ne bi bili mogli nastupiti u njoj u protagonističkim ulogama, ovim je programom to kazalište opravdalo zvučnost svojega imena i pokazalo da je i u uvjetima krize jedna od prvih opernih kuća u svijetu. Jedan od pokazatelja svakako je vrlo ambiciozan program od gotovo trideset opernih odlomaka iz djelâ Rossinija, Donizettija, Verdija, Puccinija, Bizeta, Giordana i Masseneta (s dominacijom Verdija i Puccinija), koji je sastavio i pripremio Riccardo Chailly. Snimljen je i petnaestominutni duet Siegmunda i Sieglinde iz I. čina Wagnerove opere Walküre, ali se ocijenilo kako je program s više od tri sata trajanja i bez toga dovoljno dug pa ga talijanska televizija RAI nije uključila u svoj odgođeni prijenos. Jedini je Wagner tako nestao s programa, ali se snimka i toga odlomka, u izvedbi tenora Andreasa Schagera i sopranistice Camille Nylund, mogla naknadno poslušati. Nekoć su stameniji glasovi nosili taj repertoar.

    Davide Livermore

    Dominacija talijanskih opernih skladatelja neće, naravno, nikoga začuditi, kao ni predstavljanje standardnoga opernog repertoara i Bizetovom Carmen i Wagnerom. Ono što čudi je da nije izveden nijedan odlomak iz Mozartova opernog stvaralaštva. Ne samo da je Mozart bogato zastupljen u standardnom opernom repertoaru s čak sedam naslova (od Idomenea do Čarobne frule i Titova milosrđaLa clemenza di Tito) nego je važan i u povijesti Scale, a dosta ga je izvodio i dugogodišnji glazbeni ravnatelj Riccardo Muti, koji je postavio i cijeli niz Gluckovih opera. Ipak, program je složen vrlo smisleno, s blokovima od nekoliko ulomaka iz iste opere, kao u slučaju Verdijeva Rigoletta, Don Carla i Krabuljnog plesa te Bizetove Carmen.

    Najviše je Scala pokazala da je Scala angažiranjem nekih od najpoznatijih opernih pjevača današnjice. Neki među njima zaslužuju više priznanja od drugih te u neujednačenom društvu nisu svi jednako kvalitetni (za jedva se koga, ipak, može reći da je bio sasvim loš), ali gdje se još u svijetu na jednom mjestu mogu istovremeno čuti sopranistice Lisette Oropesa, Sonja Jončeva, Marina Rebeka, Kristine Opolais, Rosa Feola, Aleksandra Kurzak, Eleonora Buratto, mezzosopranistice Elīna Garanča i Marianne Crebassa, tenori Piotr Beczała, Roberto Alagna, Juan Diego Flórez, Benjamin Bernheim, Francesco Meli, Vittorio Grigolo, baritoni Ludovic Tézier, Luca Salsi, George Petean, Carlos Álvarez te basovi Ildar Abdrazakov i Mirco Palazzi? I ne manje važno, tko još može platiti sve te honorare?

    Marianne Crebassa, G. Bizet, <em>Carmen</em>, <em>Habanera</em>

    Trebao je nastupiti i Jonas Kaufmann, ali je u zadnji čas otkazao, što pratitelje europskih opernih zbivanja ipak nije odveć iznenadilo. Poznatu baritonsku ariju Gérarda Nemico della patria iz opere Andrea Chénier Umberta Giordana otpjevao je Plácido Domingo, no to što sada pjeva baritonski repertoar ipak ga ne čini baritonom. Bila je to baritonska arija pjevana tenorskim timbrom, no uopće je pomalo neobično što je Scala ocijenila da joj je za ovaj program neophodan i Domingo. Radije se sjećamo njegovih pravih, tenorskih dana.

    Istaknimo najdojmljivije nastupe. Ludovic Tézier odlično je, u dobroj tradiciji belkanta, donio ariju (prizor smrti) Rodriga Pose iz Verdijeva Don Carla. Lisette Oropesi valja čestitati na vrlo uspješnoj izvedbi arije Lucije iz I. čina Lucije di Lammermoor. U cantabileu arije Regnava nel silenzio odmah smo čuli glas vrlo primjeren toj ulozi – pun, ne tanašan (kao u nekih drugih Lucija današnjice), s vrlo dobrim dubinama, a u kabaleti Quando rapito in estasi, koju Chailly nije uzeo odveć brzo i u kojoj je izvedena cijela koda, bez skokova, čuli smo primjerenu pokretljivost glasa i izvrstan interpolirani visoki d (d3). Dojmljiv je i sigurne gornje lage bio Juan Diego Flórez u Nemorinovoj ariji Una furtiva lagrima iz Donizettijeva Ljubavnog napitka, iako ju je djelomično izveo više u tradiciji pjevanja talijanske kancone negoli operne arije. Vrlo su dobre bile i Aleksandra Kurzak kao Liù u ariji Signore ascolta iz Puccinijeve Turandot s vrlo lijepim završnim b2 u pianu te Marianne Crebassa u habaneri Carmen, izvedenoj bez zbora. Iznimno proćućeno i s odličnim visinama pjevao je Benjamin Bernheim ariju naslovnoga lika Pourquoi me réveiller iz Massenetova Werthera, a vrlo su dojmljive bile i Sonja Jončeva kao Maddalena de Coigny (La mamma morta iz Chéniera) i Marina Rebeka kao Madame Butterfly (Un bel dì, vedremo).

    Benjamin Bernheim, Jules Massente, <em>Werthera; Pourquoi me réveiller</em>

    Roberto Alagna možda nije više što je nekoć bio, ali Cavaradossijeva E lucevan le stelle iz Tosce bila je emotivna i dovoljno sigurna. Piotr Beczała, koji je sigurno kod kuće kao Mozartov Tamino ili Lenski Čajkovskog, predstavio se u repertoaru koji nije pravi repertoar za njegov tip glasa, u ariji o cvijetu iz Carmen i očito neizostavnoj Calafovoj Nessun dorma iz Turandot, ali je to učinio prilično dobro. Dok mu tenorski visoki b u ariji Don Joséa nije bio idealan, visoki h u Calafovoj ariji, s tradicionalnom fermatom (koronom), bio je siguran, a izvedba općenito sugestivna. Dobar je bio i Carlos Álvarez u Jagovu Credu iz Verdijeva Otella. Također, sasvim je solidno Rosa Feola otpjevala ariju Norine Quel guardo il cavaliere iz Donizettijeva Don Pasqualea.

    Nisu svi bili osobito zanimljivi. Luca Salsi nije dovoljno glasom razradio diferencijaciju Rigolettova stanja u trima dijelovima arije Cortigiani, vil razza dannata. U ariji kralja Filipa Ella giammai m’amò iz Verdijeva Don Carla Ildar Abdrazakov nije zvučao kao pravi bas za tu ulogu. Elīna Garanča bila je vrlo korektna Eboli u čuvenoj ariji O don fatale iz iste opere, ali ju je donijela nezanimljivo, sa stanovitom distanciranošću. Progutala je važan b2 pri kraju arije, a bio bi poželjan i jači prsni registar. Sopranistici Kristine Opolais nije se baš posrećilo finale Madame Butterfly (kako u nas prevodimo original Madama Butterfly) Tu? Tu? Piccolo Iddio!, forsirajući dramski način pjevanja koji njezin glas ne može u dovoljnoj mjeri podržati. U ariji Amelije iz Verdijeva Krabuljnog plesa Morrò, ma prima in grazia solidna Eleonora Buratto pokazala nam je – koliko se to može razabrati iz snimke – velik i ugodan glas, dok korištenje prsnoga registra nije bilo sasvim uzorno. George Petean kao Renato (Eri tu...) i Francesco Meli kao Riccardo (Forse la soglia attinse...) u arijama iz iste opere nisu baš impresionirali. Tenorino Vittorio Grigolo promašen je izbor za Vojvodu od Mantove u nezaobilaznoj ariji La donna è mobile iz Verdijeva Rigoletta. Pjevao je bez lakoće, s nedovoljno volumena i pretežno stisnutim tonom.

    Francesco Meli, G. Verdi, <em>Krabuljni ples; Forse la soglia attinse...</em>

    Program je dojmljivo zaključen finalom Rossinijeva Vilima Tella (Guglielmo Tell) Tutto cangia, il ciel s'abbella u kojem se solisticama Buratto, Feole, Crebassa te solistima Flórezu, Salsiju i Álvarezu pridružio i bas Mirco Palazzi.

    Osim opernih, izvedeno je i nekoliko baletnih točki. Uz jedan pas de deux iz Orašara Čajkovskog te kolaž baletnih brojeva iz triju Verdijevih opera (Sicilijanska večernja, Jeruzalem i francuska inačica TrubaduraLe Trouvère), najatraktivniji je bio nastup baletne zvijezde Roberta Bollea u točki Waves (koreografija: Massimiliano Volpini, glazba: Davide Dileo i Erik Satie).

    Eleonora Buratto, G. Verdi, <em>Krabuljni ples; Morrò, ma prima in grazia </em>

    Program baletnih i – pretežno – opernih odlomaka odlučilo se nadopuniti i kazivanjem ulomaka iz književnih djela povezanih s djelima s programa te ogledâ i misli o umjetnosti. Tako smo npr. prije odlomaka iz Verdijeva Rigoletta čuli ulomak iz Hugoove drame Kralj se zabavlja (Le Roi s'amuse), što je bio predložak za libreto te opere. Čitav taj skup recitacijâ podsjetio me na pokušaje hrvatskih nacionalnih kazališta da integriraju u jedinstveni program umjetnike svih ansambala (Opere, Drame i Baleta), što se redovito pokazuje nezanimljivim i razvučenim. Tako sam doživio i milanski neglazbeni dio programa, opterećen dugotrajnošću izlaganjâ, neuvjerljivosti nekih fraza o umjetnosti te stanovitom patetičnosti u izvedbama angažiranih glumaca.

    Neizostavan element koji pridonosi doživljaju cjelokupnog programa svakako je onaj vizualni, tj. inscenacija koju potpisuje Davide Livermore. Dobrim je dijelom ta inscenacija, ako i nije uvijek za svačiji ukus, vizualno dojmljiva. Premrežena je čitavim nizom asocijacijâ, od onih na Fellinija do onih na Bijelu kuću i posljednje američke predsjedničke izbore. Za ovo posljednje poslužio je ne samo Krabuljni ples (svijet dvora švedskog kralja Gustava III. zbog cenzure je prije praizvedbe promijenjen u onaj oko bostonskoga, dakle američkog guvernera) nego – s neskrivenom političkom asocijacijom – i monolog Jaga iz Otella znakovita početka: Credo in un Dio crudel. Vidjeli smo tako videoprojekciju s Bijelom kućom u požaru.

    Carlos Alvarez, G. Verdi, <em>Otello; Credo in un Dio Crudel</em>Općenito je u inscenaciji bilo više mjesta iz domene redateljskog teatra pa su se Filip II., Don Carlo i princeza Eboli našli u vagonu vlaka, Lucia Lammermoorska pojavila se tijekom svoje prve arije na plaži, Norina iz Don Pasqualea vinula se u zrak u automobilu, dok su prizori iz Krabuljnog plesa s brojnim vranama djelovali pomalo hičkokovski.

    Neka su mjesta videoprojekcijâ ostavila poseban dojam, napose šetnje panoramom Rima ili Milana ili pak diskretno i vrlo lijepo naznačen ambijent Japana u Butterfly. Poseban je doživljaj pružio i Zbor Scale razmješten u lože zamračenog gledališta tijekom Calafove arije Nessun dorma.

    Scalin orkestar svirao je, kako se i očekuje, izvrsno pod ravnanjem glazbenoga ravnatelja Riccarda Chaillyja. Iako je pristup ariji Rigoletta Cortigiani... mogao dati naslutiti da će u Chaillyja prevladati filološki nad tradicionalnim pristupom, već je arija La donna è mobile iz iste opere pokazala da to nije posve tako.

    Placido Domingo, Umerto Giordano, <em>Andrea Chénier; Nemico della patria</em>

    Jesmo li ponovno vidjeli zvijezde, kako nam sugerira naslov posebnoga programa za otvaranje Scaline nove sezone, što poseže za riječima nove nade iz posljednjega stiha Danteova Pakla? Moglo bi se reći da jesmo. Pomno promišljeni, ambiciozno koncipirani program i dosta dobrog pjevanja, s nekima od najistaknutijih opernih pjevača današnjice, pokazali su nam zašto je Scala i danas – Scala. To što je uz izvrsne bilo i prosječnih izvedbi opernih solista ne pokazuje nam toliko da to nije ona Scala kakvu je pamte tempi passati, koliko opće mijene u tržišnim zahtjevima na području klasične glazbe što su se u međuvremenu u svijetu dogodile. Najzvučnije nije uvijek i najbolje, no nije da u programu A riveder le stelle... nismo imali u čemu i uživati. Jesmo, i to nemalo.

    © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 12. prosinca 2020.

    Program:

    Giuseppe Verdi: Rigoletto
    Preudij
    Arija Rigoletta: Cortigiani, vil razza dannata
    Arija Vojvode: La donna è mobile

    Giuseppe Verdi: Don Carlo
    Arija Filipa II.: Ella giammai m’amò
    Arija Pose: Felice ancor io son... Per me giunto…
    Arija Eboli: O don fatale

    Gaetano Donizetti: Lucia di Lammermoor
    Arija Lucije: Regnava nel silenzio... Quando rapito in estasi

    Giacomo Puccini: Madame Butterfly
    Finale opere (Butterfly): Tu? Tu? Piccolo Iddio!

    Gaetano Donizetti: Don Pasquale
    Arija Norine: Quel guardo il cavaliere

    Gaetano Donizetti: Ljubavni napitak
    Arija Nemorina: Una furtiva lagrima

    Petar Iljič Čajkovski: Orašar
    Grand pas de deux, Adagio iz II. čina

    Giacomo Puccini: Turandot
    Arija Liù: Signore ascolta

    Georges Bizet: Carmen
    Preludij I. činu
    Habanera Carmen: L'amour est un oiseau rebelle
    Arija Don Josèa: La fleur que tu m'avais jetèe

    Giuseppe Verdi: Krabuljni ples
    Arija Amelije: Morrò, ma prima in grazia
    Arija Renata: Eri tu che macchiavi quell'anima
    Arija Riccarda: Forse la soglia attinse…

    Jules Massenet: Werther
    Arija Werthera: Pourquoi me réveiller

    Baletna točka: Waves (solist: Roberto Bolle)
    Glazba: Davide Dileo i Erik Satie

    Giuseppe Verdi: izbor baletnih brojeva iz opera
    (Sicilijanska večernja, Jérusalem, Le Trouvère)

    Giuseppe Verdi: Otello
    Arija Jaga: Credo in un Dio crudel

    Umberto Giordano: Andrea Chénier
    Arija Gérarda: Nemico della patria
    Arija Maddalene di Coigny: La mamma morta

    Giacomo Puccini: Tosca
    Arija Cavaradossija: E lucevan le stelle

    Giacomo Puccini: Madame Butterfly
    Arija Butterfly: Un bel dì, vedremo
    Giacomo Puccini: Turandot
    Arija Calafa: Nessun dorma

    Gioacchino Rossini: Vilim Tell
    Finale: Tutto cangia, il ciel s'abbella

    Solisti – pjevači:

    Soprani:
    Lisette Oropesa, Sonja Jončeva, Marina Rebeka, Kristine Opolais, Rosa Feola, Aleksandra Kurzak i Eleonora Buratto

    Mezzosoprani:
    Elīna Garanča i Marianne Crebassa

    Tenori:
    Piotr Beczała, Roberto Alagna, Juan Diego Flórez, Benjamin Bernheim, Francesco Meli i Vittorio Grigolo

    Baritoni:
    Ludovic Tézier, Luca Salsi, George Petean i Carlos Álvarez

    Basovi:
    Ildar Abdrazakov i Mirco Palazzi

    (U naknadno izuzetom duetu iz opere Walküre: Camilla Nylund, sopran i Andreas Schager, tenor)

    Baletni solist točke Waves: Roberto Bolle

    Orkestar i zbor milanske Scale
    Dirigent: Riccardo Chailly
    Redatelj: Davide Livermore

Piše:

Karlo
Radečić

kritike

najavljujemo...